Često danas govorimo o prijašnjim generacijama roditelja kao da su oni po defaultu bili bolji roditelji od današnjih. Pogotovo kada razgovaramo o tome koliko su se djeca promijenila.
Od trenera često čujem rečenice poput: 'Ma današnja djeca ne znaju ništa sama', 'Za sve im trebaju mama i tata' ili 'Mi smo bili puno samostalniji'. I jesmo.
Ali pritom zaboravljamo jednu jako važnu stvar. Dobar dio te samostalnosti nisu izgradili naši roditelji. Izgradila ju je ulica. Mene i moje prijatelje po cijele dane ne bi bilo kod kuće. Majka često nije ni znala gdje sam. Znala je da sam negdje vani, s prijateljima.
A tamo smo se sami dogovarali, organizirali igru, birali ekipe, rješavali svađe i nosili se s odbijanjem. Sami smo učili što znači kada te netko ne želi u svojoj ekipi. Sami smo se morali izboriti za svoje mjesto među drugima.
Naravno, ulica je imala i svoju lošu stranu. Ne treba romantizirati prošlost niti se praviti da je sve bilo idealno. Ali ona dobra strana ulice odrađivala je ogroman dio odgojnog posla.
Danas takvih prilika ima znatno manje. I zato, prije nego što krenemo govoriti kako su današnji roditelji ovakvi ili onakvi, trebamo biti pošteni i priznati jednu stvar: na današnje roditelje pao je velik teret koji prijašnje generacije nisu nosile na isti način.
Dio tog tereta pao je i na trenere, klubove, škole i druge ljude koji danas rade s djecom. Međutim, u svemu tome dio roditelja ozbiljno se pogubio.
I sada ću biti jednako otvoren kao što sam bio kada sam pisao o trenerima. Ako smo u prethodnim kolumnama govorili o pogreškama trenera i njihovoj odgovornosti, onda nema razloga da sada štedimo roditelje. Razumjeti zašto se nešto dogodilo ne znači to opravdavati. Da, današnjem roditelju je teško. Da, društvo se promijenilo. Da, nestale su mnoge prilike u kojima su djeca nekada spontano razvijala samostalnost. Ali ništa od toga roditelju ne daje pravo da od sporta vlastitog djeteta napravi svoj osobni projekt. A upravo to danas prečesto gledamo.
Kada roditelj počne igrati utakmicu umjesto djeteta
Roditelje koji s tribina vode utakmicu. Govore djetetu gdje treba stati, kome dodati loptu, kada pucati i što napraviti. Roditelje koji nakon utakmice, u automobilu na putu kući, rade tehničko-taktičku analizu kao da je upravo završilo finale Lige prvaka. Koji komentiraju trenera pred djetetom. Komentiraju suca. Komentiraju drugu djecu. Broje minute, uspoređuju svoje dijete s drugima, prate tko je zabio koliko golova i tko je dobio kakvu priliku. Ponekad se više uzrujaju od vlastitog djeteta kada ono ne igra.
Svaku nepravdu žele odmah ispraviti. Svaku prepreku ukloniti. Čim postane teško, traže drugog trenera, drugi klub ili nekoga koga će okriviti. Žele da njihovo dijete bude agresivnije, glasnije, hrabrije, odlučnije, snažnije. Ponekad ne zato što je to djetetu stvarno potrebno, nego zato što se njima ne sviđa dijete koje vide na terenu.
A onda sve to opravdamo jednom rečenicom: 'Ja samo želim najbolje svom djetetu.' Vjerujem da želite. Većina roditelja zaista želi najbolje svojoj djeci. I upravo zato ovu temu smatram toliko važnom. Jer dobra namjera ne znači automatski i dobro djelovanje. Ponekad upravo iz najveće ljubavi stvorimo najveći pritisak.
Želimo zaštititi dijete od razočaranja pa uklonimo svaku prepreku ispred njega. Želimo mu izgraditi samopouzdanje pa ga uvjeravamo da je najbolje. Želimo mu pomoći nakon utakmice pa analiziramo svaku njegovu pogrešku. Želimo ga zaštititi od nepravde pa odmah rješavamo problem umjesto njega. Želimo da uspije pa počnemo živjeti njegov sport više nego on sam. I onda se dogodi paradoks. Želimo odgojiti samostalno dijete, a istovremeno mu ne dopuštamo da išta riješi samo.
Trener ga ne stavi u igru? Tata zove trenera. Netko mu nešto kaže? Mama rješava problem. Dijete je nezadovoljno? Mijenjamo klub. Dogodila se nepravda? Tražimo krivca. A gdje će onda dijete naučiti nositi frustraciju? Gdje će naučiti razgovarati s autoritetom? Gdje će naučiti prihvatiti da nešto nije po njegovom? Gdje će naučiti zauzeti se za sebe, izgubiti, pogriješiti i ponovno pokušati?
Nekada je dobar dio toga učila ulica. Danas, kada takvih prilika ima manje, moramo ih svjesno stvarati. A ne ih uklanjati. Ne možemo od djece tražiti da budu samostalna, a istovremeno im neprestano oduzimati prilike da tu samostalnost razviju.
Kada roditeljska ambicija postane važnija od poštenja
Međutim, postoji još jedna stvar o kojoj se u dječjem sportu premalo govori.
I ovdje više ne govorimo samo o roditeljima koji iz najbolje namjere viču s tribina, analiziraju utakmice ili pretjerano štite svoju djecu. Govorimo o nečemu mnogo ozbiljnijem.
U pojedinim sportskim sredinama postoje roditelji koji su spremni iskoristiti poznanstva, veze, pritisak, društveni položaj ili različite oblike pogodovanja kako bi vlastitom djetetu osigurali bolji sportski status. Veću minutažu. Bolju poziciju. Ulazak u kvalitetniju momčad. Poziv u selekciju. Prednost pred drugim djetetom.
I naravno da ogromnu odgovornost za takve stvari imaju treneri, klubovi i ljudi koji ih dopuštaju.
Ali nemojmo se praviti da roditelji koji u tome sudjeluju nemaju odgovornost. Ovdje bih svakog roditelja zamolio da na trenutak zaboravi minutažu, selekciju, status i sportsku budućnost svoga djeteta te sebi postavi jedno mnogo važnije pitanje: Što ja upravo učim svoje dijete?
Ako preko veze dobije ono što svojim radom i sposobnostima nije zaslužilo, koju smo mu lekciju dali? Da se pravila mogu zaobići kada nama odgovara? Da je laganje prihvatljivo ako od njega imamo korist? Da dvostruka mjerila nisu problem dok god idu nama u korist? Da drugo dijete može izgubiti priliku koju je zaslužilo samo zato što mi poznajemo pravog čovjeka? Da za naše dijete trebaju vrijediti druga pravila? I možda najopasnija poruka od svih: da naše dijete vrijedi više od drugog djeteta.
A onda se jednog dana čudimo kada ta ista djeca postanu odrasli ljudi koji traže veze, zaobilaze pravila, ne prihvaćaju odgovornost ili smatraju da njima pripada nešto što drugima ne pripada.
Ali gdje su to naučili? Djeca ne uče vrijednosti samo iz onoga što im govorimo. Uče ih i promatrajući što smo mi spremni napraviti kada je naš interes u pitanju.
Ne možemo djetetu govoriti da bude pošteno, a onda mu preko veze sređivati prednost. Ne možemo ga učiti odgovornosti, a onda za njegov neuspjeh uvijek tražiti nekoga drugoga. Ne možemo govoriti o jednakosti, a istovremeno tražiti poseban tretman za vlastito dijete. Ne možemo tražiti od njega da poštuje pravila koja smo mi spremni prekršiti čim nam ne odgovaraju. Jer tada mu ne gradimo samo pogrešnu sliku sporta.
Gradimo mu pogrešnu sliku svijeta. I zato se ponovno trebamo zapitati što zapravo želimo razviti kroz sport. Igrača koji će pod svaku cijenu doći što više? Ili čovjeka koji će razumjeti da uspjeh ostvaren na nepravdi prema drugome nije uspjeh kojim se treba ponositi? Jer ako dijete kroz sport naučimo da cilj opravdava sredstvo, možda smo mu pomogli da dobije nekoliko minuta više na terenu. Ali smo izgubili puno važniju utakmicu.
Roditelj mora znati kada zaštititi dijete, a kada mu dopustiti da raste
I tu dolazimo do onoga što smatram jednim od najvećih problema današnjeg dječjeg sporta. Pobrkali smo što je odgovornost roditelja, a što odgovornost djeteta. Roditelj ima ogromnu odgovornost u sportskom životu svoga djeteta. Pogotovo dok je dijete malo.
Roditelj bira sportsku sredinu. Treba znati kome povjerava svoje dijete. Treba pratiti kako se trener prema njemu odnosi, kakve vrijednosti klub zastupa i osjeća li se dijete sigurno.
Roditelj mora reagirati ako se dijete ponižava, zlostavlja, ako je ugrožena njegova sigurnost ili ako netko ozbiljno zloupotrebljava svoj autoritet. Roditelj mora štititi dostojanstvo svoga djeteta. Tu nije riječ o čeličenju. Tu je riječ o zaštiti djeteta. Ali zaštititi dijete nije isto što i zaštititi ga od svake neugode.
Nije svaka klupa trauma. Nije svaki poraz problem. Nije svaka kritika napad. Nije svaka nepravda razlog za promjenu kluba. Nije svaka pogreška nešto što roditelj mora ispraviti.
Naravno, to ne znači da dijete treba šutjeti i trpjeti nepravedno postupanje. Niti da ga treba ostaviti samog u situacijama koje razvojno nije sposobno riješiti.
Ali znači da trebamo razlikovati situacije u kojima dijete treba našu zaštitu od situacija u kojima treba našu podršku da nešto pokuša riješiti samo. Ponekad dijete mora biti tužno. Ponekad razočarano. Ponekad ljuto. Ponekad mora osjetiti da nije najbolje. Ponekad mora sjesti na klupu. Ponekad mora samo otići treneru i nešto pitati.
I upravo tu sport može postati ono što bi trebao biti – škola života. Jer samopouzdanje se ne razvija tako da dijete stalno uvjeravamo da je najbolje. Razvija se i kroz iskustvo da može pokušati, pogriješiti, naučiti, razgovarati, preuzeti odgovornost i ponovno djelovati.
Dijete koje nikada ne dobije priliku suočiti se s teškoćom teško će razviti povjerenje u vlastitu sposobnost da je savlada. A dijete koje uvijek mora biti najbolje može početi vjerovati da vrijedi samo dok pobjeđuje. To je opasna zamjena.
Jer vrijednost djeteta ne ovisi o njegovoj minutaži, talentu, statusu, trenerovu mišljenju ili rezultatu. Ono vrijedi prije utakmice. Vrijedi tijekom utakmice. I vrijedi nakon utakmice, bez obzira na rezultat.
Možda najveći roditeljski izazov nije djetetova, nego vlastita frustracija
Postoji još jedna stvar koju bih volio da roditelji osvijeste. Kada gledamo vlastito dijete kako sjedi na klupi, plače nakon poraza ili se muči s nekom nepravdom, nije teško samo njemu. Teško je i nama. I to je potpuno razumljivo. Ali upravo u tim trenucima trebamo se zapitati čiju nelagodu pokušavamo ukloniti. Djetetovu ili vlastitu?
Kada nazovemo trenera jer dijete nije igralo, radimo li to zato što je djetetu zaista potrebna naša intervencija ili zato što mi ne možemo podnijeti osjećaj da naše dijete sjedi na klupi? Kada nakon utakmice analiziramo njegove pogreške, činimo li to zato što ono želi učiti ili zato što mi teško prihvaćamo njegovu lošu izvedbu?
Kada ga uvjeravamo da je najbolje, pomažemo li njemu da razvije zdravu sliku sebe ili pokušavamo sebe uvjeriti da je naše dijete posebno? To nisu jednostavna pitanja. Ali smatram da su iznimno važna. Jer roditeljstvo ne znači samo pomagati djetetu da se nosi s vlastitim emocijama.
Ponekad znači naučiti nositi se sa svojim emocijama kako ih ne bismo prebacivali na dijete. To znači biti uz njega. Slušati ga. Razumjeti ga. Zaštititi kada treba. Postaviti granicu kada treba. Ali i izdržati vlastitu nelagodu dok gledamo kako pokušava nešto riješiti samo. Možda je upravo to jedan od najtežih dijelova roditeljstva. Biti dovoljno blizu da dijete zna da nije samo, ali ne toliko ispred njega da nikada ne dobije priliku samo napraviti korak.
Kakvog čovjeka želimo odgojiti?
Kroz ovu seriju kolumni govorio sam o izazovima dječjeg sporta, odgovornosti odraslih i svemu onome što sport može biti, ali i onome što ponekad postane.
I na kraju bih se vratio na pitanje koje smatram važnijim od svih rezultata, selekcija, minutaža i sportskih karijera.
Kakvog čovjeka želimo odgojiti? Želimo li dijete koje će uvijek imati nekoga tko će riješiti problem umjesto njega? Ili dijete koje će postupno naučiti preuzimati odgovornost za vlastiti život? Želimo li dijete koje će vjerovati da je vrijedno samo kada je najbolje? Ili dijete koje će znati da njegova vrijednost ne nestaje kada pogriješi, izgubi ili ne uspije? Želimo li dijete koje će naučiti da se do uspjeha dolazi poznanstvima i zaobilaženjem pravila? Ili dijete koje će znati da poštenje vrijedi i onda kada zbog njega nešto izgubimo?
Sport nam pruža nevjerojatne prilike za odgoj. U njemu dijete može naučiti raditi, poštovati, surađivati, boriti se, gubiti, pobjeđivati, prihvatiti kritiku, zauzeti se za sebe i nositi odgovornost. Ali samo ako mu mi odrasli te prilike ne oduzmemo.
Zato možda sljedeći put, prije nego što uskočimo i riješimo problem umjesto djeteta, trebamo sebi postaviti dva jednostavna pitanja. Radim li ovo zato da mom djetetu odmah bude lakše? Ili je ovo možda prilika da moje dijete nešto nauči i naraste? Naravno, kada je ugroženo njegovo dostojanstvo ili sigurnost, naša je dužnost reagirati.
Ali kada se radi o životnoj prepreci koju dijete može savladati uz našu podršku, možda je najveća pomoć upravo u tome da mu dopustimo pokušati.
Jer naš zadatak nije napraviti put kojim će dijete proći bez prepreka. Naš zadatak je pomoći mu da postane osoba koja će znati prolaziti kroz prepreke.
Jednog dana nećemo moći ići ispred njega i čistiti mu cestu.
Nećemo moći nazvati svakog trenera, razgovarati sa svakim poslodavcem, riješiti svaki sukob, ukloniti svaku nepravdu ili spriječiti svako razočaranje. I zato je važno što danas radimo.
Jer cilj nikada nije bio odgojiti dijete kojem će uvijek biti lako. Cilj je odgojiti čovjeka koji zna što napraviti kada postane teško. A ako smo kroz sport u tome uspjeli, onda smo ostvarili nešto mnogo vrjednije od bilo koje medalje.
