Ako vam danas nije teško, imate rijetku privilegiju. Ne govorim o velikim tragedijama ni o izvanrednim okolnostima koje se vide izvana, jasno i odmah, nego o nečemu suptilnijem i mnogo češćem, o osjećaju da dan stalno malo predugo traje, glava je uvijek puna, granica izdržljivosti sve tanja, a očekivanja sve viša.
Većina ljudi koje susrećem ne raspada se spektakularno. Ne događa se to dramatično ni iznenada. Oni funkcioniraju, ispunjavaju obaveze, odgovaraju na poruke, objavljuju fotografije s osmijehom, druže se. Samo što to čine s tihim osjećajem da stalno drže ravnotežu na rubu. Ponekad mi se čini da je upravo to postalo najprepoznatljivije lice današnjeg umora, ne pad, nego stalno održavanje dojma da još uvijek sve držiš pod kontrolom.
Godinama sam i sam bio dio toga. Bio sam onaj koji je birao kraću verziju odgovora, urednije lice stvari, ne zato što sam želio skrivati, nego zato što nisam znao kako bih nastavio ako bih stao i priznao koliko toga već dugo stoji nerazjašnjeno. Tek kasnije sam shvatio koliko je ta šutnja zapravo bila zajednička, i koliko nas je držala razdvojene dok smo nosili gotovo isto.
U tome leži jedna od većih kontradikcija našeg vremena: iscrpljenost u nekom obliku nose gotovo svi, a rijetko tko ima osjećaj da o tome smije govoriti. A i kad osjeća da smije, čini to s nelagodom. Kao da je osjećaj teškoće postao privatna stvar. Kao da priznati da ti je teško znači priznati da nisi dovoljno sposoban, dovoljno organiziran, dovoljno jak. Rijetki su oni koji mogu živjeti u dvije istine - ja sam onaj kojem je teško, ali sam i onaj koji se s tom težinom nosi bez srama.
Iza toga stoji nešto što rijetko imenujemo: kultura uspješnosti koja se predstavlja kao motivacija, ali se često doživljava kao tihi pritisak. Ta kultura ne viče, ne prijeti otvoreno. Ona samo neprestano pokazuje mjerila, produktivnost, napredak, rezultate, samousavršavanje, biti bolji nego jučer, uvijek korak ispred.
Ta kultura nije reklama jedne kompanije. To je puls vremena u kojem živimo, vidi se u radnom mjestu koje očekuje stalnu dostupnost, u društvenim mrežama koje vrednuju produktivnost, u razgovorima u kojima se pita 'kako si' očekujući 'super, ti'? U takvom okruženju teškoća nije dobrodošla.
Umor je slabost.
Zastoj je nedostatak discipline.
Pauza je rizik da zaostaneš.
I tako se, polako i neprimjetno, stvara osjećaj da je normalno biti umoran, ali nije normalno to priznati. Teško je govoriti o onome što nema jasnu formu. Nije to uvijek tuga, nije nužno kriza. Često je to samo osjećaj da je sve nekako previše, a ništa dovoljno dramatično da bi se smjelo nazvati problemom. Kad ne znamo točno što nam je, lakše je reći da nam nije ništa. Pa nastavimo dalje, kao da nema o čemu govoriti.
No zadržavanje ima cijenu. Kad svatko šuti o vlastitoj težini, lako povjeruje da je u tome sam. A možda je istina upravo suprotna, možda nas danas povezuje više nego što mislimo, ali to ne vidimo jer svatko nosi svoje u tišini. I tako se mimoilazimo, a nosimo vrlo slične terete.
Umor, preopterećenost, osjećaj da stalno kasniš za vlastitim životom, to nisu rijetke pojave. To su zajednička stanja u vremenu koje od pojedinca traži da stalno bude više. Ljudi nisu projekti za optimizaciju, nego bića s granicama.
Postoji i još jedna razina tog tihog pritiska. Uspješnost više nije samo profesionalna kategorija, postala je način života:
Moraš biti uspješan u poslu, ali i u odnosima.
Moraš biti informiran, ali i smiren.
Ambiciozan, ali i uravnotežen.
Aktivno raditi na sebi, ali bez vidljivog napora.
I sve to istovremeno.
Razina očekivanja kontinuirano raste, a kapaciteti su nam isti kao i generacijama prije. Imaš što imaš, a pokušavaš u to ugurati težinu očekivanja koja mjerila uspješnosti zadaju. I nije uvijek lako priznati da nešto jednostavno ne stane. Da nisi zakazao, nego da više nemaš gdje s tim.
U takvom okviru teškoća se doživljava kao osobni propust, a ne kao razumljiva reakcija na pretjerana očekivanja. Kad su očekivanja stalno visoka, umor se više ne doživljava kao upozorenje, nego kao nešto što se podrazumijeva. Naviknemo se na njega. I s vremenom ga prestanemo razlikovati od sebe samih.
To je možda i najtiši dio cijelog procesa. Ne trenutak kad nam postane teško, nego trenutak kad to prestanemo primjećivati. Kad se toliko naviknemo na unutarnji pritisak da nam svako olakšanje počne izgledati kao lijenost, a svaki pokušaj odmaka kao slabost.
Mnogo toga ostaje neizgovoreno jer se ne uklapa u sliku uspješnosti. Često umanjimo vlastiti umor jer mislimo da drugi imaju gore. Često si kažemo da pretjerujemo, jer izvana sve izgleda u redu. I onda kad znamo da nije, opet pokušamo sebe uvjeriti da još možemo malo, još samo ovaj tjedan, još samo ovo razdoblje. Kao da postoji neka granica nakon koje će napokon postati lakše. A često ne postane. Samo se naviknemo izdržavati.
Možda ne treba početi od velikih ispovijesti. Možda se ne treba dramatično otvarati. Možda je dovoljno prvo priznati da je kultura stalne uspješnosti također oblik pritiska, čak i kad dolazi u lijepom pakiranju motivacije. I možda je dovoljno dopustiti si reći: teško mi je, i to ne znači da sam neuspješan.
To ne ide uvijek lako. Ponekad i kad to znaš, u sebi i dalje osjetiš stari refleks da se sabereš, prešutiš i nastaviš. Kao da vrijednost još uvijek moraš opravdavati izdržljivošću. Baš zato je važno to reći naglas. Jer tek kad nismo u stalnoj obrani vlastite vrijednosti, postajemo sposobni čuti i sebe i druge.
Kome danas nije teško, neka prvi baci kamen. Ostali možda samo pokušavaju izdržati tempo koji se predugo predstavlja kao normalan. Ako je svima teško, onda teškoća više nije osobni kvar, ona je kontekst. A kontekst se ne rješava skrivanjem, nego razumijevanjem.
Piše: Jere Meić
