Iako je umro prije više od 30 godina, o splitskom novinaru, kroničaru grada, satiričaru, književniku Miljenku Smoji još uvijek se vode javne rasprave.
Najglasnije su one koje ga povezuju s komunizmom i Jugoslavijom.
O tome je na društvenim mrežama progovorio i splitski putopisac i fotograf, Jurica Galić Juka. Njegov osvrt prenosimo u cijelosti.
'Neću nikada zaboraviti jesen 1995. kada je jedan čovjek na terasi kafića na splitskim Plokitama slavodobitno rekao svome društvu: 'Jučer su pokopali crvenog prasca. Sramota. Kapsil mu je bija duži od povorke'. Nije, prijatelju moj. Sramota smo mi i to puno govori o nama kao ljudima.
Podsjetimo. Osim brojnih tekstova kojima je ovjekovječio sudbine malih ljudi, težaka i ribara, Miljenko Smoje je napisao 'Velo i Malo misto' po kojima su snimljene istoimene najvažnije i najvrjednije hrvatske serije, uz 'Gruntovčane' i 'Prosjake i sinove', naravno.
Hajduk je uvijek bio ikona i ponos Dalmacije, Hrvatske, ali i velikog dijela bivše države. A Smoje ga je 'Velim mistom' napravio i besmrtnim.Svako dijete u Splitu zna za dobrog bricu Roka, tragičnu sudbinu Rica, urnebesno smiješne Strikana i Netjaka i prkosne studente koji su upali u ured gradonačelnika kao hajduci.
No dosta te djece istodobno 'mrzi' Smoju, često ni ne znajući za njegov doprinos Splitu i Dalmaciji. Zašto je to tako?Zbog etikete da je Smoje bio Jugoslaven i komunist. Jugoslaven? Možda. No ništa više od ostalih koji su do devedesetih živjeli i plaćali porez u toj državi poput čovjeka na početku ove priče. Njegova 'korist' od te države bila je pisaća mašina i posvećenost malom čovjeku.
Komunist? Po meni prije anarhist koji je prkosio svakom sistemu, od jugoslavenskog, a u konačnici i hrvatskog, što ga je na kraju koštalo javnog poniženja i pljuvanja.
Ja sam tada bio još dijete i gledao sam samo njegove serije, tako da nisam upućen u većinu njegovih dnevnih tekstova iz tog vremena. No je li bio u krivu kada je prozvao bivše komuniste i udbaše zbog njihovog preobraženja u 'velike Hrvate' preko noći?
Dalo bi se pričati o tome. Sjetimo se samo političkog podrijetla i uloge u bivšem sistemu Tuđmana, Manolića, Boljkovca, Mesića, Račana, Šarinića, Karamarka, Bilandžića, Milanovića i još par desetaka tisuća niže drugih komunista i miljenika sistema od kojeg imali puno više materijalne koristi od Smojine pisaće mašine.
Ne treba biti lumen da bi se shvatilo kako je Smoje imao puno veću hrabrost od čovjeka koji je slavodobitno uskliknuo da su pokopali 'crvenog prasca'. Ne bi bilo teško pretpostaviti da potonji u mračno doba nije puno 'talasao', radio je svoj posao i živio u stanu iz onog sistema dok nije došao trenutak da skine okove i udari se o hrabra domoljubna prsa.
Za razliku od njega i svih nas koji smo kukavički šaputali, Smoje je u ono vrijeme javno kritizirao komunističku vlast, nepotizam i besmisao sistema. Sjetite se samo epizode o veseloj polnoćki, bakalaru i tondinama i sve će vam biti jasno.
'Juka, lijepo ti ide u životu. Šuti, putuj i ne diraj u politiku. Možda naleti i koji sponzor. Što ti uopće treba tekst koji ti može samo probleme donijeti?', reći će mi dobronamjerni.
Upravo zato što bih šutnjom bio isti kao i onaj s početka ove priče. Šutnjom bih bio jedan od onih koji su uživali u Smojinim serijama, a bojali se doći mu na sahranu. Ja se ne bojim. Ne bojim se nikoga, a ovo ionako nije tekst samo o Smoji, nego i o našem licemjerju.
Tereza Kesovija je nedavno rekla da su svi plakali kada je Tito umro. Nije istina. Ovaj tekst napisao je autor koji je živio u četrdesetak kvadrata stana na Mažuranićevom šetalištu 75, u šesteročlanoj i politički 'nepodobnoj' obitelji koja, gle čuda, nije plakala toga dana.
U spomen na Miljenka Smoju (1923.–1995.),hrvatskog novinara, književnika, scenarista i kroničara Dalmacije', objavio je na društvenim mrežama Galić.
