Budući da su podžanrovi povijesnog spektakla i postapokaliptičnog filma rijetke tuzemne biljke rezervirane u pravilu za kinematografije bogati(ji)h zemalja, odnosno da se povijesni i znanstveno-fantastični filmovi u Hrvatskoj snimaju jednom u sto godina, svakako veseli podatak kako je hrvatska kinematografija u 2026. iznjedrila čak dva izdanka one vrste filma koja je u okvirima domaće produkcije deficitarna - ovdašnje inačice punokrvnog holivudskog spektakla.
'Gospodar oluje: Legenda o Hammerheadu' u režiji Domagoja Mažurana i Zorana Lisinca, doduše, nastao je u hrvatsko-srpsko-američkoj produkciji, međutim 'Posljednji rimski bog' Božidara Domagoja Burića najskuplji je i najambiciozniji HRT-ov projekt do dana današnjeg, film čiji budžet navodno prelazi pet milijuna eura i kojeg je u prvom vikendu prikazivanja vidjelo gotovo deset tisuća gledatelja.
Premda naslov Burićevog ostvarenja može asocirati na glasovitu Bertoluccijevu biografsku povijesnu dramu 'Posljednji kineski car', film o životu rimskog cara Dioklecijana nadahnut je prvenstveno holivudskim spektaklima, od onih Ridleyja Scotta ('Gladijator' i 'Kraljevstvo nebesko') i televizijske serije 'Igra prijestolja' do povijesnih epova klasičnog Hollywooda.
'Posljednji rimski bog' za hrvatske je prilike uistinu spektakularan film dijelom sniman na autentičnim lokacijama poput Peristila i Salone s preko tisuću statista, a dijelom kompjutorski generiran kako bi se što uvjerljivije dočarala antička arhitektura s kraja trećeg stoljeća.
Posebnost filma nije samo u produkcijskoj raskoši, već i u snimanju svih dijaloga na latinskom jeziku za čime je posegnuo i Simon Bogojević Narath u slabo zapaženom 'Illyricvmu'.
Amar Bukvić vrlo solidno nosi naslovnu ulogu, baš kao i ostatak glumačke ekipe (Slavko Sobin, Dragan Despot, Krešimir Mikić, Nataša Janjić Medančić…), no ako bi trebalo istaknuti samo jednu glumačku interpretaciju, onda je to uloga cara Karina kojeg utjelovljuje više nego raspoloženi Marko Cindrić.
Iako scenarij nije bez manjkavosti, posebno kada su posrijedi detaljnija razrada likova kojima zna pofaliti krvi i mesa te najmanje dva podzapleta viška, temeljni problem 'Posljednjeg rimskog boga' leži u Burićevoj režiji. Naime, radi se o čovjeku koji zanat ispekao na HRT-u režirajući dokumentarno-igrane serijale iz obrazovnog programa poput 'Hrvatskih kraljeva', 'Republike' i 'Doba uskoka' i to se u 'Posljednjem rimskom bogu' vidi: Burić nema pripovjedački nerv pomoću kojeg bi spretno klizio kroz kompleksnu narativnu strukturu, odnosno nekoliko vremenskih linija. Također, film mu nije lišen praznog hoda i na trenutke zna djelovati kao nakupina odbačenih vinjeta iz dokumentarnog televizijskog programa.
Drugim riječima, premda u pojedinim scenama posjeduje epski zamah i kostimografsko-scenografsku spektakularnost holivudskih uzora, 'Posljednji rimski bog' tu i tamo ostavlja dojam uratka koji tek koketira s igranim filmom namijenjenim mraku kinodvorana te u konačnici ostaje negdje na pola puta između televizijskog obrazovnog programa i rasnog povijesnog blockbustera.
