NEDJELJNA ĆAKULA Joško Kalilić: Za sve je potrebna inicijativa nekog tko voli svoj posao

Fotogalerija (10)

'Joško Kalilić je dokaz koliko osobni angažman, pa makar se radilo o umirovljeniku, može promijeniti grad. Nakon akcija na Marjanu i Turskoj kuli, uspješno je organizirao volontere za čišćenje Tvrđave Gripe i Perivoja Ane Roje na Sućidru. Nije se tu radilo samo o radnim akcijama, ovaj liječnik je odradio i veliki posao s medijima, gradskim firmama i ostalima koji su bili bitni da se posao izvrši. I da, naravno, bio je na svakoj akciji s lopatom ili kesom za smeće u ruci...' Ovako je gosta nedjeljne ćakule opisao urednik Dalmatinskog portala, kada se na kraju 2016. Joško Kalilić našao na listi onih koji su obilježili tu godinu. Dodali bi tu kako je Kalilić pokrenuo brojne projekte u gradu, počevši o izgradnje mreže helidroma za bolnice, prvu Pučku kuhinju u Hrvatskoj, prvi nepušački kafić... Kada se kod vas javio poziv da postanete liječnik? - U gimnaziji sam već počeo razmišljati o studiju, imao sam nekoliko studija u vidu, a medicina mi se učinila privlačnom kao neka vrsta nauke koja proučava čovjeka i gdje mogu naučiti brojne tajne o ljudskom biću, organizmu, funkcioniranju i način kako dijagnosticirati razne bolesti te upotrebom lijeka pomoći čovjeku. Studirali ste u Zagrebu, što će te pamtiti iz tih dana? - U Zagrebu sam studirao šest godina i bilo je naporno uz brojne lijepe trenutke. Studij medicine iziskuje puno napora, uz to sve ste sami i morate voditi brigu o stanarini, hrani, ali i o učenju. Često je bilo i hladno što je za mene iz Splita bilo čudno. Bio sam sretan što sam na vrijeme polagao ispite i završio medicinu 1965. godine. Nakon toga sam proveo godinu dana na liječničkom stažu u Splitu te sam nakon toga otišao u vojsku. Potom sam na poziv moga rođaka iz SAD-a otišao u Ameriku gdje sam specijalizirao ginekologiju. U Americi ste proveli 15 godina... - Ja sam jako znatiželjan čovjek i putovanja su mi jako draga, smatrao sam da odlaskom u Ameriku mogu vidjeti i upoznati jednu novu kulturu, veliku i bogatu zemlju, drugo mogu naučiti engleski jezik bolje, zatim mogu specijalizirati i naučiti više što se tiče moje struke te naposljetku i uštedjeti nešto novca. Zbog nostalgije sam vratio u Split, iako su se tamo rodila moja dva unuka - Luka i Roko. Međutim, kazao sam svojoj supruzi da naša djeca do njihove desete godine moraju nazad u Hrvatsku jer ako se oni naviknu na život u Americi i tamo steknu prijatelje neće se htjeti vratiti. Nakon 15 godina smo se vratili u Split. Je li vam bilo žao što ste se vratili? - Nije jer sam kao rođeni Splićanin volio Split, stvarno sam zaljubljen u naš kraj, a Dalmaciju i našu obalu smatram najljepšom na svijetu. Naš mentalitet volim, kao i život u ovom gradu. Danas se pokazalo kako je Split jedan od najprivlačnijih gradova za turiste na svijetu, kao i nama domaćim. Meni je najveći užitak sa suprugom otići na Rivu sjesti u kafić i promatrati more, trajekte, zalaske sunca ili na Prokurative, Zapadnu obalu, Bačvice i mislim da nam grad postaje svakim danom sve ljepši. Kada ste se vratili u Hrvatsku vratili ste se i u splitsku bolnicu... - Vrativši se kao završeni specijalist ginekolog, radio sam u KBC-u Split na Odjelu za onkologiju gdje sam kasnije magistrirao i postao ginekološki onkolog i radio posebno na prevenciji i liječenju karcinoma kod žena. Tu su mi bile ugodne godine gdje sam pomagao ženama, a kada je došao rat odlučio sam se uključiti u zdravstvo na jedan drugi način. Postao sam pročelnik ureda za zdravstvo, nastojeći pomagati brojnim izbjeglicama i prognanicima. Trebalo je jako puno toga napraviti kako bi preživjeli ratne strahote. Tako sam do svoje mirovine radio kao pročelnik županijskog ureda za zdravstvo. U ratno vrijeme pokrenuli ste niz akcija od prve pučke kuhinje u Hrvatskoj, odjevni dom... - Nastojao sam raznim projektima pomoći pučanstvu, kako domaćim ljudima, kako onima koji su došli s raznih strana. Radio sam na tome da otvorim prvu pučku kuhinju u Hrvatskoj gdje su siromašni imali besplatni obrok ili za svega nekoliko kuna. Zatim sam radio na otvaranju donacijskih ljekarni, tako da su svi lijekovi za građane bili besplatni. Tu je bila ideja za odjeću i obuću koja je dolazila iz inozemstva, otvorio sam besplatni Odjevni dom gdje sam iskoristio djelatnike Jadran tekstila koji su pomogli selektirati tu odjeću na pravilan način. Dnevno je bilo od 10-15 tisuća odjevnih komada, a Splićani su donosili i svoju robu koja im ne treba i tamo su je mogli zamijeniti za neku drugu koja im odgovara. To je bilo vrlo korisno u toj situaciji. Tada ste i sagradili i helidrom na Firulama... - Smatrao sam da će mnogi ranjeni u ratu trebati biti što hitrije prevezeni u bolnice i gdje često svaka minuta znači život ili smrt. Tako sam došao na ideju da uz pomoć donatora izgradim helidrom na predjelu Firula gdje se i sada nalazi. Na helidrom su mogli doći svi medicinski djelatnici i već pri iskrcaju pomoći unesrećenom. Bilo je situacija kada bi tri helikoptera dovezlo i do 70 ranjenih kojim bi mogli žurno pomoći. Oko 70 donatora je pomoglo izgradnju helidroma, tako da ni Grad, ni Županija, ni država nsu trebali dati ni jednu kunu. Išao sam po principu da svatko sudjeluje s nečim, na primjer netko s bagerom, netko s asfaltom, svjetlima.... Nije trebalo prikupljati novac već materijale i usluge donatora. Moja je uloga bila koordinirati sve to. Taj helidrom je i u poratnom razdoblju odigrao važnu ulogu. - Veliku ulogu u prijevozu bolesnih i ozlijeđenih stanovnika otoka jer sam pored ovoga u Splitu izgradio 20-ak helidroma na otocima, čak i neke na kopnu: Vinjane, Zvjezdano selo, Čiovo... Napravio sam cijelu mrežu helidroma kako bi danas naši vojni helikopteri mogli prevesti u roku od 10 do 15 minuta ozlijeđenu osobu. Mislim da je to odigralo veliku ulogu u prevenciji smrti kod brojnih većih ozljeda. Slušajući vas čini se sve jednostavno. Kako današnji ministri, ravnatelji u zdravstvu ne mogu nabrojiti jednako uspješne projekte iza svojih mandata? - Tada su možda bila druga vremena, međutim možda sam ja imao žicu spretnosti kako uvjeriti donatore da sudjeluju. Trebalo ih je nazvati i objasniti da će uraditi nešto za opće dobro i tu su se svi hvatali. Ja sam helidrome napravio besplatno, a danas bi nas to koštalo silan novac. Ljudi bi se čudili i kazali bi mi da je to nemoguće bez novca. U roku od mjesec dana helidrom je bio gotov i od tada je sletjelo na tisuće ranjenika, a danas na tisuće godišnjih intervencija pomogne. Za sve je potreban inicijativa nekog tko voli svoj posao, primjerice u drugim županijama nemaju mrežu helidroma jer se nije našao netko tko ima volje za to. Tada sam to učinio, a i danas u mirovini nastojim biti aktivan i pomoći gradu koliko mogu. Također prva kavana za nepušače je pokrenuta na vašu inicijativu... - Bio sam i danas sam veliki protivnik pušenja jer pušenje je štetno za zdravlje ljudi, osim toga uzrok je i brojnim požarima. S druge strane i financijski nije pogodno za ljude, bacate novac, time remetite i mikroklimu, ljudi udišu dim koji sadrže brojne kemikalije i nikotin na koji se postaje ovisnik. Pušenje uzrokuje 12 tisuća smrtnih slučajeva godišnje u Hrvatskoj, a da ne govorim u svijetu. Zbog toga sam bio vrlo aktivan u borbi protiv pušenja, jedna od tih akcija bila je i škola za nepušače. Tu sam imao ljude brojne dobi koji su se htjeli ostaviti tog poroka. Promislio sam zašto bi nepušači morali udisati zrak pušača u kavanama. Odlučio sam početi s jednom kavanom gdje je bilo zabranjeno pušenje, to je bila kavana Bellevue i tu se nekoliko godina nije pušilo. Danas već zakon zabranjuje pušenje u zatvorenim prostorima. To je bio pionirski projekt da se pokaže da treba brinuti o nepušačima. Pušača ima oko 30%, znači da su i dalje oni koji ne puše u većini. Mnogi bolesnici kada im liječnik da dijagnozu prestanu pušiti, znači da se ipak može, samo se treba shvatiti štetnost i imati volju. Spomenimo i knjigu 'Žene u klimakteriju' koju ste napisali... - Nastojao sam svoje iskustvo u radu prenijeti u knjizi ženama koje ulaze u klimakterij. U toj dobi žene imaju mnoge psihičke i fizičke probleme. Međutim, htio sam ih uvjeriti da je to jedno prolazno doba i da ne bi trebale brinuti oko toga. Nastojao sam im pomoći kako se riješiti tegoba, to je jedna praktična knjiga koja može koristiti studentima, ali je pisana da je svaka žena može razumjeti i potražiti u njoj dobar savjet. Klub liječnika u Splitu nastao je vašom inicijativom... - Vrlo se ugodno i rado sjećam osnivanja Kluba u Splitu jer sam u toj ratnoj atmosferi nastojao pomoći i liječnicima da se opuste i druže te da im bude ugodno bar jednom tjedno. Uspio sam organizirati i prostor gdje bi se okupljalo 200-tinjak liječnika koji bi se zabavili u ugodnoj atmosferi i ponekad u nekoj muzici. Isto smo iskoristili druženja liječnika kako bismo pomagali obnavljanju razrušenih bolnica u našoj okolici: Šibeniku, Dubrovniku... Imali smo razne načine prikupljanja pomoći... Nagrađeni ste za svoje aktivnosti. Jesu li nagrade one koje mogu prikazati koliko ste uspjeli u svom djelovanju? - Dobio sam županijsku nagradu, priznanje za svoj dodatni aktivni rad na području unaprjeđenja zdravstva i socijalnog života. To mi je bio stimulans da nastavim s takvim radom, nisam radio za nagradu, ali mi je došla i bio sam zahvalan. Dobio sam nagradu i Grada Splita za doprinos uređenja Turske kule. Naime, Park Mladosti, kako se službeno zove, za mene je najljepši i najveći park. Bio je desetljećima zapušten i nije se mogao koristiti. Tako da jedna velika površina parka nije bila u upotrebi, a nalazila se usred Splita između dva stadiona. Tako sam došao na ideju i napisao projekt pod nazivom 'Čista i uređena Turska kula' po uzoru na projekt koji sam upotrebio na Marjanu. Podijelio sam Tursku kulu na fiktivnih 70 parcela od 300 kvadrata te pozvao volontere da pomognu očistiti kako bi posjetitelji mogli doći. Mislim da smo nakon pola godine napornog rada uspjeli i danas Turska kula je čista, uređena i užitak je šetati tamo. Radi se i na projektu sportsko-rekreativnog sadržaja gdje će se svatko moći rekreirati i Turska kula će tako imati veći značaj u budućnosti. Aktivni ste i u mirovini, što vas vuče da radite i dalje? - Kao Splićanin vidio sam Tursku kulu i bilo mi je žao što stoji neiskorištena. Onda sjećajući se svog djetinjstva na vidilici na Tvrđavi Gripe utvrdio sam da je ona zapuštena iznutra i vanka, iako u njoj imaju tri institucije. Grad Split nije poduzeo mjere da brine o njoj iako je ona spomenik kulture. Jednog vikenda sam odlučio detaljno obići i utvrditi što se da tu napraviti. Vidio sam da je tamo na tonu otpada, te da je zarasla i nikakva. Onda sam odlučio napraviti projekt i pozvati ponovno volontere i u tome sam uspio. Očistili smo, a onda sam vidio da postoje brojna oštećenja na Tvrđavi Gripe pa sam uputio dopis Ministarstvu kulture koji su obećali da će poduzeti mjere da se to popravi uz pomoć konzervatora i Grada Splita. Koji je vaš posljednji projekt na kojem ste radili? - Moj zadnji projekt nosi naziv 'Čiste i uređene okućnice Splita'. Okućnice grada Splita po površini su jednako velike kao deset Marjana i imaju veliku ulogu kao pluća grada, ali i u estetskom pogledu. Većina njih su zapuštene i nastojim potaknuti preko predsjednika kotareva i vijeća da se one srede. Što je s projektom 'Brod-poliklinika'? - Moja ideja je bila da specijalisti dođu do otoka i pregledaju ljude. Brod poliklinika bio bi dug 40-ak metara, imao bi deset ordinacija ovih specijalista koji su najčešći, a to je pedijatar, okulista, ginekolog, i tako dalje... koji bi se ukrcali na brod recimo na početku u Dubrovnik gdje bi dubrovački specijalisti po nekom rasporedu otišli na svoje otoke dva do tri dana da pregledaju ljude. Zatim bi brod išao u Splitsko-dalmatinsku županiju gdje bi se dio specijalista ukrcao na brod te bi obišli otočko stanovništvo te županije i tako bi ta ploveća poliklinika prošla sve obalne županije. Mislim da je to idealan način, a vjerujem kako bi se u projekt uključili i brojni turisti liječnici jer bi im to bilo zanimljivo putovanje. Jeste li dobili kakav odgovor iz institucija? - Nisam, nažalost, još dobio odgovor, iako sam dobio odgovor od nekih ministarstava da su oni voljni uključiti se, ako se Ministarstvo zdravstva uključi. Međutim, za vrijeme one Vlade od predsjednika Milanovića nije bilo nikakvog odgovora, kada je došao ministar Nakić, ali je on bio kratko vrijeme i nije se imao vremena s tim pozabaviti. Sada sam ponovno poslao ministru Kujundžiću i vidjet ću što će on odgovoriti. U međuvremenu sam kontaktirao Brodosplit koji imaju projekt točno kako bi oni to napravili. Pisao sam i Europskoj investicijskoj banci koja je voljna to financirati. Rekao sam da novac nije problem jer izgradnja samog broda može se izgraditi od onih sredstava koje Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje mora platiti na račun putnih troškova ljudima koji su s otoka došli na pregled na kopno. Financiranje nije problem nego volja da se projekt realizira. Ovo bi bio prvi takav projekt u Europskoj uniji, čak i na svijetu. Mislim da bi Europska unija bila ponosna na jedan takav projekt. Za kraj ovog razgovora, zanima nas kako provodite vrijeme kada ste slobodni? - Nemirnog sam duha, zdravlje me služi u mojim godinama i osjećam se kao da pripada mlađoj dobi. Rado provodim vrijeme s mojim unucima, sa suprugom otiđem u šetnju ili na neki izlet. Kući imam laptop na kojem sam veoma aktivan, imam suvremeni mobitel... Naglasio bih tu jednu stvar, žao mi je da se veliki broj umirovljenika boji i ne upotrebljavaju računalo koje im može puno značiti da skrate dosadu. Mobitel nudi dosta aplikacija koje čovjeku olakšavaju život, čak sam rekao kada bi me netko pitao koji je najveći ljudski izum, kazao bih mobitel jer u 100 grama plastike imate cijeli svijet. Meni uz mobitel i računalo nikada nije dosadno, a uz to sve svoje račune plaćam putem interneta, dok neki ljudi u redovima stoje i čekaju.