U društvu koje živi sve brže, mentalno zdravlje često ostaje posljednje na popisu prioriteta. Mnogi se sa svojim problemima nose u tišini, uvjereni da su sami. Svjetski dan mentalnog zdravlja podsjeća nas koliko je važno o tome govoriti otvoreno, bez srama i predrasuda. Upravo na tim vrijednostima svoj rad temelji Uglešić poliklinika, već godinama društveno aktivna u promicanju važnosti mentalnog zdravlja.
Preseljenjem u Dugopolje značajno je proširila kapacitete i osnažila stručni tim, koji danas broji osam psihologa. O izazovima suvremenog života, pritiscima na djecu i mlade, važnosti stručne podrške te novom grupnom programu 'Život bez filtera' razgovarali smo s mag. psych. Mateom Medak, voditeljicom tima psihologa Uglešić poliklinike.
Uglešić poliklinika značajno je proširila svoje kapacitete preseljenjem u Dugopolje. Među ostalim, proširen je i vaš tim psihologa. Što ste u radu s pacijentima prepoznali kao znak da je vrijeme za proširenje tima?
- Potreba za proširenjem našeg tima nije nastala preko noći. Ona je rezultat višegodišnjeg rada s pacijentima i praćenja potreba koje se u društvu mijenjaju. Sve češće nam se obraćaju osobe koje ne dolaze zbog jasno izraženog psihičkog poremećaja, nego zato što osjećaju da više ne mogu same nositi svakodnevne pritiske. To su zaposleni ljudi, roditelji, studenti, adolescenti, ali i djeca koja sve ranije pokazuju znakove emocionalnih poteškoća. Posebno smo prepoznali potrebu za dostupnijom psihološkom podrškom djeci i mladima te za kontinuiranim radom s obiteljima.
Preseljenjem u Dugopolje dobili smo prostorne i organizacijske mogućnosti za razvoj psihološke djelatnosti, proširenje tima i uvođenje novih oblika rada. Naš cilj nije samo povećati broj pregleda nego omogućiti da osoba dobije odgovarajuću stručnu pomoć u trenutku kada joj je potrebna, a ne tek kada problem ozbiljno naruši njezinu svakodnevicu. Povećanjem broja stručnjaka dobili smo i mogućnost da ljudi imaju kontinuitet u tretmanima.
Gorana Jerković
Tko vam se pridružio?
- Naš psihološki tim čine stručnjaci različitih iskustava i područja interesa, a posebno nas veseli što smo okupili i mladu generaciju psihologa koja donosi novu energiju, kreativnost, suvremena znanja i veliku motivaciju za rad. Psiholog nije osoba koja samo sluša nečije probleme. Njegov je posao razumjeti kako osoba razmišlja, osjeća i reagira, prepoznati obrasce koji joj otežavaju svakodnevni život te joj pomoći razviti zdravije načine suočavanja s izazovima. Naši psiholozi sudjeluju u psihološkoj procjeni, savjetovanju, psihodijagnostici te individualnom i grupnom radu, u skladu sa svojim stručnim kompetencijama.
Posebno nam je važna suradnja psihologa, psihijatara i drugih stručnjaka jer mentalno zdravlje ne možemo promatrati odvojeno od ostatka čovjekova života. Želimo pokazati da mladost u struci nije nedostatak, nego vrijednost kada iza nje stoje kvalitetno obrazovanje, stručna podrška i odgovornost prema pacijentu.
Emma Sasso, Iva Kotarac, Matea Medak, Marija Banovac
Trenutno naš tim broji osam psihologa – uz mene, tu su mag. psych. Emma Sasso, mag. psych. Marija Banovac, mag. psych. Iva Kotarac, mag. psych. Manuela Šarić, univ. spec. clin. psych. Mirjana Sučević Ercegovac, univ. spec. clin. psych. Neda Pleić i spec. clin. psych. Gorana Jerković. Naši psiholozi provode psihodijagnostiku, psihoterapiju i savjetovanje kod djece, mladih i odraslih, a u procesu razvoja su i grupne psihoterapije koje će ubrzo krenuti u implementaciju.
Živimo užurbano i često pod različitim pritiscima, od uspjeha na poslu i fakultetu do škole, težeći prihvaćanju društva u kojem se krećemo i savršenom izgledu... Često se razvijaju i različiti poremećaji, možda je to preteška riječ, ali što vidite kao posljedicu ovakvog načina života kada govorimo o mentalnom zdravlju? Što su po vama najveći problemi s kojima se susrećete i jesu li potrebe za psihološkom pomoći veće?
- Današnji čovjek izložen je gotovo neprekidnom pritisku da bude uspješan, produktivan, društveno prihvaćen, fizički privlačan i emocionalno stabilan. Problem nastaje kada počnemo vjerovati da moramo biti uspješni u svemu i da je svaki neuspjeh dokaz naše nedostatnosti. U svakodnevnom radu susrećemo se s anksioznošću, emocionalnom iscrpljenošću, poteškoćama sa samopouzdanjem, poremećajima raspoloženja, problemima u odnosima te sve izraženijim nezadovoljstvom vlastitim izgledom. Kod psihologa ne idu samo osobe koje imaju teže psihijatrijske dijagnoze već ljudi koji na prvu izvrsno funkcioniraju u radnom i obiteljskom životu, ali pritisci i očekivanja s kojima se nose u nekom trenutku mogu postati preteški.
Kod djece i adolescenata dodatno nas zabrinjava pritisak uspoređivanja s drugima, strah od neprihvaćanja i osjećaj da stalno moraju zadovoljiti očekivanja okoline. Društvene mreže unijele su u život mladih jedan novi teret koji do prije nekoliko godina nije postojao. Uspoređivanje s fotografijama poznatih osoba i influencera, koje su često dodatno obrađene filterima, kao i prikazi naizgled savršeno organizirane svakodnevice ispunjene brojnim aktivnostima, kod mladih može potaknuti osjećaj nesposobnosti i narušiti samopouzdanje. Važno je naglasiti da svaka tuga, nesigurnost ili stres nisu psihički poremećaj. To su sastavni dijelovi ljudskog iskustva. Međutim, kada takva stanja traju, intenziviraju se i počnu ometati školovanje, posao, odnose ili svakodnevno funkcioniranje, važno je potražiti stručnu pomoć. Sve veći broj ljudi otvoreno govori o mentalnom zdravlju i traži podršku. To je pozitivan pomak, iako samo po sebi ne znači da su svi psihički poremećaji danas učestaliji.
Mirjana Sučević Ercegovac
Primjećujete li da mladi ljudi i odrasle osobe danas češće traže razgovor nego prije ili to još uvijek nije slučaj? Zašto je bitno razgovarati?
Primjećujemo da razgovor o mentalnom zdravlju postupno prestaje biti tabu, posebno među mlađim generacijama. Mladi danas lakše prepoznaju određene psihološke pojmove, otvorenije govore o anksioznosti, samopouzdanju i emocionalnim poteškoćama. Ipak, poznavati terminologiju ne znači uvijek znati prepoznati vlastite potrebe ili zatražiti pomoć. Razgovor je važan jer nam omogućuje da vlastite misli i osjećaje izgovorimo, bolje razumijemo i sagledamo iz drugačije perspektive. Ponekad osoba godinama nosi određeni strah ili osjećaj krivnje, uvjerena da je jedina koja se tako osjeća. Kada to prvi put izgovori u sigurnom okruženju, može započeti važan proces promjene. Psihološki razgovor nije običan razgovor uz kavu. On ima svoju stručnu strukturu, ciljeve i metode te daje ljudima alate i tehnike kako bi mogli što bolje funkcionirati u životu.
Čini se da socijalna anksioznost postaje sve veći problem u našem društvu. Provodi se sve više vremena online. Ljudi postaju otuđeniji. Kako vi vidite ovu problematiku? Je li zaista tako? Kako je uopće prepoznati?
- Društvene mreže omogućile su nam da budemo stalno povezani, ali povezanost ne znači nužno i osjećaj bliskosti. Možemo svakodnevno komunicirati s desecima ljudi, a istodobno osjećati usamljenost ili snažnu nelagodu u stvarnim društvenim situacijama. Socijalna anksioznost nije isto što i sramežljivost. Riječ je o izraženom strahu od negativne procjene drugih ljudi. Osoba se može bojati javnog nastupa, razgovora s nepoznatima, upoznavanja novih ljudi, odgovaranja pred razredom ili čak svakodnevnih situacija poput naručivanja hrane. Često se javljaju fizički simptomi poput ubrzanog rada srca, znojenja, drhtanja, crvenjenja ili osjećaja blokade.
Posebno je važno prepoznati izbjegavanje. Kada osoba zbog straha počne odustajati od druženja, školskih aktivnosti, studiranja ili poslovnih prilika, to je znak da poteškoća značajno utječe na njezin život. Društvene mreže mogu pridonijeti uspoređivanju i strahu od procjene, ali ne možemo ih smatrati jedinim uzrokom socijalne anksioznosti. Naš cilj nije mlade odvojiti od digitalnog svijeta, nego im pomoći da u stvarnom svijetu razviju sigurnost, samopouzdanje i kvalitetne odnose.
Provodite li posebne programe ili projekte i kome su namijenjeni?
Razvoj grupnih programa jedan je od važnih smjerova našeg psihološkog tima i nešto što nedostaje na našem području. Grupna terapija sama je po sebi vrijedan terapijski alat jer ljudi uvide da nisu jedini koji se nose s određenim problemom, a kroz grupu razvijaju socioemocionalne vještine potrebne za život. Jedna od tema kojoj posvećujemo posebnu pozornost jest mentalno zdravlje adolescenata, osobito samopouzdanje, slika o sebi, odnosi s vršnjacima i socijalna anksioznost.
U tom kontekstu razvijamo program 'Život bez filtera', namijenjen mladima od 15 do 19 godina. Želimo razvijati programe koji nisu usmjereni isključivo na liječenje poteškoća, nego i na njihovo rano prepoznavanje, prevenciju i razvoj psihološke otpornosti.
Neda Pleić
Recite nam nešto više o grupi 'Život bez filtera', kako funkcionira, zašto baš grupa, a ne individualni rad te koji je cilj ovakvog načina rada?
- Socijalna anksioznost među najčešćim je anksioznim poremećajima u adolescenciji, počinje rano i rijetko prolazi sama. Motivacija za grupu proizlazi iz stvarnog psihoterapijskog rada, gdje vidimo iznimno velik broj mladih ljudi koji se bore sa socijalnom anksioznosti i izbjegavaju gotovo sve društvene događaje, a problem im postaju i svakodnevne interakcije (odgovaranje pred profesorima, odlazak u dućan i razgovor s prodavačem).
Njezina posebnost je u tome što se ne vidi: mladi s ovim teškoćama ne stvaraju probleme, ne ometaju nastavu i ne traže pomoć. Povlače se i izbjegavaju razne situacije. U podlozi su veliki strah i negativne misli koje najčešće idu u smjeru 'što će drugi ljudi reći o meni, hoću li se osramotiti, hoću li ispasti dosadan'. Te misli vode u izbjegavajuće obrasce i ostajanje u 'sigurnoj zoni'. S vremenom to postane začarani krug iz kojeg je teško izaći. Kognitivno-bihevioralna terapija je za socijalnu anksioznost tretman prvog izbora, a grupni format ima velike benefite. U grupi vide da nisu sami s tim problemom. Također, upoznaju druge koji razumiju taj osjećaj, vježbaju komunikaciju i razne socijalne situacije kroz interakciju s drugima.
Terapeut vodi grupu i brine se da se svaki član osjeća sigurno. Grupa ne ostaje samo na razgovoru nego postavljamo zajedničke i individualne ciljeve svakog člana, a uz stručno vodstvo terapeut nudi različite tehnike i alate kako bi mladi ljudi mogli postepeno ulaziti u situacije koje izbjegavaju. Zainteresirani trebaju prvo napraviti indikacijski razgovor sa psihologom kako bi se procijenilo je li grupna psihoterapija adekvatna za pojedinca. Grupni program traje osam tjedana. Grupa je zatvorenog tipa, što znači da su od početka do kraja grupe isti članovi uključeni. Jednom tjedno grupa se sastaje i funkcionira po unaprijed definiranim i određenim temama. Krajnji je cilj smanjiti izbjegavajuća ponašanja, osnažiti samopouzdanje i pomoći im da prepoznaju i preispitaju iracionalne misli i strahove koji ih ograničavaju.
Također, radimo na usvajanju konkretnih alata i tehnika za lakše suočavanje s raznim socijalnim situacijama kako bi se osjećali sigurnije u odnosima s drugima i unaprijedili kvalitetu života. Također, u rad uključujemo i savjetovanje roditelja kako bi mogli bolje razumjeti što mladi osjećaju i kako im mogu pomoći.
Zašto je ta tema posebno važna za dob od 15 do 19 godina? Što se u toj dobi događa u razvoju, u školi i u odnosima s vršnjacima?
- Razdoblje između 15. i 19. godine jedno je od posebno osjetljivih razdoblja psihološkog razvoja. Mladi tada intenzivno oblikuju vlastiti identitet, istražuju tko su, gdje pripadaju i kako ih drugi doživljavaju. Mišljenje vršnjaka dobiva veliku važnost dok se istodobno razvija potreba za samostalnošću i odvajanjem od roditelja. To je razdoblje prvih ozbiljnijih emocionalnih odnosa, školskih i akademskih odluka, očekivanja vezanih uz budućnost te izraženih tjelesnih i emocionalnih promjena. Društvene mreže dodatno proširuju prostor uspoređivanja. Nekada je mlada osoba bila izložena procjeni vršnjaka uglavnom u školi ili društvu. Danas se taj prostor može nastaviti i nakon povratka kući.
Važno je razumjeti da adolescenti još razvijaju sposobnosti emocionalne regulacije, dugoročnog planiranja i procjene posljedica. Zato im nije dovoljno samo govoriti da se ne trebaju obazirati na tuđe mišljenje. Potrebno im je dati konkretne alate kako se nositi s odbacivanjem, pritiskom i nesigurnošću. Samopouzdanje se ne razvija tako da mladoj osobi stalno govorimo koliko je posebna nego tako da joj pomognemo upoznati sebe, prihvatiti vlastite nesavršenosti i razviti osjećaj osobne vrijednosti.
Naziv 'Život bez filtera' je vrlo znakovit. Kako je došlo do njega?
- Naziv 'Život bez filtera' proizlazi iz ideje da smo danas gotovo neprestano okruženi uređenim verzijama stvarnosti. Na društvenim mrežama gledamo savršena tijela, savršene odnose, uspjehe, putovanja i nasmijana lica. Rijetko vidimo nesigurnost, odbijanje, tugu, neuspjeh ili obične dane u kojima se ne događa ništa posebno, a takvih dana je puno. Mladi tako mogu steći dojam da svi drugi žive bolje, ljepše i uspješnije od njih. Željeli smo naziv koji će im biti blizak, razumljiv i koji će otvoriti razgovor. Život bez filtera ne znači život bez društvenih mreža, bez uređivanja fotografija ili bez želje da se nekome svidimo. To znači razumjeti da naša vrijednost ne ovisi o slici koju predstavljamo drugima. Jer stvarni život nije uvijek lijep, jednostavan ni savršen. Ali upravo je zato stvaran. I ne treba mu filter da bi bio vrijedan.
Što biste poručili mladima koji se prepoznaju u ovoj temi, a još ne znaju kako zatražiti pomoć?
- Prije svega, želimo im poručiti da ne moraju čekati da im bude jako teško kako bi potražili pomoć. Ne moraju imati dijagnozu, ne moraju znati objasniti što im se događa i ne moraju imati spreman odgovor na pitanje zašto se tako osjećaju. Dovoljno je prepoznati da im nešto otežava svakodnevicu. Prvi korak može biti razgovor s roditeljem, prijateljem, školskim psihologom ili drugom odraslom osobom kojoj vjeruju. S mladima je jako važno poticati razgovore u kojima ćemo im reći da je u redu da se ponekad ne osjećaju dobro, ali i da kad to kažemo, uvijek ima netko tko nam može pomoći. Nismo i ne moramo biti sami ni u čemu.
Informacije o radu Poliklinike i programima možete dobiti na broj telefona: +385 99 343 940
