U prostoru Knjižnice Dalmatina u Splitu 28. rujna 2026. g. održano je svečano predavanje posvećeno stogodišnjoj povijesti i baštini hrvatske zajednice u Kraljevini Belgiji, ususret obilježavanju Dana europske baštine 2026., blagdana svetoga Jeronima te Dana Splitsko-dalmatinske županije.
Događanje su zajednički organizirali Hrvatska udruga Benedikt i splitski ogranak Hrvatske paneuropske unije, čiji je predsjednik, profesor Ivan Pavić, u uvodnom pozdravnom govoru istaknuo važnost očuvanja povijesne memorije te neraskidivu povezanost hrvatskoga naroda s europskim kulturnim i političkim krugom.
Središnje izlaganje održao je povjesničar i arhivist Radoslav Zaradić, koji je kroz bogato arhivsko gradivo i slikovne priloge okupljenima približio zadivljujući razvojni put jedne zajednice koja je iz dubokih belgijskih ugljenokopa postepeno izrasla u uglednog sudionika suvremenih europskih procesa.
Kroz cjeloviti stogodišnji presjek hrvatske prisutnosti u Belgiji mogu se izdvojiti tri glavna migracijska vala, od kojih je svaki nosio specifične životne sudbine i društvenu ulogu. Prvi val činili su siromašni ekonomski migranti koji su tijekom 1920-ih godina s dalmatinskog krša odlazili na mukotrpan fizički rad u valonskim rudnicima. Nakon Drugoga svjetskog rata uslijedio je drugi val političke emigracije, potaknut ideološkim progonima u domovini, dok suvremeni, treći val čine visokoobrazovani stručnjaci, diplomati i službenici koji od ulaska Hrvatske u Europsku uniju djeluju u samom središtu Bruxellesa.
Arhivska statistika iz 1930. svjedoči o izrazitoj koncentraciji od gotovo dvadeset tisuća Hrvata u teškim rudarskim i industrijskim bazenima Valonije i Limburga, pri čemu je gradić Seraing kraj Liègea smatran neslužbenom prijestolnicom te zajednice. Nasuprot tom povijesnom rasporedu, gdje je u Bruxellesu živjela tek neznatna skupina iseljenika, suvremeno doba donijelo je potpunu geografsku inverziju, pa je šire područje Bruxellesa danas postalo glavno težište zajednice u kojoj živi između šest i osam tisuća Hrvata.
Rani pokušaji samostalnoga društvenog i političkog organiziranja u međuratnom razdoblju odvijali su se pod strogim nadzorom obavještajnih službi. Sačuvana dokumentacija potvrđuje kako je okupljanje radnika pod hrvatskim imenom u okviru Hrvatskog saveza u Seraingu smatrano sigurnosnim izazovom za tadašnje vlasti Kraljevine Jugoslavije, no radnici su unatoč brojnim političkim pritiscima uspijevali očuvati prve oblike zajedništva.
Presudnu ulogu u očuvanju vjere i jezika radnika odigrala je Katolička Crkva, predvođena prvim misionarima fra Antom Crnicom i fra Vladimirom Bilobrokom koji su u Belgiju stigli u ožujku 1930. Oni su u Liègeu osnovali Pobožnu zadrugu svetoga Ante s tečajevima opismenjavanja za nepismene rudare, dok je fra Ante Crnica sredinom 1930. razgovarao s belgijskim ministrom Henrijem Jasparom o problemima hrvatskih radnika u Belgiji.
Upečatljivo ljudsko svjedočanstvo o toj težačkoj svakodnevici sačuvano je i kroz priče hrvatskih radnika koji su još kao mladići iz dalmatinskoga zaleđa odlazili u Belgiju u potrazi za poslom i boljim životom. Neki od njih ondje su proveli desetljeća radeći teške fizičke poslove u rudnicima, kamenolomima i industrijskim pogonima. Živeći skromno u radničkim smještajima, znatan dio zarade slali su obiteljima u zavičaj, pomažući otplatu dugova, izgradnju obiteljskih kuća i poboljšanje životnih prilika, a mnogi su se nakon desetljeća provedenih u Belgiji u mirovini trajno vratili u domovinu.
Nakon Drugoga svjetskog rata zajednica se suočila s novim ideološkim podjelama između političke emigracije i službenih jugoslavenskih predstavništava. U izlaganju je prikazano i kako su jugoslavenske vlasti sportske događaje nastojale koristiti u promidžbene svrhe, što ilustrira i povijesna fotografija s gostovanja splitskoga Hajduka u Liègeu 1949., dok je politička emigracija gradila vlastite neovisne organizacije te inicijative.
Političko buđenje i sindikalno organiziranje doživljavaju uzlet 1953. osnivanjem Federacije slobodnih hrvatskih radnika u Monceau-sur-Sambreu, kao i snažnim djelovanjem ogranaka Hrvatske seljačke stranke. Ključnu ulogu u informiranju i održavanju demokratske misli u egzilu imao je tisak, pri čemu se isticao mjesečnik Hrvatska riječ pod uredništvom Otona Oreškovića. Sačuvani arhivski primjerci toga časopisa svjedoče o masovnosti i visokoj političkoj osviještenosti dijaspore prigodom godišnjih proslava Hrvatskog narodnog dana i rođendana dr. Vladka Mačeka.
Institucionalni i kulturni život zajednice snažno se razvija tijekom 1970-ih i 1980-ih, kada su utemeljene katoličke misije u Bruxellesu i Liègeu, koje su vodili svećenici Mladen Karađole i Josip Grošić. Iz toga snažnog duhovnog korijena razvile su se brojne društvene, kulturne i obrazovne aktivnosti. Pod vodstvom patera Dragutina Rogine djelovali su Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo Vatroslav Lisinski, subotnja dopunska škola i dječji mandolinski orkestar, časopis Riječ i Život promicao je pisanu riječ, dok su nogometni klub Croatia Liège i košarkaški klub Mladost Liège okupljali mladež kroz sport.
Izbijanjem Domovinskog rata u Hrvatskoj, hrvatska dijaspora u Belgiji prešla je iz faze očuvanja identiteta u fazu aktivnog spašavanja Domovine. Mala, ali uspješno organizirana zajednica, kroz svoje organizacije SOS Croatie Liège, BelCro i udrugu Edmond Jardas prikupila je i u ratom pogođene krajeve u razdoblju između 1991. i 1996. g. poslala čak 194 tegljača humanitarne i medicinske pomoći.
Zaključujući predavanje, Zaradić je istaknuo kako su se tijekom jednoga stoljeća znatno promijenili društveni i životni uvjeti hrvatske zajednice u Belgiji: od teškoga rada u rudarskim i industrijskim središtima do današnje prisutnosti hrvatskih stručnjaka, diplomata i službenika u Bruxellesu i europskim institucijama. Istodobno su vjera, hrvatski jezik i osjećaj zajedništva ostali važnim sastavnicama identiteta hrvatske zajednice. Priča koja je započela borbom za egzistenciju tijekom 1920-ih godina tako je kroz jedno stoljeće stigla do današnjega ravnopravnog sudjelovanja Hrvata u europskim institucijama i suvremenom belgijskom društvu.
