Teška noć je iza hrvatske nogometne reprezentacije. Engleska je posramila 'vatrene' u svakom segmentu igre, sa sedam pogodaka im napunila mrežu i nanijela najveći poraz u povijesti. Bila je to najgora utakmica Hrvatske ikada. Apsolutna nemoć vladala je redovima momčadi Slavena Bilića, a nakon ovakvog debakla prirodno je zapitati se u kojem smjeru reprezentacija ide.
Realnost i percepcija
Uspjesi koje je Hrvatska ostvarila prethodnih godina bili su izvanserijski. Srebro u Rusiji, bronca u Kataru i još jedno srebro u Ligi nacija bili su povijesni pothvati. Hrvatska nogometna javnost svjedočila je rezultatima koje je malo tko mogao očekivati, a pritom se učvrstila percepcija da su 'vatreni' dio samog vrha svjetskog nogometa. Ta je percepcija godinama bila potpuno opravdana, ali danas više nije.
Ovogodišnji Mundijal, ako izuzmemo sporno ispadanje od Portugala, kao i EURO 2024. godine, pokazali su da Hrvatska više nije reprezentacija koja može bez većih problema parirati svakome. Ovotjedne utakmice sa Španjolskom i Engleskom dodatno su to potvrdile. Hrvatska nema lijevog beka koji može čuvati najbolje svjetske napadače, nema krila koja mogu odgovoriti zahtjevima modernog nogometa. Nema više ni Mandžukića koji će nekako ugurati pogodak kada je najpotrebnije, a nema ni približno kvalitetan vezni red koji je godinama bio njezin kamen temeljac. Kvaliteta koju je Hrvatska godinama imala postupno se osipala, dok su očekivanja i percepcija ostali gotovo isti.
Zato nije neočekivano da će ova reprezentacija izgubiti od moćne Engleske. Ne baš sa sedam pogodaka razlike, ali budimo realni i recimo da je Hrvatska na papiru bila autsajder. Problem, međutim, nije sam poraz od kvalitetnije reprezentacije, nego način na koji se dogodio i činjenica da Hrvatska iz takve utakmice gotovo ništa nije dobila. Što se prije prihvati da ova reprezentacija više nije ondje gdje je bila prije nekoliko godina, to će se zdravije pristupiti izgradnji momčadi za buduće cikluse. Zato u prvim medijskim istupima nakon preuzimanja izborničke funkcije nema potrebe najavljivati medalju i dodatno hraniti nerealna očekivanja dijela javnosti. Treba početi graditi novu priču, s novim licima i jasnim pogledom prema budućnosti. A Bilić, koji je u prvom mandatu postavio temelje najuspješnije hrvatske nogometne generacije ikada, je pokazao da to može.
Liga nacija trebala je biti 'proba', a na kraju ništa nismo probali
U tragovima je Bilić i najavio da želi krenuti tim putem. Rekao je da će Liga nacija biti 'proba' za ono što dolazi, a to su kvalifikacije za EURO. To zvuči sasvim dobro jer je logično za očekivati da će se na toj probi nešto i probati. Zaplet je u tome što se nije probalo gotovo ništa.
Niz igrača i dalje ne igra na svojim prirodnim pozicijama, dok senatori, umjesto da donesu mirnoću u završnicama utakmica i budu oslonac mlađima, i dalje kreću od prve minute. Zašto Hrgović, Segečić, Nejašmić ili bilo tko četvrti ne može biti taj kojeg će Gordon, Kane ili Bellingham nadigrati? Ako već moraš izgubiti sa sedam razlike, korisnije je izgubiti s igračima koji će iz tog poraza nešto ponijeti i možda za dvije ili tri godine postati ozbiljni reprezentativci nego s onima koji su već prošli svoj vrhunac.
Bilić je na početku mandata rekao da ga godine igrača ne zanimaju. I u tome načelno nema ništa sporno. Ne treba nekoga otpisati zato što ima 32 godine, kao što nekoga ne treba pozvati samo zato što ima 21. Ali nakon ovog ciklusa sasvim je legitimno zapitati se što Hrvatska dugoročno dobiva minutama koje odlaze starijim igračima. Ako senator danas ne donosi jasnu prevagu u odnosu na mlađeg igrača, a na sljedećem velikom natjecanju bit će još dvije godine stariji, onda godine ipak postaju dio jednadžbe. Ne kao razlog za otpisivanje, nego kao razlog da se zapitaš kome se više isplati dati priliku sada.
Lakše je očito pozvati Mišića s 32 godine da parira najboljim igračima svijeta. Lakše je očito ostati u zoni komfora i od prve minute staviti Modrića i Perišića. Samo što Mišić, Modrić i Perišić na sljedećem velikom natjecanju sigurno neće biti bolji igrači nego što su danas. Ako je neizbježno da će Hrvatska u narednom razdoblju gubiti od najboljih reprezentacija, a izgleda da jest, onda je valjda korisnije pritom razvijati zanimljive igrače nego odgađati problem koji će prije ili kasnije doći na naplatu.
To ne znači da Modrića, Perišića i ostale senatore treba skroz prekrižiti. Dapače, njih dvojica još uvijek mogu dati ovoj reprezentaciji puno, samo možda više ne moraju utakmicu počinjati i nositi je na svojim leđima, već mogu biti mentori nekim novim momcima. Bolje je danas izgubiti s mladim igračem kojem će Modrić pokazati kako se ponaša na ovoj razini nego sutra ponovno izgubiti s Modrićem, a onda tek početi tražiti njegovu zamjenu.
Možda je dobro da je baš sedam
Da se od Engleske i Španjolske izgubilo s manjom razlikom, možda svi problemi koji se posljednjih dana apostrofiraju u javnosti nikada ne bi ni došli do tolikog izražaja. Poraz od 2:0 lako se može opravdati lošim danom, promašenom prilikom ili individualnom pogreškom. Sedam pogodaka ipak je malo teže objasniti slučajnošću. Ako već mora postojati ikakva korist od ovakvog poraza, onda je to činjenica da se problemi više ne mogu skrivati iza rezultata, iskustva ili stare reputacije.
Ovaj debakl stoga može postati trenutak nakon kojeg će Bilić prestati razmišljati o tome kako još malo produžiti život reprezentaciji kakvu poznajemo i početi ozbiljno graditi onu koja tek treba nastati. Hrvatska nema luksuz čekati da joj se preko noći pojave novi Modrić, Perišić ili Mandžukić, niti ima bazen igrača iz kojeg će jednostavno izvući jedanaest novih vrhunskih reprezentativaca. Ali ima dovoljno zanimljivih igrača da se barem pokuša pronaći nekoliko onih na kojima će reprezentacija počivati za dvije, tri ili četiri godine.
Bilić je prije dvadesetak godina već jednom preuzeo reprezentaciju u trenutku smjene generacija i nije se bojao dati priliku nekim novim momcima. Nitko ne može garantirati da će ovoga puta završiti jednako dobro, niti bi nakon dvije teške utakmice trebalo izmišljati optimizam. Ali upravo je sada dobio vrlo jasnu sliku koliko posla ima pred sobom i koliko malo smisla ima odgađati promjene koje će ionako morati doći.
Sedam komada na Rujevici ostat će upisano kao najveći poraz u povijesti Hrvatske i ništa ga neće učiniti manje sramotnim. Ali još bi gore bilo da nakon njega sve ostane isto. Ako su Bilić i ekipa već trebali udariti glavom o zid, onda barem neka taj udarac znači da će se neke stvari promijeniti.
