Dok se zvučnicima ori 'livada iz sna' i opjevane želje o našoj nevinoj i sretnoj zemlji, ljudi više nisu mogli suspregnuti emocije.
Crvene i staklene oči, drhtave usne i osjećaj ispunjenosti, ponosa, ali i tuge. Većina ih nije niti pokušala zaustaviti suze. Muškarci, žene, mladići, djevojke, stari i mladi. Plakali su.
Neznanci su se grlili i zagrljajima izbacivali nakupljene emocije, a one su se intenzivno osjećale na svakom koraku. Itekako su se osjećale. Ogorčenje, bijes, tuga, nemoć, razočaranje, strah, prkos, zajedništvo, nada, ponos... Nada.
Tako je izgledao kraj prosvjeda 'Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku'. Emocije koje su se tada prelile bile su završnica svega onoga što se među okupljenima moglo čuti tijekom dana.
Došli su iz Like, Senja, Otočca, Zagreba, Siska, Splita, Trogira, Vranjica i drugih dijelova Hrvatske. Neki autobusima, neki u vlastitom aranžmanu. Jedni zbog vode koju piju i zraka koji udišu, drugi zato što više ne žele šutjeti i promatrati što se događa. Mnogi su ponavljali isti razlog – djecu i unuke.
Među njima je bio i Jadranko iz senjskog kraja.
– Kao prvo, žena me natjerala – odgovorio je kroz smijeh na pitanje zašto nije ostao kod kuće.
No, Jadranku se cakle oči. Šalom pokušava prikriti ogorčenje.
Osmijeh i šalu ubrzo je zamijenio puno ozbiljniji ton.
– Došli smo zbog naše djece, naših unuka. Nije ovo zbog nas jer mi smo stari. Zbog njih smo došli. Zbog čiste vode i zdravlja. Najčišću vodu među tri zemlje smo imali. Evo što su nam napravili – kazao je jedva susprežući suze.
Vjeruje da ovaj prosvjed neće ostati samo još jedno okupljanje nakon kojeg će se sve vratiti na staro.
– Ja mislim da je ovo početak kraja. Nečijeg kraja. Mislim da je ovo prva gruda snijega koja se lagano kotrlja. Bez obzira na to tko je u kojoj stranci, ako je imalo normalan, vidi što se radi. Bez obzira na to koja je stranka, je li na vlasti ili u oporbi, zna da ovo više nema smisla. Prešlo je svaku mjeru – rekao je Jadranko.
S njim su stigli i drugi stanovnici senjskog područja. Među njima je njegova supruga Đurđa Bajrović, ona koja ga je, kako se našalio, natjerala da dođe u Zagreb. Smije se Đurđa. Kaže da ga ipak nije trebala puno tjerati.
Nju, osim svega što se dogodilo, boli i činjenica da se iz njezina kraja odazvalo tako malo ljudi.
– Premalo sam ljudi našla iz svojeg mjesta. Samo sedam ljudi iz mojeg Svetog Jurja i jedan čovjek iz Senja. Zamislite. Nije došao jedan autobus iz Senja, nego naš – sedam iz Svetog Jurja i jedan iz Senja. Prestrašno. Jako mi je žao. A to je naša županija. Mi pijemo tu vodu. Mi udišemo to smeće. Jako žalosno – govori Đurđa.
Na kraju ima samo jednu želju.
– Želim puno sreće da se ova cijela situacija riješi najbolje za nas. Za sve nas – kazala je.
A taj jedan čovjek iz Senja je Mirko Filipović – Ćiro.
– Mislim da je ovaj prosvjed sve rekao. Govorili su da će biti 20 tisuća ljudi. Mogu dodati jednu nulu. Nije se moglo prići Trgu – ističe Ćiro.
'Truju nam zemlju, truju nam djecu'
Podrška Ličanima stigla je i iz drugih dijelova Hrvatske. Petra i Matija. On živi blizu Karlovca, a ona je iz Siska. Kažu da za njih nije bilo previše dvojbe oko toga trebaju li doći.
– Suosjećamo. Bili smo i na prosvjedu protiv farme pilića ove godine, tako da smo definitivno, bez zadrške, došli podržati i Liku. Što reći? Mislim da je sve jasno. Truju nam zemlju, truju nam djecu. Ekoterorizam. Trebali smo se svi ovdje okupiti. Treba još više ljudi doći. Treba pokazati da to mora prestati, da odgovornost mora postojati i da netko mora odgovarati za ono što se dogodilo – poručuju.
Za njih problem ne završava na granicama Like.
– Lika, Sisak, Karlovac i stotine drugih mjesta samo su jedan od simptoma. A bolest se zove HDZ. I mi trebamo tu bolest riješiti – kaže Matija.
Ističe da si ne bi mogao oprostiti da se danas nije pojavio u Zagrebu.
Na pitanje vjeruje li da se područje uopće može očistiti, Petra ipak ostavlja prostor za nadu.
– Upravo slušam gospodina Lucića, doktora znanosti, koji priča o tome. Čovjek je stručan. Ja nisam stručna i ne mogu znati, ali vjerujem i nadam se da se to može očistiti. Šteta je definitivno već učinjena i šteta je ogromna. Stvarno polažem sve nade u naše ekološke borce, koji to mogu sanirati, i u državu, da se uključi. Država je, naravno, tu broj jedan koja je odgovorna i koja mora nešto poduzeti po tom pitanju – kaže.
Domagoj: 'Bitno je da imamo osiguranu budućnost'
Među okupljenima je i Domagoj iz Zagreba, a upravo je budućnost razlog zbog kojeg je odlučio doći na prosvjed.
– Ovo je bitno za naš narod, za našu budućnost. Ja sam mlad, još sam maloljetan, ali bitno je da imamo osiguranu budućnost, da se ne bojimo za svoju budućnost – kaže Domagoj.
U rukama drži metlu s hrvatskom zastavom, a njegova je poruka jasna.
– Da pometemo sve zloće u Hrvatskoj, da pometemo HDZ i pometemo sve što Hrvatsku čini zemljom zbog koje se plašimo za svoju budućnost – objašnjava.
Svoj razlog dolaska ima i Nika iz Zagreba.
– Svatko tko je domoljub danas je trebao izaći i doći. Nije u redu da nešto što treba biti naš dom postane samo zagađen zrak, zagađena voda i mjesto na kojem ne možemo živjeti. Vjerujem da nećemo dozvoliti da postanemo zemlja trećeg svijeta. Ne vjerujem da će institucije napraviti puno, ali zato mi hoćemo – kazala je Nika.
'Mislila sam da ljudi pretjeruju'
Iz Otočca je na prosvjed stigla Tamara Jurković, turistička djelatnica i vlasnica agencije Izleti Lika. Priznaje da ni sama u početku nije vjerovala da je problem poprimio takve razmjere.
– Moram priznati da sam dugo vremena mislila da ljudi pretjeruju, da baš nije sve točno. Mislila sam da to u 21. stoljeću jednostavno nije moguće. Znala sam da postoji neki problem, ali nisam mislila da je tolikih razmjera – govori.
Danas, kaže, vrlo dobro zna zašto je došla.
– Nije normalna situacija u kojoj se uništava jedino zbog čega je Lika poznata – a to su čist zrak i čista voda te prekrasna priroda. I vjerujte mi, sve ove slike koje su ljudi stavili na transparente, od slika srušenog silosa do slika smeća – Lika nije to. Mi smo puno više od svega toga. Ali ovo je problem koji ne smijemo svi zajedno zanemariti – kazala je.
Posebno ju je iznenadila podrška ljudi iz drugih krajeva Hrvatske.
– Ja sam jako ugodno iznenađena podrškom ljudi. Telefoni su nam već svima prazni. Ljudi zovu, javljaju se. Jako je puno Zagrepčana, ljudi iz svih krajeva Lijepe Naše. I svima od srca hvala što niste zažmirili, što niste rekli: 'Ja ću ovu subotu ostati kod kuće', nego što ste odlučili dati podršku jednoj zdravoj građanskoj inicijativi koja je lišena bilo kakvih političkih konotacija i koja se zaista bori za ono što bi nam Ustavom trebalo biti zajamčeno – poručila je.
Upravo se kod nje priča ponovno vraća na emocije s kraja prosvjeda.
– Moram priznati da sam pod velikim dojmom. Plakali smo svi zajedno kad smo slušali Željkin govor na samom početku. Poznajem je osobno, znam kako izgleda njezina životna borba i ovo što je ona rekla: 'Želite li se mijenjati s nama?' – govori Tamara.
Zbog posla i privatno često putuje Hrvatskom, a upravo joj ta putovanja, kaže, dodatno osvještavaju položaj kraja iz kojeg dolazi.
– Nebrojeno puta imam osjećaj, kad prođem tunel Učka ili kad odem u Dubrovnik, jednostavno se zapitam: 'Pa dobro, je li ovo ista država?' Dijele li moj kraj, Ličko-senjska županija, Otočac i Gacka, sudbinu iste zemlje? Lika je po mnogočemu zadnja rupa na svirali, a mnogi od nas ovdje prosvjeduju ne samo za čist zrak i čistu vodu i za prekrasnu prirodu kojom smo obdareni, nego jednostavno da ne budemo zadnja rupa na svirali. I danas nas se političari sjete samo onda kada treba doći skupljati političke bodove – kaže.
Unatoč svemu što se dogodilo, vjeruje da se područje može očistiti i da priča neće završiti odlaskom prosvjednika kućama.
– Vjerujem da će se očistiti. Kada me inicijativa pozvala da im se priključim, da budem koordinatorica za autobus koji je jutros krenuo iz Otočca, moje prvo pitanje bilo je: 'Što će biti nakon prosvjeda?' Ali ovo su ljudi koji su školovani, pametni, koji su apolitični i koji se ne daju zafrkavati – poručila je.
A onda izgovara rečenicu koja se gotovo savršeno nadovezuje na prizor kojim je prosvjed završio.
– Vjerujem da i sama pripadam tom miljeu i drago mi je da su me pozvali.
Mislim da će nas djeca i unuci sutra pitati: 'Gdje si bio 2026.?' Ja znam gdje sam bila i znam protiv čega se borim – zaključila je Tamara Jurković.
Na putu od Glavnog kolodvora do Trga prosvjednike su čekale cisterne s pitkom vodom.
– Pijte vode dok još ima čiste u cisternama – komentirali su prolaznici.
Toliko o motivima.
