Libar u subotu nastupa u splitskom klubu O'Hara, tim povodom smo razgovarali s frontmenom grupe Nikolom Čelanom. Iako povod za intervju s ovim glazbenikom i novinarom uopće nije potreban, tema ima napretek...
Tvoj glazbeni put je zanimljiv, od Rectuma do Libra...
- Zapravo je započeo i prije Rectuma - imao sam povijesnu sreću biti u prvoj, osnovnoškolskoj postavi TBF-a za koji sam napisao i odrepao prvi snimljeni tekst, u kućnoj produkciji obitelji Badovinac, u pratnji dvaju Casio sintisajzera. Bilo je to davne 1991. u sedmom osnovne. Bio je to pravi početak moje glazbene karijere. Rectum sam osnovao s još jednim privremeno 'odbjeglim' članom TBF-a, basistom Solom 1994. kad je u glavu udario koktel adrenalina i testosterona. Svjetski hip hop na kojem sam odrastao više mi se nije sviđao, a počela me oduševljavati žestoka gitarska glazba: grunge, hardcore i crossover koji su u svijetu tada doživljavali komercijalni procvat i, zajedno s indiejem i alternativom - prodor u mainstream. 1995. sam otkrio zborsko višeglasje. Kod ozbiljne glazbe već sam imao usvojen jer sam od ranog djetinjstva kod kuće i u splitskom Teatru bio okružen operom i klasikom. Paralelno sam zavolio punk i rock te sam nakon Rectuma imao još jedan bend s Rectumovim i tadašnjim TBF-ovim gitaristom Perom Radanovićem - bio je to progresivni garažni rock bend Esben Pepeljug. Zatim su došle klape - Omiš je krajem devedesetih bio pravi klapski Woodstock: provodi, pijanstva, glazba, zabava i ljubav. Kao apsolvent zavolio sam pop glazbu, osamdesete, a sredina dvijetisućitih dočekala me s procvatom klupske elektronike, electroclasha i housea te sam zašavši duboko u svoje tridesete zadnjih godina nadoknađivao propušteno po domaćim i svjetskim klubovima i partyjima. Libar je 2007. u svemu tome došao kao uspjeli eksperiment, u mom životu zapravo pukim slučajem, dok sam u egzistencijalnoj krizi tražio posao u glazbi i medijima…
Kako si tada, u doba kada si svirao kao predgrupa Hladnom pivu, gledao na Split i društvo, a kako sada?
- Na neke te stvari život jednostavno usmjerava: od trenutka kad nas je kao TBF u povojima, sa svega tri snimljene studijske matrice, na Božić 1992. Dino Dvornik doslovno skupio s ulice kao predgrupu na svojoj promociji albuma 'Priroda i društvo' u tadašnjem klubu 'Kakadu', preko sljedeće njegove svirke na teniskim terenima na Zenti pred više tisuća ljudi, mogu reći da sam zaista imao vatreno krštenje u glazbi i ulazak na velika vrata na scenu. Tih devedesetih, a i kasnije, imao sam čast sa svojim bendovima i projektima svirati kao predgrupa ne samo Hladnom pivu već i više puta Letu 3, Majkama a kao pratnja i gost i brojnim drugim imenima hrvatske pop i rock scene poput Gibonnija, Rundeka, Urbana, Gileta (El. orgazam) itd.
Split je bio kontekst u kojemu sam imao (ne)sreću odrastati i učiti se životu. Dao mi je sve najbolje i najgore, uvijek u svojim ekstremima: ekstazu sunca, mora, opijenosti, ljubavi i pjesme, ali na trenutke i pripadajuću patnju, bol, prazninu i beznađe… On me oblikovao upravo takvim kakav jesam i sve što jesam to sam i zbog njega. Ipak, s vremenskim odmakom i zrelošću, vjerojatno da se ponovno rodim ne bih ga mijenjao ni za kakav drugi ambijent. Danas sam sretan što sam obrazovanjem i životnim iskustvom u sebi razvio potrebni odmak i objektivnost pa na grad i društvo mogu gledati radoznalo i sa znanstvenom (ne)zainteresiranošću, na neki način i radošću.
A na glazbu tada i danas?
- Valjda su svakom njegove formativne godine mladosti nezamjenjive u pogledu većine vrijednosti, pa tako i glazbenog i općenito umjetničkog ukusa, standarda i kriterija. Kod mene je specifično možda to što sam u 25 godina, koliko sam aktivno u glazbi, prošao i uprotrijebio žanrovski i prostorno zaista rijetko širok sonični dijapazon. U puno toga sam sudjelovao i praktično tako da su mi, na neki način, glazba i pogledi na nju nenadomjestiv dio ličnosti. Referirajući se na prošlost odslušanoga i otpjevanoga svakako primjećujem dekadenciju u velikom zamahu u većini toga što bi se na tu prošlost danas oslanjalo, prije svega u segmentu popularne glazbe. Ali s novim tehnologijama, s druge strane, otvorili su se nepregledni prostori i horizonti, prije svega kroz digitalnu i analognu elektroničku produkciju. Tako danas projekti elektroničke glazbe sa skandinavske, francuske, australske, angloameričke i drugih scena odvode u nove i neslućene emotivne i ekspresivne vrhunce, utječući i mijenjajući samu definiciju čovjeka u svom kulturnom, psihološkom pa i društvenom smislu.
Radio si u Menartu, kako je bilo iz te perspektive gledati na splitsku scenu.
- Svjesno sam i odlukom te 2006. 'pobjegao' iz prijetećeg boemskog splitskog grotla u Zagreb raditi u hrvatskoj diskografskoj industriji. Pitanje je potpuno na mjestu: nevjerojatno je kako sam tek kontaktom iz zagrebačkog ureda upoznao aktere novih generacija splitskih glazbenika, kao i onih 'preživjelih' starijih. Upravo tu sam, među ostalim, stvorio i ključna poznanstva, prije svih s Vojanom Koceićem, tadašnjim gitaristom Đubriva s kojim sam izravno kroz narednih nekoliko godina gradio Libar, potom njegovim bratom Marinom, aktivnim bubnjarem Libra, Sinom Jakelićem - ključnim Librovim autorom… Može se reći kako sam trebao otići u Zagreb na neko vrijeme kako bih se mogao vratiti splitskoj sceni, s kojom sam iako fizički prisutan, shvatio sam, kroz pola desetljeća letargije nakon diplome potpuno bio izgubio dodir.
Splitska scena uvijek je bila jaka, ali nešto što sam uočio jest određeni gubitak hrabrosti, bezobrazluka, samim tim kreativnosti, suvremenosti, čak iskoraka kojeg smo imali kroz čitave devedesete. Glazbenici se, očito pod pritiskom lošeg, spororazvijajućeg i često zaostalog nacionalnog mainstreama, grčevito drže šablona, klišeja i zastarjelih žanrovskih okružja, sviraju 'štreberski', previše vježbaju, premalo istražuju i eksperimentiraju, samim time i nedovoljno napreduju te postaju dosadni i zatvoreni u klike i sekte.
Kad će drugi autorski album?
- Kad se skupi dovoljno kvalitetnih pjesama, naravno. Trenutno smo se planski vratili u 'demo fazu'. Zatvaramo se u prostoriju za vježbanje, testiramo ideje, igramo se i tražimo sebe i svoj originalni put. Prvi album bio je provala nadahnuća, entuzijazma i nagomilane želje, znanja i ideja. Zaista je teško pratiti standarde koje smo sebi nametnuli zaredalim neočekivanim uspjesima kroz višegodišnji 'launch' projekta. S druge strane ne želimo tim standardima ni podilaziti, niti ih rušiti, stoga smo oprezni, izbacujemo pjesmu po pjesmu, a album će kad osjetimo da je za njega sazrelo vrijeme.
Najbolji kompliment koji je Libar dobio i najgore rečenice?
- Bez lažne skromnosti komplimenti su čitljivi na svim našim YouTube linkovima otkad smo se kao eksperimentalna klapa pojavili ljeti 2008. Nemoguće ih je svrstati i odabrati. Pokude se s druge strane mogu izbrojati na prste, bar one javne i koje dopru do nas. Neobična nas karma podrške prati od samih početaka, od publike i kritike, no trudimo se obazirati se što manje, održati bistru glavu, naravno prije svega kako bismo opravdali ukazano povjerenje i uzvratili višestruko. Radi toga smo, uostalom tu - isključivo jer svijet i publika to stalno od nas traže.
Pišeš za Rolling Stone, osvježenje na novinskoj sceni...
- Zadnjih godinu dana čitav mi se stil života vrti oko tog angažmana. Na njega sam zapravo čekao čitav život, budući da rad pod takvim brandom vrednuje sve moje talente, znanja i nastojanja. U hrvatskom je kontekstu, međutim, situacija ovakvog projekta jednaka svim drugima - teško, neizvjesno i grčevito. Do sad mi taj egzistencijalni pritisak nije interferirao s entuzijazmom, kako će biti dalje ovisit će prije svega o vodstvu hrvatskog izdanja ovog važnog projekta po čitavo društvo, ne samo hrvatsku i regionalnu glazbenu zajednicu.
Niste više klapa Libar nego grupa Libar. Je li bilo kakvih reakcija na taj potez?
- Reakcije su takve da je nastupio totalni marketinški kaos oko tih dvaju imena. Iako je riječ o evoluciji istog projekta i jezgre u kojoj sam ja zaista jedini tu od embrionalne faze, kolege s kojima krčim isti glazbeno - komercijalni šiprag neprestano se upiremo iz petnih žila objašnjavajući genezu klape Libar i trenutno jedinog postojećeg benda ili grupe Libar, zapravo jednostavno - Libra! 'Preimenovali' smo se, točnije odbacili klapski prefiks, ubrzo nakon lansiranja našeg prvog autorskog hita 'Dite' 2010. godine jednostavno zato što je eksperimentalna akustična klapa prerasla u punokrvni rock bend s pet vokala. Nismo željeli stvarati zbunjozu kod publike (a bilo je i ozbiljnih opravdanih primjedbi s njihove strane na tu praksu), također se nismo željeli šlepati metastaziranoj i naprasno omasovljenoj 'klapskoj' sceni - iz čistog poštovanja prema izvornom pojmu i miljeu dalmatinske klape i njezinoj apsolutnoj i globalno institucionalno prepoznatoj vrijednosti, ljepoti i značaju.
Kojeg glazbenog kritičara cijeniš?
- Pa vrlo sam strog prema rock i glazbenoj kritici u nas i ne bih se usudio izdvojiti niti jedno od 'provjerenih' imena poznate starije kritičarske garde. Podjednako sam tako previše toga zamjerao i zamjeram novim generacijama brutalnih cinika ograničenih glazbenih horizonata, znanja i shvaćanja, koji su se u svojstvu kritičkog establišmenta pojavljivali u nas možda zadnjih desetljeće i pol. Najviše volim samozatajnu 'tihu' glazbenu kritiku školovanih, iskreno motiviranih i iskustvom potkovanih kolega, uglavnom svojih vršnjaka, s kojima se stjecajem okolnosti poznajem s fakulteta, čak srednje škole. Među takvima su zasigurno lica s kojima sam se susreo u svom recentnom radu u redakciji Rolling Stonea poput prijateljice, urednice Ele Radić, kolege Vedrana Harče… Dobar dio glazbene kritike koju cijenim i volim čine javnosti potpuno nepoznati autoriteti koji su me u više navrata u životu okretali i upoznavali s dobrim stvarima, među takvima su splitski erudit dr. Zdeslav Benzon, popkulturni zanesenjak Vjeran Stojanac Kiko i drugi kojima bih rado dao prednost i u mainstream hrvatskim glazbenim medijima.
Koje grupe su te u zadnje vrijeme oduševile?
- Uhh, evo u glavu nekih imena: Jessie Ware, Royksopp, Editors, Kasabian, GusGus, Glasvegas, Groove Armada… Velika imena koja je teško kategorizirati poput Petera Murphyja. The Presets, Zoot Woman, Anoraak, Cut Copy neka su od manje poznatih imena na našim prostorima. Ne predaju se najveći - Depeche Mode, Simple Minds, Cohen, Morrissey, Bowie, Nick Cave… Muse, Keane, Arcade Fire sa svakim novim albumom nude više. Suede se vraćaju, kao uskoro i Faith No More, Soundgarden opet koncertiraju… Ima ih bezbroj, manjih i većih, sporadičnih i manje sporadičnih imena koji svakodnevno izlaze na glazbenim servisima širom svijeta.
Ima li koja iz Hrvatske?
- Standarde ovdje već dugo određuju Urban, TBF… U susjednoj Srbiji dogodilo se zadnjih desetljeća vrijednih projekata poput beogradskih Eyesburna, Darkwood Duba… Treba vidjeti hoće li što dobroga iznjedriti smjena generacija. Hrvatska je premalo i slabo razvijeno tržište pa se uglavnom sve svodi na jednokratne ili kratkotrajne provale nadahnuća kroz pjesmu, stih, temu ili sample.
S Librom si nastupao na nekoliko festivala. Jesi li ikad razmišljao kakav bi bio Splitski festival da ga ti organiziraš?
- Opet se vraćam na smjenu generacija: ona je trenutno realnost i zaista se događa. Moj bi festival nastojao upratiti taj trend, ali imajući u vidu svoje stavove i estetske kategorije i varijable, teško bi takav festival uspio zadržati postojeću publiku. Međutim, opet zbog ove smjene i izumiranja jedne paradigme pitanje je trenutka u kojemu će se postojeće koncepcije ugasiti u korist nečega što su ljudi u i oko Festivala već nanjušili i počeli provoditi kroz ovogodišnje prvo izdanje večeri 'mladih' domaćih izvođača nazvane 'pRockurative'. Mislim da bih se nadovezao na taj ispravan započeti put, a publiku bih nastavio odgajati dovođenjem u off programe velikih imena svjetskog popa i vrhunskih audiovizualnih actova poput spomenutih Royksoppa, trenutno u promociji svog albuma suradnje s nordijskom pop zvijezdom Robyn, velikih globalnih 'breakthroughova' kakve su Jessie Ware ili La Roux. Također bih se potrudio oko oživljavanja započete prakse dovođenja svjetskih bendova na Prokurative, poput gostovanja Arctic Monkeysa, unazad nekoliko godina…
Kako bi izgledale gradske fešte? Recimo za Sv. Duju i Novu godinu. Tko bi svirao da ti biraš (organiziraš)?
- Nepravedno ali logično, u smislu Hegelove dijalektičke povijesne antiteze, 'reakcije na revoluciju' bilo je gašenje započete prakse dovođenja svjetskih imena na gradske fešte: bez obzira što su Gotan Project ili Stereo MCs okupili zasigurno manje publike nego neka omiljena 'domaća' imena, trebalo je nastaviti s odgojem tvrdokorno glazbeno nepismene publike - za njihovo dobro. Možda bih svjetske mainstream izvođače 'manjeg' formata za Sudamju birao nešto pomnije i mudrije, dok bi maksimum kompromisa na koji bih pristao za doček bio nekakav Robbie Williams, a na Rivi bi mi prije svih zasvirali Muse, naravno s nekim drugim proračunom… Šalim se, ali u takvim bih kategorijama masovnosti i komercijale razmišljao, pri čemu bi kao predgrupe sigurno bilo mjesta za vruća, kvalitetna i mlada domaća imena čiju pojavu iščekujem. Znači bez podilaženja ičemu osim dobrom ukusu i uzdizanju općeg kulturnog mjerila. Posebno mjesto imali bi nezaboravni događaji poput gostovanja Placida Dominga i Svetle Vassileve sredinom devedesetih na Prokurativama, žanrovski festivali i gostovanja poput Cesarije Evore. Među nezaboravnim noćima bila je i pojava Faithlessa na Rivi, nisam se veselio nerealiziranom pokušaju nastavka s Underworldom. Vjerujem da bi se ovakvi iskoraci na koncu ipak događali uz svesrdnu potporu i odobravanje novih generacija splitske publike.
Na što si najponosniji kada je tvoja glazba u pitanju? Postoji li nešto čega se danas sramiš?
- Primajući nagradu Prvi Indexi za najbolji etno album 2009. u Sarajevu iz ruku velikog jugoslavenskog dirigenta Esada Arnautalića za album Libar Prvi kojeg sam u potpunosti osmislio i realizirao u nemogućim uvjetima i roku, naravno uz pomoć jakog i zrelog tima svojih splitskih kolega predvođenih Antom Blaževićem, Vladimirom Garićem, Ognjenom Pavlovićem i drugima mogu reći da sam osjetio veliki ponos. Kad je 'Dite', pjesma za čiji sam javni plasman izravno odgovoran osvajalo nagrade na Šansoni i premašivalo milijun pregleda također sam bio ponosan. Zatim dovršavajući prvi album Libra, velike koncertne promocije u Splitu i Zagrebu, pa Libar prvi put na MTV-ju… Bezbroj je tih momenata, u ova dva i pol desetljeća. Trenutno se prisjećam najrecentnijih. A sram - u jednoj fazi glazba mi je postala kruh, ne više nadgradnja, pa sam na neki način morao ispustiti kontrolu. Nakon diplome, u periodu od 2002. počeo sam s klapom Iskon svirati vjenčanja i sprovode. Pjevao sam sve i svašta, ponekad sam se osjećao loše i trulo, ali nikad toliko da bih se nečega sramio. Sramim se nekih loših izvedbi na velikim koncertnim događanjima za koje često nisam bio odgovoran. Prečesto se događa da zbog loše organiziranosti, aljkavosti i neodgovornosti ljudi prvenstveno na javnoj Televiziji stvari zazvuče katastrofalno, bez obzira na dobru uvježbanost i pripremu umjetnika: isključe ti mikrofon, katastrofalan zvuk u eteru, nepostojanje kadra odgovornog kad se nešto može i treba zavrtjeti, a kad ne… Ali za korekciju svega toga bit će potrebna temeljita i dubinska promjena u mentalitetu unutar samog društva, kao i jasnija i ozbiljnija legislativa.
Puštao si glazbu u Ćakule na Rivi, ajmo reći da si uživo pratio turistički bum grada. Kako gledaš na to da Split postaje turistička destinacija?
- U Ćakuli sam radio, više kao organizator glazbenih zbivanja no kao DJ, sveukupno oko godinu i pol dana u periodu 2011. - 2012. zahvaljujući velikodušnosti svog prijatelja Saše Horvata i mogu reći zaista da sam upratio neka zbivanja na turističkom planu u gradu od tada. U Splitu je sve još uvijek kaotična i stihijska situacija i način na koji se u zadnje vrijeme eksploatira njegov neizmjerno velik i moćan turistički potencijal. Ultra o tome dovoljno govori, potom i brojne 'satelitske' aktivnosti oko suvislije turističke ponude tijekom ljeta. Neke od tih stvari bih podržao, neke ne, ali svemu skupa, svim tim naporima bi trebalo dati jedan jači zajednički nazivnik. Mislim da u tom pogledu Grad nije svemoćan i ovisi uvelike o diktatu iz Zagreba, ali i hrvatske države i društva u cjelini. Pohvalno je vidjeti masu dobrih ugostiteljskih objekata u gradu, ali je negativno to što je grad izvan sezone još uvijek brutalno umrtvljen. Dobro je da ima koncerata i partyja, ali to sve skupa može još puno, bolje, jače i fokusiranije. Trebalo bi revidirati koncesije, upogoniti više prostora u svrhu organizacije dobrih zbivanja, otvoriti se ideji - resursi su tu, prostora je mnogo i uz dobar i sustavan rad možemo biti uistinu svjetska destinacija, ponudom i PR-om jača od Ibize, Goe i šta ja znam čega još.
Na Facebooku si bez dlake na jeziku pisao o nekim stvarima u HNK Split...
- I ostao bez posla. Privremeno sam udaljen iz zbora HNK jer se nekim glavama u bivšem vodstvu Kazališta nije svidio jedan moj Facebook status, vezan uz premijeru opere Mefistofele u proljeće ove godine, u čijem sam stvaranju sudjelovao kao redovni honorarni član Zbora od lipnja 2011. Sam postupak i reakcija dovoljno govore o tome koliko neke persone razumiju dužnost i položaj na koji su dovedeni kad se uslijed vlastitog neznanja i nekompetentnosti počnu unutar javne ustanove ponašati kao u vlastitoj firmi, dapače štetiti joj, bez obzira koliko isprovocirani bili. U HNK sam progledao kao klinac, može se reći kako sam prije bio na Traviati i Faustu nego na Hajdukovoj utakmici, ali tako se namistilo… Znam kako izgleda i treba izgledati dobra produkcija i zdravi teatar, on to u ovom trenutku nije: skup je, lokalan i ograničenog dosega prema onima koji ga financiraju a to su građani. Nadam se kako će se s novim vodstvom splitski HNK otrgnuti iz prosječnosti i lošeg, seoskog i malograđanskog elitizma jer on za to ima resurse i umjetničku snagu. Potrebno je samo odgovornije vladati i poslovati, s ciljem, planom, vizijom i ispravnom sviješću o sebi i ambicijom. Vjerujem da će se to uskoro dogoditi.
