DRUGA STRANA BALUNA: Nogomet novog doba pripada političarima, korporacijama i globalnim organizacijama koje ga koriste kao instrument vlastitog utjecaja

Moderni nogomet i politika uvijek su bili i bit će povezani. Oko toga, koliko god nekima zvučalo degutantno, zapravo nema spora. Najpopularniji sport na svijetu, svaki na svoj način, koristili su brojni političari: od diktatora poput Hitlera i Videle, preko autoritarnih vladara poput Putina i Erdogana, pa sve do zapadnih demokratskih čelnika poput Macrona. Teško je pronaći političara koji barem u nekoj mjeri nije pokušao iskoristiti popularnost nogometa za vlastite poruke.U posljednje vrijeme toj se praksi aktivno posvetio Donald Trump. Američki predsjednik često poziva nogometne aktere u Bijelu kuću, a Sjedinjene Države nakon nekog vremena su domaćini velikih nogometnih turnira, klupskog i reprezentativnog Svjetskog prvenstva. To je za Trumpa idealna prilika da svoje ideje, vrijednosti i planove postavi na ogromnu svjetsku pozornicu, a FIFA i drugi važni nogometni akteri u tome mu intenzivno pomažu.Taj obrazac već je neko vrijeme prilično vidljiv. Tijekom Svjetskog klupskog prvenstva, turnira koji je trebao poslužiti kao svojevrsna uvertira za Svjetsko prvenstvo reprezentacija, Trump je u Bijeloj kući ugostio momčad Juventusa. Dok su nekolicina igrača i tadašnji trener Igor Tudor stajali iza američkog predsjednika, on je držao politički i vrijednosno obojen govor o američkoj vojsci i odnosu s Iranom. Takve izjave Trump daje često pa se u medijskom prostoru ponekad i izgube. No, kada iza njega stoji momčad europskog nogometnog velikana, njegove riječi teško mogu proći nezapaženo.U nastavku Svjetskog klupskog prvenstva, koji je bio sve samo ne istinska sportska manifestacija, Trump je nastavio s instrumentalizacijom nogometa. Predsjednik FIFA-e Gianni Infantino redovito ga je posjećivao, održavao s njim izuzetno blizak odnos iz medijske perspektive te mu je tako bio desna ruka u misiji iskorištavanja nogometa za osobni politički profit.Gotovo identična scena, koja je ujedno i povod ovom tekstu, dogodila se i ovog tjedna. Lionel Messi i njegov Inter Miami stigli su u Washington povodom osvajanja MLS Cupa. Kao i prilikom posjeta Juventusa, Trump je govor iskoristio kako bi pričao o američkoj vojsci i suradnji s Izraelom u napadu na Iran. Dok su se Messi i suigrači pomalo nelagodno komešali iza njega, američki predsjednik govorio je i o uništavanju iranskih projektila i dronova, ubacio poneku ‘šalu’ u svom prepoznatljivom stilu te time ponovno završio na naslovnicama svih relevantnih svjetskih medija. Nogomet je tako još jednom poslužio samo kao dekor, globalna kulisa pred kojom predsjednik promovira vlastite političke poruke.Još jedan jasan signal promidžbe Trumpa od strane FIFA-e stigao je tijekom ceremonije ždrijeba Svjetskog prvenstva 2026., kada je Gianni Infantino uručio američkom predsjedniku takozvani FIFA Peace Prize. Formalno, nagrada je trebala simbolizirati doprinos ‘međunarodnoj suradnji kroz sport’, a dodijeljena je osobi koja ni po kojem parametru to nije zaslužila. Ovim činom diplomatskog ulagivanja reputacija nagrade srozana je na samom njenom početku, a FIFA je još jednom poslužila kao platforma za Trumpovo iskorištavanje nogometa.Sve ovo upućuje na prilično jasan zaključak: pred nama je Svjetsko prvenstvo koje će, više nego mnoga prije njega, biti izuzetno politizirano. Naravno, politika je uvijek bila dio velikih sportskih događaja, ali razlika je u tome što danas same nogometne strukture i akteri koji djeluju unutar njih to potiču. Kada predsjednik države koristi susrete s nogometnim klubovima kao kulisu za geopolitičke poruke, čelnici svjetskog nogometa to bezuvjetno odobravaju, a igrači postaju nijemi statisti u političkom teatru, tada je jasno da se sport sve više uklapa u dominantne političke narative. U ovom slučaju, riječ je o narativu najmoćnijeg čovjeka na svijetu, koji nogomet koristi kao globalni megafon za vlastite ideje i političke poruke.Takvim ponašanjem FIFA i dio drugih važnih nogometnih aktera zapravo sami srozavaju ugled sporta kojim upravljaju. Jasno je već svima kao dan da ni po kojem aspektu nogomet nije vulgarna i pučka igra kakav je bio na svom početku te da već desetljećima ne pripada navijačima, igračima i zajednicama koje su ga stvarale. On u suvremenom vremenu pripada političarima, korporacijama i globalnim organizacijama koje ga koriste kao instrument vlastitog utjecaja. Suština ovog teksta, da nogometne strukture svjesno stvaraju platformu najmoćnijem čovjeku na svijetu, pokazuje samo jedan od mora aspekata po kojima se nogomet permanentno, nepovratno udaljio od svog izvornog identiteta.