Moj brat i ja zajedno smo odrasli. Od najranijih dana dijelili smo djetinjstvo, mladost, život i sve ono što samo braća mogu razumjeti. Bilo je između nas svega - kao i u svakoj obitelji -i ljubav prema bratu nikada nije nestala.
Bio je poseban čovjek. Dobar kao kruh. Snažan, svoj, tvrdoglav na svoj način, ali velikog srca. Volio je životinje, volio je bicikl i volio je život. Nije bio čovjek koji se uklapao u tuđe kalupe. Bio je jednostavno svoj.
A onda je došla 1991. godina. Nismo puno razmišljali. Hrvatska je bila napadnuta i mi smo, bez puno pitanja i bez razmišljanja, krenuli u njezinu obranu. Zajedno smo krenuli u rat. On u HOS, a ja u 4. splitsku brigadu Hrvatske vojske.
Rat nas je tada još više povezao, ali mi je i pokazao nešto što kao mlađi brat možda prije nisam potpuno razumio - koliko je moj brat zapravo bio snažan i hrabar. On je bio na prvoj liniji razgraničenja. Imao je samo M48. Ja sam imao Zbrojevku i dao sam mu je da se može bolje boriti i zaštititi sebe i svoje suborce.
Ali ono što nikada neću zaboraviti jest da je on, bez obzira na sve, uvijek nekako pazio na mene. U najtežim trenucima shvatio sam koliko me moj brat štitio. Koliko je bio spreman stati ispred mene. Koliko se borio da obojica iz rata izađemo živi.
Tada sam ga gledao drugačijim očima. Nije mi više bio samo stariji brat.
Bio je moj zaštitnik, moj ratni prijatelj i moj suborac. Vidjeti čovjeka kojeg poznaješ cijeli život kako u najtežim trenucima ne pokazuje strah, kako ide naprijed i kako misli na druge, nešto je što se ne zaboravlja.
A moj brat je bio upravo takav. Snažan u ratu, a dobar kao kruh u životu. Nije bio savršen. Bio je svoj. Imao je svoj karakter, svoje mane i svoje vrline. Ali imao je nešto što se danas rijetko susreće - veliko srce. Volio je životinje. Volio je bicikl. Volio je živjeti. I zato mi je danas još teže prihvatiti da ga više nema.
Jer čovjek koji je toliko puta gledao smrti u oči i borio se da drugi prežive sada je otišao, a mi mu nismo mogli biti uz njega kada je najviše trebalo.
Godine su prolazile i život nas je odvodio svakoga na svoju stranu. Nismo uvijek bili uz njega onoliko koliko smo željeli. Ali nikada ga nismo prestali voljeti.
Pokušavali smo doći do njega. Zvali smo, dolazili, tražili načine da budemo uz njega. Mnogo toga nije bilo moguće.
A onda je, nakon toliko godina, došao na vrata svoje stare majke. Razgovarali smo kao da vrijeme nikada nije prošlo. Razmijenili smo brojeve. Ponovno smo se čuli.
Mislio sam da nam se napokon vraća naš brat. Nisam znao da nam je život dao još samo malo vremena. A onda si otišao, brate. I najteže od svega - mi nismo znali. Nisu znali ni tvoja majka, ni sestra, ni tvoja braća, ni ja. Nisu znali ni tvoji suborci, ljudi s kojima si dijelio najteže dane i s kojima si stajao na prvoj crti.
Nismo stigli doći. Nismo stigli zagrliti te. Nismo stigli reći posljednje 'zbogom'. Dok smo pokušavali saznati što ti se dogodilo, ti si već bio pokopan. I zato danas ovo pišem. Ne da bih se svađao s bilo kim. Ne da bih ikoga mrzio. Nego zato što želim da se zna istina iz naše obitelji.
Želim da se zna da si imao brata koji te volio. Da si imao majku koja te čekala. Da si imao braću i sestru koji su te tražili. Da si imao suborce koji bi došli da su znali.
Na osmrtnici je pisalo da si tiho otišao u krugu svojih najmilijih. Ali tvoji najmiliji nisu bili tamo. Ne zato što nisu htjeli. Nego zato što nisu znali. I to je rana koju ćemo nositi do kraja života.
Brate, da smo znali koliko ti je malo vremena ostalo, ne bismo te više nikada pustili iz vida. Oprosti mi što nisam uspio učiniti više. Ali jedno želim da znaš, gdje god sada bio: bio si voljen, bio si tražen, bio si naš. I nikada te nismo napustili.
Za mene ćeš zauvijek biti moj brat. Onaj isti brat koji me u ratu štitio. Moj ratni prijatelj. Moj suborac. Čovjek koji je imao samo M48, ali srce veće od straha.
Počivaj u miru, moj brate i moj ratniče.
Tvoja obitelj i tvoji suborci koji te nisu zaboravili.
