Hrvatska ima sunce, ima spremne projekte, ali nema dovoljno fleksibilan elektroenergetski sustav koji bi to sve mogao podržati. Zato je bilo potrebno precizno utvrditi gdje nastaju opterećenja u mreži i kolike su potrebne snage baterijskih sustava za pohranu energije.
Studija ‘Identificiranje zagušenja u elektroenergetskoj mreži Hrvatske i definiranje najpovoljnijih snaga i lokacija baterijskih spremnika u cilju otklanjanja zagušenja’ predstavljena je na konferenciji Solar Flex Croatia 2026, a pokrenuli su je Obnovljivi izvori energije Hrvatske (OIEH) uz podršku Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD), dok su je izradili stručnjaci Fakulteta elektrotehnike i računarstva (FER) i Energetskog instituta Hrvoje Požar (EIHP).
Potrošnja raste brže od proizvodnje
Tijekom ljetnih mjeseci Hrvatska uvozi više od 30 % električne energije, upravo kada zbog turizma potrošnja doseže vrhunac. Očekuje se i daljnji rast potražnje zbog elektrifikacije prometa, grijanja i industrije. Potreba za energijom raste brže nego domaća proizvodnja, a istodobno energiju iz sunca i vjetra ne uspijevamo u potpunosti iskoristiti jer je ne pohranjujemo kada je ima najviše.
Iako Hrvatska ima gotovo 1400 MW solarnih elektrana, po instaliranoj snazi po stanovniku i dalje je pri dnu među državama članicama Europske unije, unatoč prirodnim uvjetima koji se mogu usporediti s najsunčanijim dijelovima Europe.
Prema scenariju razvoja energetike iz Nacionalnog energetskog i klimatskog plana (NECP), do 2030. godine očekuje se najmanje 1000 MW novih solarnih elektrana i jednako toliko vjetroelektrana, a država je izdala energetskih odobrenja (EO) za oko 3500 MW projekata, uključujući i baterijske spremnike.
U takvim okolnostima ključno pitanje više nije koliko možemo proizvesti, nego može li sustav tu energiju prihvatiti, prenijeti i iskoristiti.
Mreža građena za prošlost ne može bez prilagodbe nositi sustav budućnosti
Jedan od glavnih razloga ograničenja nalazi se u samoj infrastrukturi. Čak 59 % prijenosne mreže u Hrvatskoj starije je od 40 godina i projektirana je za potpuno drugačiji energetski model upravljanja koji se oslanjao na nekoliko velikih i stabilnih izvora proizvodnje.
Danas je sustav bitno drugačiji, proizvodnja je sve više decentralizirana i promjenjiva, sa sve većim udjelom energije iz sunca i vjetra, često smještene izvan glavnih potrošačkih središta. Energija zato mora putovati kroz mrežu, a upravo na tim pravcima dolazi do zagušenja.
Studija je pokazala da je za stabilizaciju sustava, nakon realizacije projekata s energetskim odobrenjima, potrebno postaviti baterijske spremnike na 17 lokacija ukupne snage oko 1620 MW. Međutim, kako većina novih projekata planira baterije graditi uz same elektrane, dodatna analiza promatra upravo te lokacije. U tom realističnijem scenariju potreba raste na 26 baterijskih sustava ukupne snage oko 1980 MW.
Analiza je pokazala i prostornu raspodjelu baterijskih potreba. Najveći dio koncentriran je u Dalmaciji, osobito na području Splita koji nosi oko 66 % lokacija i čak 75 % ukupne snage baterijskih spremnika. Pri tome se ne misli na same gradove, već na operativna područja prijenosnog sustava koja pokrivaju te regije Hrvatske. Zagreb i Rijeka imaju znatno manji udio, dok Osijek u ovom scenariju gotovo i nema potrebu za baterijama. Kao jedno od najizraženijih „uskih grla“ ističe se pravac Zadar – Bilice, gdje dolazi do zasićenja 110 kV mreže zbog velikih tokova energije, a kao rješenje se spominje i razvoj nove jake točke u mreži na području Kule u zadarskom zaleđu.
Rezultati studije ukazali su i na problem nedovoljnog planiranja proizvodnje i potrošnje. Cilj svakog sustava trebao bi biti poticanje proizvodnje bliže mjestu potrošnje, lokalno, ali i regionalno na razini prijenosnog sustava, jer bi se na taj način smanjila potreba ulaganja u mrežu. Da takvo planiranje danas nedostaje pokazuje i primjer osječkog operativnog područja, gdje je izdano višestruko više energetskih odobrenja za baterije nego u splitskom, iako su potrebe sustava ondje znatno manje.
Studija pritom jasno pokazuje i drugu važnu stvar: baterije same po sebi nisu dovoljne. Razvoj pohrane energije i modernizacija mreže nisu dva odvojena procesa, nego dvije strane iste energetske strategije. Baterije neće zamijeniti mrežu, ali bez njih Hrvatska ne može dovoljno brzo rasteretiti postojeća uska grla, povećati fleksibilnost sustava i otvoriti prostor za novi investicijski ciklus.
Niže cijene energije i stabilnije tržište
Studija također pokazuje da veća integracija obnovljivih izvora energije ima izravan utjecaj na smanjenje cijena električne energije. Kada bi se instalirali svi kapaciteti s izdanim energetskim odobrenjem, prosječna cijena električne energije pala bi za gotovo 30 eura po MWh (megavatsatu).
Radi lakšeg razumijevanja:
- prosječna cijena u početnom scenariju iznosi 101,7 EUR/MWh
- u scenariju integracije projekata s EO pada na 72,96 EUR/MWh
- što predstavlja smanjenje od približno 28 %
Baterijski sustavi u ovom slučaju nemaju primarni učinak na smanjenje prosječne godišnje cijene, već na stabilizaciju tržišta. Njihova uloga je ublažavanje dnevnih oscilacija jer smanjuju izrazite padove cijena tijekom dana, ali i vršne cijene u večernjim satima, čime doprinose stabilnijem tržištu
Uz to, studija pokazuje da baterije smanjuju ukupne troškove elektroenergetskog sustava i do 15 %, prvenstveno kroz smanjenje zagušenja i bolje iskorištenje proizvodnje iz obnovljivih izvora.
Sljedeći korak je regulatorna provedba
Studija je definirala tehničke pretpostavke za razvoj baterijskih sustava i veću integraciju obnovljivih izvora energije, koji će smanjiti ovisnost o vanjskim šokovima. Tržište je spremno, a sljedeći korak je regulatorna provedba. Ako Hrvatska želi da obnovljivi izvori doista postanu temelj sigurnije, otpornije i konkurentnije energetike, ova studija ne smije ostati samo stručni dokument. Ona mora postati podloga za odluke. Zato se o ovoj temi nastavlja razgovarati i na Danima OIE 2026 u svibnju u Opatiji.