Foto: Veljko Martinović PRIČE IZ DALMACIJE: Posjetili smo familiju Hlevnjak i mural koji ima dušu

PRIČE IZ DALMACIJE: Posjetili smo familiju Hlevnjak i mural koji ima dušu

Reportaža s Brača i sjećanje na nezaboravnog Hajdukova prvotimca

Priča našeg izleta u Splitsku na otoku Braču počinje od murala u čast istinskoj Hajdukovoj legendi Ivici Hlevnjaku Bukli. Nalazi se na autobusnoj stanici na cesti koja vodi iz Postira prema Supetru. S jedne strane ima nabacanog smeća, a s druge je veliki križ na kojemu piše 'Isuse, oprosti'. Prizor je felinijevski, a upravo Buklin portret cijelom tom prostoru daje dušu.

- Volila bi upoznat momke koji su ovo nacrtali i zahvalit im - rekla je gospođa Majda u trenutku dok smo promatrali uradak napravljen u čast njenog supruga.

Familiji Hlevnjak ostalo je malo hajdučkih uspomena na neponovljivog Buklu...

- Sve je podilija. Jedina uspomena na njegove igračke dane mi je zlatni prsten kojega je dobija na oproštaju od Hajduka. U njemu je ugravirana brojka 665 koja označava broj njegovih utakmica u bijelom dresu. Unikatan je, imao sam bogatu ponudu za njega od jednog našeg kolekcionara koji živi u Njemačkoj, ali za mene taj prsten nema cijenu - kaže nam njegov sin Toni Hlevnjak, koji već neko vrijeme živi u Splitskoj na Braču.


- Najžalije mi je što nemamo niti jedan njegov dres. Za života je sve podijelio. Takav je bio. Tko god bi ga nešto pitao, on bi mu odnio. Ostala su nam dva prstena, ovaj moj i jedan kod mog brata Stjepka, kojega su prvotimci Hajduka dobili za osvajanje prvog Kupa 1967. godine.

Baš zato su i u Hajduka imali poteškoća napuniti vitrinu otvorenu Bukli u čast. Ništa nije sačuvao, a tako je bogatu karijeru i dubok trag u Hajduku ostavio.

Drugi je igrač po broju nastupa iza Frane Matošića. Zabio je čak 237 golova, a neki su za Hajduk bili od povijesne važnosti. Bukle je, naime, prošao s 'bijelima' put od pakla do neviđene radosti.

Debitirao je u Kupu protiv Partizana 1962. godine i odmah zabio dva pogotka u pobjedi od 3:1. Imao je tada 18 godina. Na polusezoni su se od bijelog dresa oprostili legendarni Bajdo Vukas i Geza Šenauer. On je postao standardan jako mlad, ali u najteže vrijeme za Hajduk, kada je prijetilo ispadanje iz lige.

Ključna utakmica za ostanak u toj sezoni 1962/63 bila je protiv Dinama u Maksimiru u predzadnjem kolu. Buklin suigrač Zvonko Bego uvijek je prepričavao podbadanje Dinamova čelnika Ivana Šibla:

- Dečki, pa kaj se nervirate, nogomet se igra i u Drugoj ligi...

No, tog 2. lipnja 1963. Hajduk je pobijedio sa 1:0, a gol je dao upravo Hlevnjak.

- Najprije san zavalja Vlatka Markovića, a onda zabija u Škorićevu mrižu - rado je Hlevnjak prepričavao taj pogodak za Hajdukov spas.

Kakav je to bio stres za čelnike 'bijelih' najbolje svjedoči činjenica što je dopredsjedniku kluba Dušanu Stipanoviću Gusini pozlilo na terenu Maksimira, nakon čega je i umro, a predsjedniku Petru Rončeviću su ispred igrača u svlačionici davali injekcije.

Nakon što je s Hajdukom prebrodio te teške godine, godine 1967. Buklina je generacija na Stari plac donijela prvi Kup u povijesti 'bijelih'.

Nedugo nakon toga će izreći sudbonosno 'da' i u privatnom životu...


- Oženili smo se 1968. nakon četiri godine hodanja. Nažalost nije doživio 50 godina braka, ali iza nas su brojne lijepe uspomene iz tih dana. Ovo na slici kraj nas su moja kuma i njegov suigrač Aleksandar Ristić. Kasnije su i oni ostali skupa - priča nam supruga Majda.

Vrhunac Bukline nogometne karijere je osvajanje prvenstva 1970/71. godine.

- Taj doček mi je najdraži nogometni trenutak. Tada smo osjetili kako grad živi za nas - prepričavao je Bukle nezaboravne dane, kada ga je jedan navijač nosio na ramenima od luke preko Rive do Staroga placa, a cijeli grad je bio u euforiji.


U predzadnjem kolu je Hajduk ostvario povijesnu pobjedu nad Partizanom u Beogradu kada su gubili 3:0 pa u nastavku preokrenuli na 4:3 uz nezaboravan doček na aerodromu, a u zadnjem kolu protiv Olimpije na Starom placu se opet upisao u strijelce, Pero Nadoveza i on su zabili za pobjedu od 2:1.


Gospođa Majda se iz tih godina najviše prisjeća zafrkancije i druženja. Družili su se igrači, ali i njihove žene pa pamti brojne izlaske sa suprugama od nogometaša... Ali i kazne, trener Branko Zebec ga je novčano kaznio kad ih je vidio na piću skupa iza 22 sata.

Upravo pod Zebecom je Hlevnjak odigrao još neke povijesne utakmice. Godine 1973. Hajduk se plasirao u polufinale Kupa kupova, a tamo nesretno ispao od Leedsa. Bukle je bio dio momčadi koja je postigla jedan od najvećih europskih uspjeha 'bijelih' ikada.

Spomenimo ovdje i da je bio među rijetkima kojima je pripala čast da budu nositelji Zlatne Hajdukove kapetanske trake. Naravno, doma je nemaju...

- Ma njemu ako bi reka: 'Lipa ti je majica', on je skine sa sebe pa ti je da - kažu nam supruga i sin.

Nakon tog Leedsa je Bukle sa 28 godina prešao u Strasbourg...

- U Francuskoj su mi bili jako lipi dani. Putovali smo, uživali. Ja na utakmice nisam išla. Došla sam jednu gledati ga u dresu Strasbourga. Izgubili su pa mi je on rekao da sam 'crna mačka' i više nisan tila ić.


U Francuskoj su živjeli šest godina, nakon Strasbourga je igrao i u Epinalu, a potom je kratko prešao u SAD na mali nogomet u Philadephiju, no familija nije tamo s njim selila.

Buklina nogometna priča je jako bogata, ali daje nepotpunu sliku njegova lika. Na kraju ga se više pamti po tome što je bio omiljen, skroman i vječno spreman na zafrkanciju. U Splitskoj su 1979. on i košarkaš Rato Tvrdić izgradili dvije potpuno iste vikendice jednu do druge... Tako smo sjedeći na teraci kod Hlevnjakovih doznali i nekoliko uistinu zanimljivih anegdota...

- Ovdje blizu je vikendicu imao profesor Srićo Vidaković, također veliki hajdukovac, te posadio kapulu. Bukle je preko noći počupao mladu i utirao novu veliku kapulu koju je kupio u dućanu. Sutra je profesora dozvala žena: 'Sriće, ma dođi vidi kolika nan je ova kapula naresla'... .   

- Popio je i nije vidio da ga prati policija. Kad je parkirao ispred kuće, policajac ga je pitao zašto nije stao: 'Ja san mislija da me pozdravljate' - odgovorio mu je Bukle. Na upit: 'Jeste li što pili?', odgovorio je: 'Ma kakvi, da san pija, onda bi od vas dvoje vidio četvero' - odgovorio mu je Bukle. Naravno, policajac je bio samo jedan.

Volio je izlaske i društvo, dobro je kuhao, sprijateljio se s ribarima s Matejuške te se s njima često družio. Naravno da je takav stil života ostavio traga pa je gospođa Majda odlučila jednog dana napraviti 'kontru'...

- Mislin se u sebi: 'Sad ćeš ti vidit kad mene ne nađeš doma'. Makla san boršin i postole i sakrila se u ormar. Vidin otvaraju se vrata. On je iša u banj pa uša u svoju sobu. Mislila san da će me tražit, a on lega i zaspa. Kažen mu ja sutra: 'Jesi li ti uopće vidija da mene nema?' 'Ma kako nisi bila kad san vidija tri glave u posteju' - odgovorija mi je. Šta je on vidija pojma nemam, spavala su samo naša dica.

Daljnje nabrajanje daleko bi nas odvelo. Pažnju nam je privukla fotografija maškaranog Bukle i Olivera Dragojevića, kod kojega su Hlevnjakovi često odlazili u Vela Luku. Zajedno su obišli i brojne 'Bile noći', a jednom su na putu do Osijeka imali puno sreće nakon prometne nesreće poslije koje im je ostao krš od auta.


Jedan tekst je premalo za priču o Bukli. Simpatizeri Hajduka su ga obožavali, a on je pod stare dane i jednog Dinamova navijača spasio u blizini stadiona. Vidio je da ga tuku pa ga zaštitio i pritom ozlijedio lakat. Iako je imao bogatu karijeru u Hajduku, nikad se nije ponašao kao zvijezda. Bio je 'čovik iz naroda', za pismu, piće i društvo. Mlađe generacije ga najviše pamte po rečenici: 'Emocije su zajebane' iz dokumentarnog filma povodom 100 godina Hajduka.

Upravo ta Buklina slika, kada kroz suze u jednoj jednostavnoj rečenici oslikava koliko mu je značio Hajduk, sada stoji na autobusnoj stanici poviše Splitske. Mural je to koji ima dušu. I čuva uspomenu na nezaboravnog prvotimca Hajduka... 


Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(66449, "");
Pregledaj komentare