Novinar EL PAÍS-a Antonio Jiménez Barca bio je u vlaku Renfea koji se jučer sudario s vlakom Iryo kod Urde u pokrajini Toledo. U nesreći je poginulo najmanje 68 ljudi, a više od stotinu ih je ozlijeđeno, prenosi Index.
Ovo je njegovo svjedočanstvo o prvim trenucima nakon sudara: 'U kafiću vlaka na putu za Sevillu naručio sam kavu. Konobarica mi ju je poslužila. Drugi je konobar doviknuo da je sendvič sa šunkom i sirom spreman za nekoga. To je posljednje čega se sjećam.
Osjetio sam silovit trzaj, kojeg se ne sjećam dobro, i udarac u glavu. Pitao sam se što se događa. Zatim sam se našao na podu vagona, na suprotnom kraju kafića. Netko je rekao da je riječ o nesreći. Tek sam tada došao k sebi i shvatio što mi se dogodilo.
Prvo sam pomislio da sam dobro, da ništa nisam slomio i da se mogu kretati i govoriti. Htio sam nazvati suprugu i reći joj što se dogodilo, ali shvatio sam da sam mobitel ostavio na šanku i da je odletio. Nekim čudom, koje još ne razumijem, našao se pokraj mene. Bio je prekriven krvlju. Tada sam shvatio da sam ozlijeđen.
'Ogrebotina', rekao sam si. I povjerovao u to. Najmirnijim glasom nazvao sam suprugu i ispričao joj što se dogodilo, ali sam joj rekao i da je meni dobro.
Pokraj mene stariji je muškarac teško disao. Drugi je imao slomljenu ruku. Malo dalje žena me zamolila da joj dodam torbu koja je bila pokraj mene. Ja sam spremio sunčane naočale, koje su u tom trenutku bile potpuno beskorisne.
Zanimljivo je kako čovjek reagira u takvim situacijama i kakve sve besmislene geste radi, valjda pokušavajući vratiti stvarnost u ravnotežu.
Izašli smo kroz otvor koji se stvorio u vagonu. Potresli su me tišina i prekrasan prizor nasada badema koji se ocrtavao u prvom jutarnjem svjetlu.
Još sam mislio da nesreća nije bila osobito teška. Sve dok nisam začuo ženu kako vrišteći plače, 15 metara udesno. Kad netko tako plače, znači da se upravo dogodilo nešto teško, užasno, monstruozno.
Sjetio sam se nesreće kod Adamuza, koju sam pratio kao novinar. Sjetio sam se žrtava s kojima sam razgovarao i izobličenih vlakova. Nisam mogao vjerovati da sam i sam dio slične tragedije. Obuzeo me potpuni osjećaj nestvarnosti.
Iz tog me stanja trgnuo muškarac mokar od glave do pete od tekućine za koju ni on ni ja nismo znali odakle potječe. Oči su mu bile pune straha. Pomogao sam koliko sam mogao, a mogao sam malo. Zatim sam nazvao redakciju i rekao im što se događa, što se događa nama.
Neko sam vrijeme fotografirao, slao glasovne poruke i kolegici opisivao što vidim kako bi pripremila hitnu reportažu. Novinarski posao, kojim se bavim cijeli život, pomagao mi je da pokušam vratiti stvarnost u ravnotežu.
Ali ovaj je put bilo drukčije. Ljudi su se razišli po nasadu badema. Mnogi su sjeli i naslonili se na stabla. Vidio sam muškarca kako sam stoji i plače među redovima stabala. Prišao sam mu. Primijetio je da mi rana jako krvari i rekao mi da ima troje male djece. Plakao je zbog njih jer ih je zamalo zauvijek izgubio.
Osjetio sam njegovu bespomoćnost i zbunjenost usred nasada. Zagrlio sam ga i rekao mu da prestane razmišljati o tome jer to jednostavno nema smisla i neće mu pomoći. Ponovno me zagrlio i prestao plakati.
Zajedno smo krenuli prema pruzi.
Počeli su pristizati pripadnici Civilne garde, policajci, vatrogasci, liječnici i volonteri. Jedan mi je ustupio mobitel jer moj nakon udarca nije dobro radio. Drugi mi je ponudio paket maramica da očistim ranu.
Prišao sam najteže pogođenom dijelu nesreće. Prvi vagon, najviše oštećen, bio je hrpa željeza bez zidova, razbacana po polju. Posvuda su bili kovčezi, tijela i razbijeni prozori. Jedan je muškarac sjedio na svom sjedalu, prekriven krvlju, i gledao prema nasadu badema. Sve je bilo apsurdno, nestvarno, kao u bunilu.
Udaljio sam se. Ondje je već bilo mnogo ljudi koji su pomagali, a ja ne bih mogao mnogo pridonijeti.
Netko je primijetio moju ranu i rekao mi da krenem ulijevo, prema redu ljudi koje su trebali prevesti u selo. Stao sam u red. Mladić mi je rekao da je u vagonu ostavio dvojicu prijatelja s teškim ozljedama, nakon što mu je policija naredila da izađe iz vlaka.
Svatko u tom prokletom redu imao je jezivu priču koju je pripovijedao s još jezivijom hladnokrvnošću. Sjetio sam se teško ozlijeđenog muškarca koji se našao pokraj mene odmah nakon udarca i pitao se što je s njim. Ne znam. Vjerojatno nikad neću saznati.
Stanovnik obližnjeg mjesta odvezao nas je do sportske dvorane u Urdi. Ondje sam sreo dvojicu kolega iz EL PAÍS-a. Radili su upravo ono što sam ja radio nekoliko mjeseci ranije u Adamuzu. Ponovno sam osjetio nepodnošljiv dojam da živim u lošem snu, da ondje ne bih smio biti ni ja ni bilo tko drugi.
Previli su mi ranu. Kad sam prišao šanku i zatražio kavu, onu istu koja je odletjela tri sata ranije, ugledao sam muškarca koji je plakao u nasadu badema. Prišao sam mu. Zagrlili smo se u tišini i nasmiješili jedno drugome, bez riječi. U jednoj smo si sekundi rekli tisuće stvari.
Zove se Antonio Lucena, iz Córdobe je i ima troje male djece', ispričao je.
