PRIČE IZ DALMACIJE Kraj karijere u 44. godini: 'Sretno, sine, sad dolazi tvoje vrijeme!'

Fotogalerija (21)

Cijela ova priča je zapravo počela još krajem studenoga prošle godine u Sibiru. Za šankom hotela Mercure u Tyumenu. Novo Vrijeme se na vrhuncu forme ravnopravno nosilo s Rusima, Portugalcima i Kazahstancima, divovima Lige prvaka. Trener vratara Duje Vuković bio je posebno dobro raspoložen, a internetom se taman širila snimka na kojoj usred Rusije pozira u majici 'neću zaboraviti Vukovar'. Uz njega su vratari Jakša Herceg i Filip Bašković. Upravo su doživjeli da djeca u Tyumenu trče za njima, pitaju ih autograme i dresove.  .  

I dok su presretni Makarani nazdravljali u čast vrhunskog rezultata, Duje Vuković je u jednom trenutku procijedio:

- Mislim da mi je ovo zadnje sezona. Od ljeta bi na gol mogao moj sin Ante, taman će moći napraviti specijalni liječnički pregled.

Pa gdje to ima da sin na gol stane odmah nakon oca?! Eto priče koja nas je odmah privukla. Još za šankom u dalekoj Rusiji je pao dogovor da stižemo u Omiš na zadnje kolo i Dujin oproštaj. 

Omiška rivijera pamti neke druge nogometne velikane. Tu su Ivan Perišić, Ivica Križanac, Goran Šušnjara, Mate Bilić... O njima se priča, za njih zna cijela Hrvatska, dok ovakvi poput Duje uglavnom odlaze u tišini, bez velikih oproštaja i govorancija, makar su 'kosti ostavili' u klubu, na terenima širom Dalmacije.

Duje Vuković je rođen 24. siječnja 1976., a branio je ove sezone za Omiš s pune 44 godine. Karijeru je počeo u vrijeme dok se mnogi njegovi današnji suigrači još nisu ni rodili...

- Kao dijete sam počeo dvije sezone u Omišu i šest mjeseci u Orkanu, a onda sam prešao u Hajduk. Na Poljudu sam proveo tri sezone, dvije kadetske i jednu juniorsku. Konkurencija je bila žestoka, Vedran Runje i Dragan Stojkić, obojica vrhunski vratari moje generacije. S Poljuda sam prešao u Primorac iz Stobreča. Zadnju prvoligašku sezonu Primorca sam bio rezerva Zoranu Varvodiću, imam jedan službeni nastup protiv Šibenika. Nakon ispadanja sam u 1. B ligi branio standardno - ispričao nam je priču s početka karijere Vuković.

Vrlo smireno rezonira:    

- Nisam sa 17 godina 'imao glavu', za razliku od, primjerice, Runje. On je kao tinejdžer razmišljao kao ja sa 30 godina. Zato je i uspio. To imaš ili nemaš. Netko sazrije kasnije.

Nakon Stobreča ga je put vodio u Imotski i Mladost Proložac, ali bitan trag je ostavio u Zmaju, Jadranu Tučepi i, naravno, Omišu, gdje je proveo najveći dio karijere.

- Htio sam se ostaviti nogometa još davno, kada s Omišom nismo osvojili prvenstvo Treće lige. Imao sam 30 godina kada je jedan susret s Juricom Bajićem u Makarskoj bio ključan za moj nastavak. Postali smo sa Zmajem prvaci Četvrte lige, a meni je došla ponuda Zagreba iz Prve lige. Zmaj je tada u prijateljskoj utakmici svladao Zagreb sa 3:0, a ja sam branio sve moguće i nemoguće. Bile su to moje najbolje godine, ali taman mi se rodilo drugo dijete, a u Zmaju sam imao fenomenalne uvjete i nije mi se odlazilo. Nakon nekoliko sezona ću opet prijeći u Omiš...

Tučepi su mu također u srcu.

- Fenomenalni ljudi. Bio sam tamo i u prošloj sezoni. Oni su Real Madrid za Četvrtu ligu po tome kako su uredni. Super im je i atmosfera, poslije svakog treninga se ostane, popriča...  

Najteža ozljeda u karijeri mu je bila napuknuće lista, a zaradio ga je na neobičan način. 

- Kao napadač! Za Omiš imam par nastupa i kao igrač, a zaigrao sam i za Jadran. Mana mi je igra glavom, ali pružio sam dobrih partija kao centarfor.

S nama je cijelo vrijeme bio i 16-godišnji Ante Vuković. Prošle godine je branio za kadete i juniore. U omladinskom pogonu mu je mentor i trener bio Josip Škorić, ali on je prošlog ljeta otišao u Slaven Belupo. Antino vrijeme tek dolazi...

- Mogu mu samo poželjeti sreću. Ima glavu i volju, a tehnički je daleko ispred mene - kaže nam Duje.

Kako će se Ante snaći u seniorskom nogometu, to ćemo tek vidjeti, a s Dujom bi se moglo razgovarati beskonačno dugo jer iza njega je uistinu bogata karijera. Ne samo u velikom, nego i u malom nogometu. S Novim Vremenom je osvojio dva prvenstva, a sudjelovao je u osnivanju Olmissuma...

- Branio sam tada za Sv. Josip Dugi Rat. Osvojili smo prvenstvo Županijske lige i čekale su nas kvalifikacije za 2. HNL protiv Vodica. Sastali smo se Marko Galiot Zele i ja s Mijom Milavićem iz Studenca, glede eventualnog sponzorstva. Nismo otišli u viši rang, prošle su Vodice, a Milavić je potom osnovao Olmissum. Bio sam tamo član Skupštine kad me Novo Vrijeme pozvalo za trenera vratara. Nisam do tada imao trenerskog iskustva, bilo mi je teško u početku, ali sam malo pomalo rastao, a zajedno sa mnom čuvari mreže Bašković i Herceg. Puno puta su me učinili ponosnim, a Liga prvaka 2019. godina je bio vrhunac naše golmanske priče, ali i cijelog kluba koji je ranije iste godine bio uvjerljiv na putu do titule prvaka Hrvatske.

Duje je branio veliki i mali nogomet, a sada trenira čuvare mreže u futsalu, ali i na velikom terenu Omiša. Gdje je teže braniti?  

- U velikom nogometu. U malome se 95 posto brani na postavljanje. Tko probije strah od baluna i nauči se postavljati, taj ima velike šanse za uspjeh. Na velikom terenu treba više snage, moraš se baciti, letjeti, izaći na centaršut…

Kako mu sve to polazi za rukom u 44. godini?

- Ne bih se ja sramotio da ne mogu. Poznajem svoje tijelo, svoj organizam. Nekada sam imao strašne blokade, zato i jesam cijeli život proveo po nižim ligama, ali kad pogledam unatrag, sve je bilo super. Još uvijek u svemu tome uživam, a posebno me veseli druženje s ljudima koje sam s godinama upoznao. Eto, ispada da je koronavirus prekinuo moju karijeru. Zadnja mi je utakmica za Omiš bila protiv Mladosti iz Prološca. Ostali smo 2:2, a u Sportskima sam proglašen igračem utakmice. Lijep završetak karijere, a sada neka se mladi probijaju. Idem dalje kao trener, nastavit ću s jednakom strasti raditi i taj posao. Naravno da ću se, ako me Omiš pozove, staviti na raspolaganje i sa 50 na leđima, ali nadam se da mladi vratari neće dopustiti da do toga dođe - zaključio je Vuković.