Mediteranski festival knjige u svom je devetom izdanju prvi put izašao iz svoje 'kuće', splitskog Sportskog centra gripe, i to posebnom prigodom. U dvorani Ivo Tijardović Hrvatskog doma u Splitu održan je panel 'Transmedijalnost: knjiga – scenarij – film' na kojem su, pod voditeljskom palicom Paule Jurišić, uz norveškog superpopularnog pisca (ali i scenarista i producenta) Jo Nesbøa o svojim iskustvima govorili hrvatska filmska producentica Katarina Prpić iz producentske kuće Antitalent, te bosanskohercegovački redatelj i scenarist, osvajač Oscara Danis Tanović.
Glavna tema panela bile su adaptacije književnih djela, koje su od početka postojanja filma bio jedan od temelja filmskog stvaranja. Uostalom, više od polovice Oscarom nagrađenih filmova bile su književne adaptacije. Katarina Prpić, čija kuća stoji iza uspješnih filmova poput 'Murine' ili 'Čovjeka koji nije mogao šutjeti', rekla je da je adaptacija zapravo prevođenje u potpuno novi jezik.
'Ima dobrih, a ima ih i koje su iznevjerile predložak, ali isto tako i od loše knjige možemo dobiti dobar film, temeljem nečega što je temelj književnog djela', rekla je.
Nesbø dodaje da adaptacije doista jesu jako zastupljene u filmu, a kod najboljih zapravo ne primijetite da su nastale adaptacijom iz romana, poput primjerice 'Nema zemlje za starce' braće Cohen.
'Publika je uvijek željna nečeg novog, što nam onda daje veliku slobodu kod adaptacije', rekao je Nesbø.
Tanović kaže da se adaptaciji okreće kad mu je u knjizi nešto zanimljivo, ali za osvajanje slobode pri adaptaciji nužna je i suradnja s piscem.
'Filmovi funkcioniraju drugačije, knjige imaju veći stupanj slobode od filma. No, riječ je o umjetnosti, ne o matematičkoj formuli', kaže redatelj koji je - među ostalim - osvojio Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja za 'Ničiju zemlju'.
Opisujući svoje iskustvo s 'Čovjekom koji nije mogao živjeti', nastalim na predlošku novinskog članka Borisa Dežulovića, Prpić je rekla da su od početka razmišljali samo o kratkom filmu, a Nebojša Slijepčević se pokazao kao idealan redatelj, koji je pažnju skrenuo s glavnog junaka na čovjeka koji sjedi pored njega.
Govoreći, pak, o svojim iskustvima, Tanović kaže da pokušava raditi različite filmove, pa je takav i pristup predlošku kojim se bavi. U tome mu pomažu i suradnici, od pisaca do direktora fotografije, jer 'pametni redatelj nikad nije sam', film je djelo cijele autorske zajednice. No, nije i demokratičan, jer na kraju redatelj donosi odluke.
Nesbø je književni 'otac' najpoznatijeg detektiva današnjice Harryja Holea, koji je dosad doživio nekoliko ekranizacija, posljednja je uspješna serija na Netflixu. Kod snimanja 'Snjegovića' nije se želio miješati u proces adaptacije, jer 'ni ja ne volim kad mi netko viri preko ramena'. No, u Netflixovoj seriji 'Detektiv Hole' Nesbø je pisao scenarij po vlastitoj knjizi.
'Nisam znao što će glumci i redatelj napraviti od toga, jer treba biti otvoren prema onome što oni mogu ponuditi, donijeti na stol. Zato se treba prepustiti, i biti oprezan čak i kad ti se neka ideja ne sviđa. To zvuči lako u teoriji, ali doista nije teško, jer svi u lancu žele dati svoj puni doprinos. Treba ostaviti ego kod kuće i prihvaćati tuđe ideje', kaže Nesbø.
Katarina Prpić na panelu je otkrila i jednu ekskluzivnu vijest - producentska kuća Antitalent priprema adaptaciju nagrađivanog i prevođenog romana 'Crvena voda' Jurice Pavičića, koji će biti 'pretvoren' u seriju. Glavna scenaristica je Ljubica Luković, ali i Pavičić će sudjelovati u adaptaciji, dok će seriju režirati autorica 'Murine' Antoneta Alamat Kusijanović.
Paula Jurišić osvrnula se i na globalni fenomen skandinavskog noira kao zasebnog žanra u kriminalističkom romanu i filmovima. Nesbø se našalio da treba biti Skandinavac da bi se to razumjelo, niti on zna točno što znači kad netko kaže da treba prikazati nordijsko svjetlo. Sve je počelo u sedamdesetima pojavom nekoliko švedskih autora, no ništa nije nastalo po planu, nego je fenomen stvoren količinom. Zanimljivo je da je Nesbø u seriji 'Detektiv Hole' zajedno s filmskim autorima značajno promijenio izgled i atmosferu Osla, koji nije tako mračan, niti ima toliko smeća, a pogotovo ne toliko masovnih ubojica.
Osim toga, skandinavske zemlje imaju reputaciju sigurnih, pa je neobično da iz takve sredine izlaze priče o često brutalnim kriminalcima i kriminalu. Nesbø smatra da kriminalistički žanr nije nužno realističan, nego donosi priče o ljudima, pa ne mora nužno ni odražavati situaciju u nekoj sredini. Paula Jurišić je spomenula primjer atentata na Olofa Palmeа 1986., koji je kao nešto dotad neviđeno i nečuveno potresao cijelu nordijsku regiju. Nesbø kaže da je skandinavsko društvo sigurno i demokratično, pa je bilo sasvim normalno da premijer bez pratnje ide u kino, pa je atentat zato i izazvao takav potres.
Katarina Prpić je govorila i o hrvatskoj situaciji, jer talenta imamo, no ostaj problem novca, a onda i aktiviranja i motiviranja publike da gleda domaće filmove i serije. Za to je nužna edukacija i plansko djelovanje, ali je nužno i proizvoditi više filmova iz kojih će se iskristalizirati kvaliteta. U tom kontekstu, Tanović kaže da je njegov Oscar bio povod za osnivanje filmske fondacije Bosne i Hercegovine, premda možda ne izravno. Na kraju su se u bosanskohercegovačkoj kinematografiji nametnuli novi sjajni autori poput Jasmile Žbanić, Pjera Žalice i drugih. Nažalost, u međuvremenu se dosta stvari pokvarilo, najčešće pod utjecajem politike obojene nacionalnim bojama. Ipak, kaže, postoje mnoge stvari koje zaslužuju svoje brendiranje, i u BiH i u Hrvatskoj.
Na kraju, iznesena je svojevrsna prognoza budućnosti filma i kina, u čemu je Nesbø - zarazliku od Tanovića i u suglasju s Katarinom Prpić - optimističan, jer ljudi žele dijeliti svoja iskustva. Nesbø se pak složio i s Tanovićem i s Prpić da se dobri filmovi mogu snimati samo uz dobar predložak, i da nije stvar u novcu nego u ideji.
