Prošloga tjedna 'šokirao' sam javnost 'priznanjem koje navijačima Hajduka neće dobro sjesti', a to je da nismo na razini Dinama. Hajdemo ponovo: ne, nismo i - kako smo krenuli - nećemo ni biti. Dakle, klub smo s 2,5 terena ukupno zadnjih 15 godina, od ovog jednog i pol pomoćnog i živimo i preživljavamo već 15 godina (čitaj – omladinska škola).
Klub smo u kojem će svakoga tko pokuša nešto napraviti ili uvesti reda, naš bivši netalentirani vratar frustrirano nazvati mediokritetom koji se svako malo vraća u klub.
U kojem će te osvjedočeni protivnik ovog modela upravljanja, koji će sa svojih visina, a na ključnoj je poziciji nečega što je prije 30 godina bila Novina, doslovno raditi majmuna od tebe.
U kojem će 'legende i ikone' istresati, a mediji orno bilježiti, sve što im u pauzi između dvije partije balota padne na pamet.
I oko kojeg će se pisati hrpa budalaština o koječemu, a najmanje o onome što je važno ili točno pa će se, kao, svi šokirati kada ja 'priznam' da nismo dorasli trci koju nikada nismo ni vodili. A nismo je vodili jer nismo budale, znamo šta imamo mi, znamo šta ima naš glavni suparnik.
A nismo dorasli jer smo reaktivni, jer se ljudi u klubu već godinama boje što će reći giganti pisane riječi iz Novine, kako će novovjeki 'Smoje' iz sportske redakcije prokomentirati tvoju osobu, hoće li reći da si mediokritet i sprdačina.
A cijelo vrijeme je svima jasno da smo spori, da smo zastarjeli, da smo prestari, da igramo dvije brzine ispod onoga kako se nogomet danas igra (i zbog toga, a ne zbog nesreće izlijećemo od kojekakvih 'ružomberoka') te da se trebamo ostaviti strategija i vizija – kojima će se svi kada tad dobro nasmijati - i sve svesti na par riječi. Mladost, brzina, karakter, škola, skauting.... Pa ćemo vidjeti dokle će nas to dovesti.
Ili neće, jer već je utkano u našu tradiciju da onaj tko kaže ono što stvarno jest, ne potraje dugo. Jer znate, 'legende i ikone', dok igraju na balote i bore se za neki sitni angažmančić, znaju bolje.
A mi, mi ćemo 22 puta sve ponoviti, istim ćemo putem na isti način krenuti prema istom cilju. I naravno da ćemo biti oni što takvi jesu. Ali nije ovo razlog zbog kojeg ovo pišem, bit će kako će biti, ako bude pameti krenut ćemo gradit kuću od podruma, ako ne bude nastavit ćemo od trećeg kata s uvjerenjem da se drvenjara ispod tog trećeg kata neće raspast.
Razlog zašto ovo pišem je stadion.
Poljud je, naime, doslovno katastrofalan, u nezamislivo lošem stanju. Za koju godinu postat će opasan i za klub je doslovno pitanje svih pitanja što će se s time dogoditi.
Naravno, za razliku od nas koji smo život na njemu proveli i čije su duše od najranije mladosti utkane u te tribine (na svim važnim utakmicama od 1979. godine sam na tom stadionu bio - stotine i stotine puta), suze za njim liju ljudi koji ga godišnje vide kad se voze kraj njega, dva, tri puta...
Ili još bolje, sa 396 km udaljenosti od Poljuda docira nam nositelj autorskih prava i kaže – što će Hajduku VIP lože i sky boxevi, to je narodno, sve se to može obnoviti, bit će kao novo, postoje planovi. Legitiman stav iz pozicije tog gospodina, ali je li za nas taj stav dobar? I zašto zaboravlja da je uz njegovu studiju postojala od njegovog tima izrađena i studija sigurnosti u kojoj piše da sigurnost krovne konstrukcije nije na adekvatnoj razini. To je pisalo 2023., danas je sigurno bolje!
Naravno, mnogi prisnažuju i kažu - to je struka, može se to obnovit, da bude kao novi i ima sve moderno, postoje projekti, ne rušimo naslijeđe, jedino je to što imamo. I donekle su u pravu, Split je doslovno zdrobio sve što je taj grad hranilo, držalo živim i relevantnim. Malo toga je ostalo, današnja ekonomska relevantnost Splita na razini je Rovinja, Poreča i njima sličnih gradova.... Jasno, istina je i da je Poljud arhitektonsko čudo, ali nije jedino što je ostalo, nešto je ipak u svjetskim razmjerima manje čudo nego Split 3, ali čudo je svakako, čudo u koje sam od djetinjstva zaljubljen, od kada sam na njemu (Tranzbospor) popio prvu Coca Colu iz kante koju je netko nosio na leđima i na kojem sam od generalne probe otvaranja MIS-a pa dalje. Bio sam tamo kad je Tito umro, mislim da osamdesetih nisam propustio ništa, čak ni Radanovićev gol, valjda sam na njemu vidio sve što je trebalo i što, ponekad, nije trebalo vidjeti. Kako bilo da bilo, djetinjstvo i mladenaštvo ostavio sam tamo, znam što kao navijač, što kao nadzornik svaki njegov kut, svaku stepenicu, doslovno sve. I danas sam, kako čitam, barbar.
Jer mi je jasno da je 47 godina potpune nebrige učinilo svoje, jer sam svjestan da je svijet krenuo dalje i da je Poljud održiv jedino kao spomenik prema kojem ćemo se i odnosit kao prema spomeniku.
Kao nogometni stadion on više ne postoji, tj. može postojati samo ako i od Hajduka napravimo spomenik, retro klub na retro stadionu, spomenik arhitekture i spomenik nogometa, u budućnosti relevantan na razini sredine HNL-a.
Naime, Hajduk bi morao dalje, mi bismo morali sebi priznat da smo spori i zaostali, da je budućnost ipak nešto drugo, i da moramo pametno i lagano, bez bombastičnih obećanja, bez neostvarivih strategija, bez unaprijed izgubljenih utrka, bez legendi u srednjim tridesetima (ne, ne mislim na Livaju, ja želim da ostane do kraja karijere), mladost, karakter i dinamika, škola i snaga.
A da bismo to mogli, kamp i stadion su nešto bez čega to neće ići.
E sad, da bi javnost malo bolje shvatila nas barbare, treba reći par istina. Naime, ne postoji plan obnove. Postoje studija i skica, koje sam vidio, i na kojima je netko nacrtao drugačiji krov, meni izgleda ružno, a koliko znamo i neizvedivo je (to kaže isto struka, akademika, znate, ima na svim stranama u ovom pitanju). Po skicama je taj krov i pokretan, zatvara se i svašta nešto.
Imaju te skice i VIP zonu, boxeve i sve što stadion treba imati. Ali na jugu, tamo gdje je južna tribina. Dakle, skica i planovi u koju se neki kunu predviđa ogromnu kocku koja izlazi izvan gabarita stadiona prema jugu i u kojoj bi se, 120 metara od sjevernog gola, trebali gostiti oni koji će kartu platiti 500 ili 1000 eura. To će izgledati baš predivno, čista esencija ljepote, još kada ukomponiraš i taj novi krov, ma izgledat će divno, baš kao ovi novi hoteli na Bačama, čista estetska uživancija, Frankenstein u ST izdanju.
Naravno, kako onaj tko je to crtao valjda nije baš nogometni tip, zaboravilo je da pet posto stadiona ide gostima pa ih nije skicirao. Nema baš ni gdje. Ako se sjeti tog detalja, možda da ih stavi na sjever, da se npr. 1600 'boysa' podruži sa 6000 vršnjaka iz Torce dok zajedno uživaju u nogometu i onome što kod ultrasa uz nogomet ide.
Ali zašto su ti VIP sadržaji uopće na tim skicama, ako 'struka' i nositelj autorskih prava kažu da nam zapravo ne trebaju VIP mjesta i boxevi. Ili, ovisno o tome što koji dan 'struka' misli, da ako su već tu mogu biti 120, 130 metara od jednog od golova, i da se mogu pomiješat navijači, i hrpa još besmislica. Ali neka zagovornici te 'struke' shvate jednu činjenicu - stadion u ovom obliku ne može uzdržavati samog sebe jer ne donosi dovoljno prihoda. A uzdržavati ga nema tko nego li prihodi koji isti generira. Ima li stvarno netko u Splitu koji će godišnje samo za održavanje krova, da ne padne po svima, davati 2,5 milijuna eura i još barem 3, 4 za redovno održavanje. Grad? Sa svojim proračunom koji je takav kakav je? Hajduk? Od čega točno?
I da se ne zaboravi, priupitajte tu struku ponešto i o zamoru materijala krova, mi 'barbari' znamo nešto o tome. I o tome da, ako je Poljud prekrasan kao što je, treba li ga stvarno nagrditi s tom kockom na jugu i tim novim krovom.
I da se na kraju razumijemo, jako je važno da prestanu priče o tome što Zagreb dobiva a što Split. Zagreb i Dinamo svoje stadione trebaju i zaslužuju. I ovo pitanje se niti u ludilu ne smije svesti na to što tko dobiva jer je sve, kako stvari stoje, ponuđeno i jednima i drugima. Ovo je splitska priča, ovo je priča u kojoj se opet puca po svojim nogama, spašavajući nešto što se teško spasiti može. Netko iz dobrih i plemenitih namjera, netko iz politikantskih, a netko jer je jednostavno zao.
Meni je zbog izvjesne sudbine Poljuda teško, ali gdje su svi ovi bili (čast iznimkama kao što je jedan poštovani kolumnist i istinski navijač Hajduka, a protivnik je rušenja Poljuda) kad su lokalni ratni profiteri gradili zgrade na mjestu tvornica koje su taj grad othranile, kad je brodogradilište nestajalo, kad je Novina Novinom prestala biti, kad se Koteks pretvarao u ruševinu, a Žnjan u favelu...
Ali ako uspiju i to je OK, ako je odluka da se Poljud ovakvim zadrži bit će sretni oni koji ga u prolazu krajičkom oka pogledaju, bit će sretan nositelj autorskih prava iz daleka i povjesničari arhitekture. Hajduku i njegovim navijačima ostat će friška figa, a Splitu stari stadion koji se opet neće održavati. I nije nam kriv ni Zagreb, ni Dinamo ni HNS ni nitko.
Krivo je, kao i obično, splitsko stanje uma koje, neometano od vlastite pameti (citat jednog drugog poštovanog kolumniste), samo sebi zapinje nogu na svakom koraku, koji Klub čini neupravljivim, koji svakoga tko stvarno pokuša nešto zalije kantama pizdarija i laži. I proglasi mediokritetom, sprdačinom i barbarom.