Godinama je na malim ekranima tražila odgovore na teška pitanja. Danas odgovore traži na putovanjima, posebno na planinskim stazama, a njezine avanture na Instagramu prati čak 102 tisuće ljudi. Riječ je, naravno, o Ivani Paradžiković, koja nikad nije prestala istraživati niti pričati priče, samo s malom razlikom jer sada, kako kaže, traži ono što je u ovom svijetu vrijedno sačuvati. Jednu od takvih priča pronašla je na Prokletijama, planinskom masivu na tromeđi Albanije, Kosova i Crne Gore, još jednom odredištu na njezinu popisu ostvarenih planinarskih pothvata.
U novom nastavku serijala Dalmatinskog portala 'Na put poć', s pričom doć' Ivana govori o svojoj ljubavi prema planinarenju i pohodu na Prokletije koji je počeo sumnjom, a završio osjećajem da može hodati zauvijek. Govori i o Bahriji, ženi velikog srca čija ju je priča istinski dirnula, o posebnosti prirodnih beauty tretmana, gastronomiji toga kraja, ali i sitnoj nesreći koja se dogodila onda kada je nitko nije očekivao. Otkrila je više i o svojem 'novom-starom poslu', ali i podijelila planove za budućnost te savjet za sve one koji oklijevaju napustiti zonu komfora.
Kako je započela Vaša priča s planinarenjem? Sjećate li se prvih uspona i možda kakve anegdote, primjerice bolnih žuljeva, trenutaka lutanja ili nesnalaženja na stazi?
– Zapravo, počela je dosta kasno. Moj život do četrdesetih izgledao je potpuno drugačije. Redakcija, studio, rokovi, shareovi, umjetna rasvjeta, klima, stalno nešto hitno. Kad sam izašla iz korporacije, nisam imala jasnu ideju što želim sa svojim životom. Znala sam samo da mi treba zraka. I doslovno i metaforički sam željela udahnuti život. Upisala sam planinarsku školu, krenula kao pravi štreber. Teorijski dio pa svaki vikend izlet. Sljeme, Slovenija, Velebit... malo-pomalo. Naravno da sam radila početničke greške, nosila previše, krivu opremu, odjeću… Mislim, i danas to radim, svako me putovanje nauči nečem novom, a to je onaj najljepši dio priče. Nikada nisi naučio, svaki dan učiš, spoznaješ, otkrivaš, zaljubljuješ se... To je ljepota života. Rasteš, mijenjaš se, živiš.
Za sve one koji se žele okušati u aktivnom turizmu, nadasve planinarenju, imate li kakav savjet? Nešto što biste voljeli da ste Vi znali na svojim počecima?
– Da ne moraju odmah na Triglav. Odnosno, da ne smiju! Čini mi se kako je i planinarenje postalo disciplina u kojoj moraš nešto postići, osvojiti, dokazati. Ne moraš! U tome jest bit. U planini ne smiješ dozvoliti da te ponesu te 'postavke'. Tamo si mali, ponizan, ništavan. Gledaš, promatraš, diviš se i prilagođavaš. Kreni polako. Kondicija dolazi, iskustvo dolazi, oprema se skuplja s vremenom. Sve se to događa putem koji je jako važan, važniji od samog odredišta. Ne smije biti prečaca. I za kraj... što manje nosiš, lakše ideš. Pritom ne mislim samo na ruksak.
Jesu li Prokletije fizički zaista ispale prave 'prokletije' ili je dobra kondicija presudila i sve okrenula u blagoslov?
– Prvi sam dan strahovala kako to više nije za mene. Borila sam se s tim mislima dok smo se uspinjali na Bunu i Jezerce. Pretežak ruksak, prevrući dan, nimalo sna, menstruacija. Jednostavno je sve bilo protiv mene. Ipak, dok su mi se te borbe odvijale u glavi, tijelo je guralo, noga ispred noge. Kada smo napokon stigle do jezera na 1800 m, gdje smo spavale, shvatila sam zašto ja to radim: zbog te netaknute divljine koju moraš zaslužiti. Osjećaj zadovoljstva koji te obuzme nakon što uspiješ jedna je od najčišćih emocija koje sam iskusila. Radost koja ti preplavi tijelo i um i onda, nakon što tako tri dana hodaš bez prestanka po 20-ak km, kao da se neki prekidač prešalta u tijelu i dobiješ osjećaj da možeš hodati zauvijek! Ne bole više ramena, ruksak nije težak, kao da uđeš u neku novu dimenziju.
Zašto ste se odlučili baš za Prokletije?
– Prvi put sam za njih čula kad sam snimala podcast s Ivicom Kostelićem. Njegovo oduševljenje tim divljim planinama me zarazilo. Privlače me mjesta gdje čovjek još uvijek može doživjeti neizvjesnost. Dugo sam čvrsto pokušavala kontrolirati život, sve konce držati u rukama, pa se sada namjerno prepuštam mjestima gdje to jednostavno nije moguće.
Postoji li konkretan trenažni plan prije zahtjevnijeg planinarenja?
– Postavljate to kao da je riječ o sportskom natjecanju. Ja sam samo amater, u planine idem uživati. Cijele se godine krećem: planinarim, vozim bicikl, hodam, stalno sam negdje vani. Nije da se pripremam za ekspediciju. Uz to, velik dio kondicije je u glavi. Kad znaš da nemaš izbora i da do mjesta na kojem spavaš jednostavno moraš sam doći, granica se nekako pomakne.
Kako izgleda Vaša oprema za ovakav pohod?
– Postala sam vrlo osjetljiva na svaki gram, a opet taj ruksak uvijek ima preko 20 kg. Nikako mi nije jasno kako! Prva pomoć je baza u ruksaku, sve ostalo dolazi ovisno o duljini puta, dostupnosti hrane, vode, terenu. Pokušavam izbaciti sve iz kategorije 'možda će mi trebati', jer svaki taj 'možda' nosiš na leđima sedam dana. Ipak, uz standardnu opremu, za Prokletije bih savjetovala zimsku kapu jer je stvarno ledeno čak i ljeti na tim visinama. Kroz glavu se tijelo dosta hladi pa je vunena kapa pun pogodak. Neizostavna je i merino pidžama. Nađu se tu i kvačice za veš, stalno smo nešto sušile, bilo od znoja ili kupanja, stalno smo vješale veš po štriku i zato su kvačice neizostavan rekvizit.
Je li granična logistika stvarala komplikacije?
– Nije uopće, samo nam je bio stres hoćemo li dobiti potvrdu policije jer nismo zahtjev poslali na vrijeme, odnosno 14 dana prije. Međutim, kad smo došle u policijsku postaju u Plavu, sjetila sam se da smo na Balkanu, a ne u Švicarskoj, i to govorim s najvećim mogućim simpatijama. Ljudi su tamo još uvijek ljudi. Pristupačni i srdačni, a ne skriveni iza Excelovih tablica i rigoroznih pravila. Dobile smo dozvolu bez problema. Nitko nas poslije nije tražio taj dokaz, a prelazile smo granicu nekoliko puta; na stazi Peaks of the Balkans stalno si između Albanije i Crne Gore. Međutim, tek kada stojiš gore na 2000 m, na grebenu, shvatiš koliko su sulude granice koje smo mi izmislili, među zemljama i među ljudima.
Kako izgleda jedan tipičan dan na Prokletijama?
– Budiš se kad se budiš. Pokušale smo se sto puta dići rano i ranije krenuti, ali nismo ti tipovi, jednostavno mi ujutro volimo sve natenane. Kava, kupanje, doručak, uživancija. Potom pakiramo šatore, ruksake, punimo mjehove vodom i krećemo. Hodamo satima. Jedemo iz ruksaka ili ono što nam život servira putem. Nekad spavaš u šatoru, nekad u guesthouseu, nekad završiš kod ljudi za koje nisi znao da ćeš ih tog jutra upoznati. To najviše volim. U normalnom životu pokušavamo kontrolirati sve. Gdje ćemo spavati, što ćemo jesti, kakvo će biti vrijeme, što će se dogoditi sutra. Tamo nemaš toliko izbora i upravo je to strašno oslobađajuće. Imaš ono što imaš. Jedeš ono što imaš. Spavaš gdje možeš. Ideš dalje. Navikli smo stalno birati, izvolijevati, tražiti još nešto i na kraju često ničim nismo zadovoljni. Tamo se veseliš i vodi.
Po kojem principu inače odabirete staze? Jeste li više 'papirnata karta tip' ili Google Maps ipak sve rješava?
– Koristimo planinarske aplikacije, uglavnom Mapy offline karte, proučimo rutu unaprijed, ali se i dogodi da unatoč svemu tome zalutamo. Na Prokletijama smo imale situaciju u kojoj nas je aplikacija poslala putem kojeg nije bilo. Izmučile smo se satima dok se nismo iščupale iz kotline zarasle borovima i klekovinom. Tehnologija je fantastična, ali zdrav razum je još uvijek korisna stvarčica, a to je ono što volim kod svoje družine: kada Ana, Anita i ja zapnemo u malo čupavu situaciju, to rješavamo vrlo skulirano, trezveno i mirno. Nema mjesta panici u takvim slučajevima. U njima prepoznaješ ljude s kojima možeš, a s kojima ne. One ogole sve.
Jeste li na Prokletijama osjetili trenutak u kojem ste jednostavno ostali nijemi pred prirodom?
– Posljednji dan na Prokletijama penjale smo se na Popadiju, Talijanku, Volušnicu, tri vrha iznad 2000 m povezana grebenom. S jedne strane puca pogled na Albaniju, s druge na Crnu Goru. Toliko je bilo lijepo, divan dan, pogledi koji sežu u beskraj, livade prepune borovnica, kupina i jagoda. Po definiciji, jednostavno savršen dan. Na takvim mjestima uvijek se sjetim koliko nam zapravo malo treba, a koliko smo si zakomplicirali život uvjeravajući se da nam treba sve.
Spomenuli ste napuštene pse koje ste sretali na stazama. Otkud ih toliko?
– To mi je bio jedan od težih dijelova puta. Prije godinu dana sam uspavala svog engleskog buldoga Tita i od tada čekam da me pronađe neki drugi pas. Zato bih svakog kojeg sretnem nosila kući, pogotovo mališana od par mjeseci kojeg smo prvi dan zatekle na 1800 m nadmorske visine, na Buni i Jezerce. Srećom, supružnici iz Češke su se spuštali pa su ga poveli sa sobom, jer da nisu, tko zna kako bi to završilo. Psi lutalice su veliki problem na Prokletijama. Svakom koji je hodao za nama ja sam davala hranu, paštetu. Anitu i Anu je to ljutilo jer komad hrane, naravno, nije rješenje. Rješenje je sustav, sterilizacija, kastracija, čipiranje i odgovorno vlasništvo. Međutim, u tom trenutku, kada sam suočena s očima gladnog psa, jedino što želim jest nahraniti ga.
Kako se tijelo i koža osjećaju nakon nekoliko dana tog 'prirodnog tretmana'?
– Kad vani provedeš deset dana, vidiš koliko je tijelo sposobno prilagoditi se kada mu prestaneš toliko smetati. Tu su ledena voda, sunce, prašina, znoj, vjetar, a iskreno, meni koža i kosa najbolje izgledaju nakon takvog tretmana.
Postoji li neki dio jutarnje rutine koji ne preskačete ni na nekoliko tisuća metara nadmorske visine?
– Kava. Baš volim kavu. Bez svega drugog mogu: tuša, ogledala, krema, ali bez kave ne.
Jeste li osim Plava posjetili i druga mjesta?
– Prolazile smo kroz Gusinje, Grebaje, Valbonu, Theth, Cerem, ali meni su najzanimljivija bila mjesta kojih nema u turističkim vodičima. Katuni, odnosno kuće usred planine i ljudi koje slučajno upoznaš. I bijesni automobili s njujorškim tablicama na ulicama Plava, kuće kao iz Dinastije. Inače, Plav ima veliku dijasporu u New Yorku koja se u to doba godine vrati kući.
Prijateljica je pala i razbila bradu baš u gradu. Kako se to dogodilo?
– Nakon sedam dana po planinama spustile smo se u grad. Anita je potrčala prema dućanu jer je zaboravila kupiti paradajz za sutrašnji sendvič i splela se na vlastitu papuču. To vam tako ide, kad se opustiš i više ne paziš, gluposti se događaju. Srećom, čovjek koji je sjedio do nas u kafiću za sekundu se stvorio s automobilom i odvezao nas na hitnu. Tamošnja ekipa je priča za sebe. Toliko smo se smijali i zafrkavali, uspjeli smo okrenuti brigu na veselje, taj duh me oduševljava. Moglo je biti gore. Moglo se dogoditi gdje je pomoć nedostupna. Zato uvijek treba zahvaliti životu jer si imao sreće.
Na svakom težem pothvatu dođe pitanje: 'Zašto ovo radim?' Koji je Vaš odgovor?
– Da se osjetim živom. U prirodi se sve vrlo brzo svede na elementarno. Gladna si, jedeš. Žedna si, piješ. Hladno ti je, obučeš se. Nema puno prostora za sav šum kojim inače punimo život. Kada makneš taj šum, odjednom puno jasnije vidiš što ti je stvarno važno.
Jeste li imali priliku probati nešto autentično od lokalne kuhinje?
– Naravno. Flija mi je bila otkriće. Brašno, voda, sol, jogurt, tijesto u nekoliko slojeva zapečeno u pećnici, no sve domaće je vrhunsko. Sir i mlijeko, pomuzeni to jutro kod Bahrije, ili hladna Coca-Cola pri spustu sa Zle Kolate.
Kako izgleda Vaš posao danas u usporedbi s onim što ste radili prije?
– Moj posao danas izgleda tako da više nemam zidove oko sebe. Doslovno i preneseno. Dvadeset godina provela sam u redakcijama, studijima, pod umjetnom rasvjetom i klimom. Danas je moj ured često planina, šuma, cesta, jezero. Udišem zrak. Osjećam sunce na koži. Gledam izlaske i zalaske sunca, a ne koliko je sati i kada moram biti u studiju. Ali srž mog posla zapravo se nije promijenila. I dalje pričam priče. Samo sam pronašla novi medij. Mobitel je danas moja televizija. Njime snimam, montiram, pričam i dopirem do jako velikog broja ljudi bez posrednika. Sloboda koju imam danas mi je neprocjenjiva.
Ljudi i njihove priče oduvijek su bili srž Vaših reportaža. Je li Vam se netko posebno urezao u sjećanje?
– Bahrija. Srele smo je praktički usred ničega, nakon što smo se satima pokušavale izvući iz kotline u kojoj smo zalutale. To je žena koja nam je poput majke dala sve što nam je mogla pružiti: mlijeko, sir, skuhala jaja, napravila kavu... i najvrjednije od svega, podijelila s nama tragičnu životnu priču. Izgubila je devetnaestogodišnjeg sina u ratu i umjesto da je puna gorčine, da mrzi cijeli svijet, u njoj je toliko nježnosti i ljubavi. Pitala sam je za životni, univerzalni savjet i poručila je da se volimo, da se ne mrzimo, da se poštujemo. Kako da vam kažem, takvi me susreti potpuno razoružaju. Krenula sam na put zbog planina, a vratila sam se pričajući o čovjeku. Upravo na to se zapravo svode moja putovanja. Pejzaži su veličanstveni, ali ljudi su mi uvijek priča. Nikada nisam prestala vjerovati u ljude ni u dobrotu.
Što biste izdvojili kao najveću skrivenu prednost Balkana za aktivni turizam?
– To što još nije sve uređeno. I znam da to zvuči paradoksalno, ali upravo je u tome naše bogatstvo. Još imamo divljinu i mjesta do kojih ne vodi asfalt i gostoprimstvo kakvo ne možeš kupiti. Usred planine možeš ući u kuću nepoznatom čovjeku, dobiti sir, kavu i priču njegova života. Ej, gdje to još ima?
Kako biste usporedili televiziju i društvene mreže? Imate li favorita?
– Televizija me naučila zanatu. Kako pronaći priču, kako je ispričati, kako iz deset sati materijala izvući dvije minute koje će netko zapamtiti. Društvene mreže dale su mi slobodu. Ne trebam više studio, kamermana, montažu, termin emitiranja niti dopuštenje. Nevjerojatno mi je to uzbudljivo jer pokazuje kako tehnologija više nije presudna. Presudno je znaš li ispričati priču.
Postoji li želja da se okušate u dokumentarnom filmu ili putopisu?
– Da, ali sve u svoje vrijeme… Znam da hoću, to nije upitno, samo treba život to posložiti.
Nedostaje li Vam ikad istraživačko novinarstvo ili nešto od stare svakodnevice? Planirate li povratak?
– Vjerujem kako sve u životu ima svoj početak i kraj. Ja sam tu svoju priču odživjela do kraja i upravo zato za njome ne žalim i ne gledam unatrag. Ne mislim da se moramo cijeli život držati jedne verzije sebe samo zato što smo u njoj nekada bili uspješni. Svijet se mijenja pa kako mi da u njemu ostanemo isti! Nekada promatram ljude koji su dugo na jednom mjestu nezadovoljni, iz njih izlazi gorčina koja se vidi u narativu, ophođenju prema drugima, sebi... Ja sam si dala šansu da mi se to ne dogodi. Nisam znala što hoću, ali sam jasno znala što neću. I to je dobar početak.
Ja ono najvažnije iz tog života nisam ostavila; naime, i dalje pričam priče. Promijenila sam samo medij, platformu i način na koji govorim. Prije sam ratovala. Posao koji sam radila tražio je takav nastup, takvu retoriku; prokazuješ problem, tražiš odgovornost, udaraš tamo gdje boli. Danas pokušavam govoriti drugim jezikom. Ne želim više ljudima govoriti što je s ovim svijetom loše. Pokušavam ih zaljubiti u ono što još imamo, ono što je dobro: u prirodu, ljude i mjesta koja vrijedi sačuvati.
Kako izgleda Vaš sljedeći korak nakon Prokletija?
– Otišla sam u austrijske Alpe u luksuzan hotel na par dana, potom ću kombijem po Europi mjesec dana. Ne postoji zajednički nazivnik, kao što vidite. Ne zanima me biti na nekom mjestu samo da mogu reći da sam bila. Puštam životu da me sam odvede tamo gdje trebam biti.
Za kraj, što biste poručili ljudima koji sanjaju o sličnom životu, ali se boje napraviti prvi korak?
– Ne moraš dati otkaz, prodati sve i otići u planinu. Međutim, možeš napraviti jednu stvar koja te vuče. Dopusti si poslušati sebe, a ne okolinu. Dopusti si učiniti što ti želiš, što tebe čini radosnim. Jednom kad si odgovoriš na to pitanje, kreneš u tom smjeru i potom putem shvatiš koliko zapravo možeš. Nikada neće doći trenutak u kojem se više nećeš bojati da bi krenuo. I najhrabriji su se bojali, samo su se oni možda više bojali ostanka na istom mjestu od odlaska u nepoznato.
