Splitski reporter Šime Kovačević, poznat po svojim šaljivim javljanjima za emisiju 'Dobro jutro Hrvatska' na HRT-u, često zna nasmijati gledatelje, dignuti prašinu i uzbuditi nemirne duhove. U nedjeljnoj ćakuli našao se s druge strane mikrofona i otkrio nam kako mu, u vremenima sivila i teških tema, polazi za rukom uveseljavati pučanstvo.
- Prije 21 godinu započeo sam svoju novinarsku karijeru na televiziji ATV. Petra Nižetić, Marijana Batinić, Ante Bilić, Draženka Franjić i mnogi drugi, tada su bili dio sjajne ekipe na lokalnoj televiziji. To je bio najljepši period mog novinarstva jer smo bili mladi i uvjereni da možemo mijenjati svijet.
Nakon toga si prešao na HRT...
- Ove godine je 20 godina otkako sam na HRT-u Split. Radio sam za sve redakcije od politike, kulture, zabave, sporta, a najviše sam se pronašao u veselim temama i live javljanjima.
Sjećaš li se svog prvog javljanja uživo?
- Prvo uživo uključenje imao sam prije nekih 17 godina. Tadašnja urednica Mariola Milardović Perić kazala mi je u ponedjeljak kako će u srijedu doći reportažna kola i ekipa iz Zagreba. U ponedjeljak i utorak sam umirao od treme, ali na sreću sam bio odličan s kolegama Dominikom Strizom i Mari Martinis koji su mi puno pomogli. Rekao sam im da budu kraj mene ako padnem u nesvijest tijekom javljanja ha,ha... Uključio sam se s ribarnice, u studiju su bili voditelji Mirko Fodor i Blaženka Leib, koji su toliko smireni i to su na mene prenijeli. Kada su me najavili dogodio se preokret u mojoj glavi, shvatio sam svoj životni moto kojeg i danas slijedim, a glasi: 'Radim posao koji volim, igram se i za to me plaćaju'.
Imaš li još tremu u svojim javljanjima?
- Iza toga nikada nisam imao tremu, neki kažu da to nije dobro. Međutim, uvijek zaboravim da me gleda na tisuće ljudi, zamišljam da sam dijete i da se igram ispred ogledala. Dosta je 'crnih' vijest u medijima, sivila, ide mi na živce što se stalno negativno priča i o našem Splitu. Mi smo samo jedan od gradova sa svojim problemima i brojnim pozitivnim stvarima. U nekom trenutku sam shvatio da želim tražiti što pozitivnije i vedrije teme, ljude koji inspiriraju, koji dokazuju da se i u Splitu može nešto napraviti, a isto tako ih nastojim prezentirati. Veselo, zanimljivo, šareno i pozitivno.
Kojeg sugovornika rado pamtiš?
- Ima ih na stotine, teško se svih sjetiti... Snimao sam jednu gospođu kojoj je prva ljubav bilo slikarstvo. Nakon intervjua odlučila je dati otkaz na poslu i posvetiti se umjetnosti. Najbolje uključenje bilo mi je iz splitskog studija, sugovornici se u tom trenutku mogu vidjeti na ekranu i kada se jedna od mojih sugovornica vidjela povikala je: 'Joj kako sam ružna'. Spustila se ispod stola, gdje je stajala do kraja intervjua ha,ha...
Koliko osobno paziš na izgled s obzirom na to da se pojavljuješ na TV-u?
- Volim biti odjeven u skladu s onim što pričam. Tako recimo, kada pričamo o hrani imam majicu na Popaja, kada pričamo o životinjama onda su takvi motivi... Mislim da to isto ljude razveseli. Iako postoji kodeks oblačenja na HRT-u, meni urednici dopuštaju da budem malo šarenije odjeven. Nismo svi isti i ne trebamo biti. Trebamo njegovati bogatstvo različitosti. Tako sam zahvalan na svaku pohvalu i kritiku koju dobijem jer samo istraživanjem i radom na sebi možemo biti bolji.
Koja je najbolja kritika koju si dobio na račun svog rada?
- Moja uključenja u zadnje vrijeme traju duplo duže od drugih jer kažu da sam zanimljiv. Čak i sami snimatelji i režiseri slušaju što ću novo 'provaliti'...
Jesu li javljanja uživo pomno isplanirana ili spontana?
- Sve je spontano, dijete u meni postavlja pitanja. Nastojim približiti temu svakom tko je ispred ekrana, a ne samo onima dobro upućenima. Kada postavljam pitanja razmišljam kao dijete, ono što ljude zanima, a ne puke činjenice. Znam da sam malo drugačiji, 'na svoju ruku', i bez obzira koliko sam knjiga pročitao i što sam sve naučio, pitam ona pitanja na koja bi prosječni gledatelji htjeli čuti odgovor. Nadmudrivanje sa sugovornicima i pokazivanje da znaš više nego oni često nisu dobra praksa, pogotovo za ovu vrstu emisije.
Događaju li se pogreške? Sjećaš li se nekog svog gafa?
- Naravno, ali uvijek su to na kraju simpatične priče. Svi moji prijatelji znaju kako pamtim dobro lica, a jako loše imena i prezimena. Tako sam jednom prilikom u javljanju uživo zaboravio ime svoje sugovornice. Gospođa se zvala Ivana, a cijelo vrijeme sam je oslovljavao s Vesna. Na kraju intervju me ispravila, a odgovorio sam joj kako mi više sliči na Vesnu nego na Ivanu. Na kraju smo se svi dobro nasmijali. Uf, ima još jedna smiješna scena koja se dogodila na snimanju emisije 'Hrvatska uživo'. Radili smo temu zip line i trebao sam se žičarom spustiti na drugi kraj. U jednom trenutku se dogodio tehnički kvar i prekinuto je uživo javljanje. Nakon toga sam dobio na desetke poruka jesam li preživio ha,ha...
Neki su ti zamjerili kada si za prvoaprilsku šalu 'ugostio' potkornjaka na Marjanu. O čemu je točno riječ?
- Tijekom Regionalnog Dnevnika napravio sam prilog s gigantskim potkornjakom. Većini je to bila dobra prvoaprilska baza. Onda se dogodio pokušaj hajke, jer kad pročitate komentare vidite da je većina ljudi za mene, znaju o čemu govorim. Zato me sve to ne pogađa, ali ne mogu razumjeti da su neki ljudi u Hrvatskoj cijepljeni od humora, sve mora biti mrtvo ozbiljno. Svatko me ne može voljeti, to je normalno. Ipak, nisam očekivao da će neki kolege novinari koji se bave istim poslom, okrenuti tu priču da bi napravili senzaciju.
Dobivaš li inače poruke od gledatelja i prepoznaju li te na ulici?
- U Splitu mi je normalno da me prepoznaju na ulici, ipak, ovdje svatko svakoga poznaje, ali mi je čudno kada šetam Zagrebom i pozdravljaju me na ulici. Nisam naviknut na to, doživljavam sve ovo isključivo kao svoj posao. Ima tu i prednosti, recimo kada dođem na splitski pazar pa me bakice skuže i daju mi jabuku više ili nešto jeftinije za kunu ha,ha... Jedna baka na ulici mi je rekla da sam bezobrazan jer da me ona svako jutro pozdravi, a ja joj nikada ne uzvratim u uživo javljanju. Ima još jedna zanimljiva priča od prije godinu dana, kada sam bio na putovanju u Portugalu. Išao sam s kolegom Strizom i sreli smo ekipu iz Zagreba, dio je prepoznao njega, a dio mene. Zaključili smo da oni koji ne rade poznaju mene iz 'Dobro jutro Hrvatska', a oni koji rade gledaju popodnevni program pa poznaju Strizu ha,ha...
Kako izgleda jedna priprema uživo javljanja i što je najteži dio tog posla?
- Nije teško, ustajem oko 7 sati i kreću pripreme i odlazak na lokaciju. Najteže je pronaći pozitivne teme, ima ih, ali takvi ljudi se ne vole eksponirati. Teško im je objasniti da svojim javnim istupom mogu biti primjer drugima. Upravo takvog sadržaja nedostaje u hrvatskim medijima, ali i svjetskim. Međutim, nisam isključivo protivnik takvih emisija, ali trebaju biti s ciljem da pomognemo ljudima. Takva je naša emisija 'Imam problem' urednika Branka Potkrajčića. Upravo sam u spomenutoj emisiji prije tri godine među prvima ukazao na štetu potkornjaka. Nisam stvoren za političare, teške teme, više mi 'leže' teme kojima mogu raspoložiti ljude pred ekranima.
Možeš li se zamisliti u nekom drugom poslu?
- Završio sam Ekonomski fakultet, ali se nikada nisam mogao zamisliti u nekom uredu. Onda sam završio magisterij novinarstva. Pronašao sam se u medijima i ne mislim da bih se vidio u drugom poslu. Nadam se da ću do penzije uživati u onom što i danas radim. Obožavam Talijane, gledam često program Rai televizije, kod njih sve svijetli i veselo je. Dosta ljudi mi govori da trebam imati neki vlastiti show, pozitivnog karaktera, eto, to mi je neka želja. Međutim, nisam siguran da bih to mogao ostvariti u Splitu, ali se ne želim seliti. Gledam Split očima turista koji su oduševljeni našim gradom.
Po čemu misliš da si drugačiji od ostalih svojih kolega?
- Probat ću to opisati kroz idući primjer. Ljudi imaju strah od kamere, a pogotovo od uživo javljanja. Krene prijenos, odradim sve što treba, a na kraju me sugovornici pitaju hoćemo li sad za ozbiljno snimati. Otklonim im tremu, a dobijem najiskrenije odgovore.
Koje hobije imaš?
- Od novinarskog posla trebaš imati neki anti stress hobi. Za mene je to šetnja s mojim psom. Životinje obožavam i one su moj ispušni ventil. Svojeveremeno sam pokrenuo i akciju za splitski azil, a čini se kako ćemo još na njega pričekati.
I za kraj razgovora, što bi sam sebe pitao, da si s druge strane mikrofona?
- Pitao bih se što mi je najdraže u ovom poslu. Steći nova prijateljstva i poznanstva kroz posao. Upoznao sam mnoštvo ljudi, od bakica na pazaru do vrhunskih stručnjaka u raznim područjima. Bit nas novinara je da na kraju ostavimo neki trag, pokušamo nešto promijeniti. Zaključio bih da ću biti sretan i ispunjen kada jednoga dana budem znao da sam promijenio jednu sitnicu na ovom svijetu, a do tada ću njegovati dijete u sebi.
Što ćeš onda biti kad narasteš?
- Kad narastem bit ću Mirta Šurjak, malo je viša od mene za sada ha, ha...