Iako rasprave o migracijama, posebno u posljednje vrijeme, ne prestaju, podsjetimo se da smo i mi, Hrvati, dio te priče koja traje kroz povijest i koja nikada nije ni prestala. Na jadransku obalu i njezino zaleđe doselili smo se, organizirali, ukorijenili te se pod raznim pritiscima, zbog ratova, epidemija i novih migracija pomicali i iseljavali. Našem doseljavanju prethodili su i događaji nekoliko stoljeća prije koji su pratili slabljenje i pad Rimskog Carstva.
Slabljenje Rimskog Carstva
Od 3. stoljeća Rimsko Carstvo postupno slabi, a njegove granice, odnosno limes, sve češće prelaze različiti barbarski narodi. Među njima su Goti, Huni, Vandali, Alani i Gepidi. Njihovi prodori izazivaju ratove, razaranja i velike migracije stanovništva. Cijelo 3. stoljeće Panonija je izložena njihovim napadima. Rimski gradovi sve se teže brane, broj stanovnika u Carstvu opada, a nedostatak ljudi i financijskih sredstava otežava održavanje vojske i provođenje novih osvajanja.
Demografsku krizu dodatno pogoršavaju velike epidemije.
Procjenjuje se da se između 200. i 600. godine broj stanovnika Europe smanjio s približno 33 milijuna na 22 milijuna, odnosno za oko 33 posto. Smanjenje stanovništva, gospodarska kriza i nedostatak radne snage oslabili su obrambenu moć Carstva.
Unatoč povećanju broja vojnika, obrana golemoga prostora postajala je sve zahtjevnija. Za vrijeme dinastije Severa Rimsko Carstvo imalo je približno 300.000 vojnika, dok je u vrijeme Dioklecijana vojska narasla na 500.000 do 600.000 vojnika.
Godine 376. Vizigoti prelaze Dunav bježeći pred Hunima, a 378. pobjeđuju Rimljane u bitci kod Hadrijanopola. Vizigoti su od 401. do 408. godine prodirali prema Italiji, zbog čega stanovništvo iz Panonije bježi prema sigurnijim područjima, osobito na jadransku obalu i u utvrđene gradove. U tom je razdoblju dalmatinska obala bila gusto naseljena jer su obalni gradovi pružali veću sigurnost od nesigurne unutrašnjosti.
U 5. stoljeću Huni pod vodstvom Atile osvajaju dijelove Panonije i 441. godine razaraju Sirmij. Nakon raspada Hunske države 453. godine jačaju Ostrogoti. Pod vodstvom Teodorika 493. godine uspostavljaju vlast nad Italijom i dijelovima jadranskog prostora. Zapadno Rimsko Carstvo propada 476. godine, čemu su pridonijeli demografsko slabljenje, nedostatak vojnika, gospodarske krize i pomanjkanje radne snage.
Slaveni stižu na Jadran
Avari sredinom 6. stoljeća dolaze u Panonsku nizinu i stvaraju snažan vojni savez. Godine 582. osvajaju Sirmij. U svojim pohodima često surađuju sa slavenskim skupinama, koje postupno prelaze Dunav i naseljavaju područja južno od njega. Slavensko naseljavanje odvija se u valovima i tijekom duljeg razdoblja, a ne jednim velikim i iznenadnim migracijskim pokretom.
Krajem 6. i početkom 7. stoljeća slavenske skupine prodiru u Dalmaciju. Slaveni su se doseljavali postupno, od Dunava prema Jadranu, počevši od kraja 6. i početka 7. stoljeća. Kolonizacija je bila dugotrajna, a pojedine skupine naseljavale su različita područja u različitim razdobljima. Početkom 9. stoljeća pojavljuju se i slavenske skupine izrazitijega ratničkog karaktera.
Oko 614. godine tradicionalno se smješta razaranje Salone, nekoć najvećega grada rimske provincije Dalmacije. Nije pouzdano utvrđeno je li grad u potpunosti razoren ili je postupno napušten zbog ratnih prijetnji i nesigurnosti. Stanovnici su napuštali Salonu zbog pritiska Slavena i Avara. Dio stanovništva povukao se u Dioklecijanovu palaču, iz koje se razvio Split, a dio na otoke i u druga utvrđena naselja.
Migracije nisu značile nestanak starosjedilačkog stanovništva. Doseljenici su zatekli brojno neromanizirano i poluromanizirano stanovništvo. Nije riječ samo o rušilačkim naletima i potpunom prekidu života na nekadašnjem rimskom prostoru, nego i o dugotrajnom suživotu, miješanju i asimilaciji. Doseljeni Slaveni postupno su asimilirali dio starosjedilačkog stanovništva.
U Dalmaciji se dio romaniziranog stanovništva zadržao u obalnim gradovima, na otocima i u utvrđenim naseljima.
Dio starosjedilaca zadržao se u planinskim i utvrđenim naseljima, a dio se stopio s doseljenim stanovništvom. Mnogi antički gradovi u unutrašnjosti postupno su gubili nekadašnju važnost.
Kada su došli Hrvati?
Dolazak Hrvata nije bio jedan veliki događaj u kojem je cijeli narod prešao granicu i naselio prazan prostor. Radilo se o dugotrajnom migracijskom procesu tijekom kojega su se skupine slavenskog stanovništva naseljavale na području nekadašnje rimske provincije Dalmacije, a među njima se postupno oblikovao hrvatski etnički i politički identitet.
Dolazak Hrvata tradicionalno se povezuje s krajem 6. i prvom polovicom 7. stoljeća, odnosno približno s razdobljem između 626. i 640. godine. To je vrijeme vladavine bizantskog cara Heraklija (610. – 641.), kada je Bizantsko Carstvo bilo oslabljeno ratovima s Perzijancima te pritiskom Avara i Slavena na balkanskim granicama. Nekadašnja rimska provincija Dalmacija već je bila znatno oslabljena. Salona je propadala, obrambeni sustav bio je poremećen, a mnogi gradovi u unutrašnjosti izgubili su nekadašnju važnost.
Važno je razlikovati slavensko naseljavanje Balkana od dolaska i oblikovanja hrvatske etničke zajednice. Slavensko naseljavanje počelo je prije tradicionalno navedenog dolaska Hrvata, dok se hrvatski identitet oblikovao postupno tijekom ranoga srednjeg vijeka. Hrvati su zatekli starije slavensko stanovništvo koje se doselilo u prvom valu, kao i romanizirane i poluromanizirane potomke starosjedilačkog stanovništva.
Predaja o Bijeloj Hrvatskoj
Prema predaji koju je zapisao bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u 10. stoljeću, Hrvati su došli iz područja koje naziva Bijelom Hrvatskom. To se područje u povijesnim raspravama povezuje s područjima današnje južne Poljske, Češke i susjednih krajeva. Njegove točne granice nisu poznate.
Prema Porfirogenetovu opisu, Hrvati su pod vodstvom petorice braće i dviju sestara krenuli prema jugu, sukobili se s Avarima i naselili područje rimske Dalmacije. U toj se predaji car Heraklije spominje kao vladar u čije su vrijeme Hrvati došli na područje Dalmacije. Međutim, Konstantin je pisao približno tri stoljeća nakon navodnog doseljenja, pa njegov izvještaj treba promatrati kao važan povijesni izvor, ali ne i dokaz.
Konstantin VII. Porfirogenet bio je bizantski car koji je vladao od 913. do 959. godine. Oko sredine 10. stoljeća nastalo je njegovo djelo 'De administrando imperio' (O upravljanju Carstvom), u kojemu u 29., 30. i 31. poglavlju opisuje podrijetlo i dolazak Hrvata.
Prema njegovu izvještaju, Hrvati su živjeli u zemlji koja se nazivala Bijela Hrvatska, sjeverno od područja današnje Hrvatske, i bili su pod vlašću svojega kneza. U vrijeme cara Heraklija krenuli su prema jugu, sukobili se s Avarima i došli na područje rimske Dalmacije. Nakon naseljavanja postupno su prihvatili kršćanstvo.
Posebno je zanimljivo što Konstantin donosi različite verzije događaja. U 30. poglavlju spominje sukob Hrvata s Francima, a u 31. poglavlju sukob s Avarima i ulogu cara Heraklija. Te razlike povjesničari ne mogu zanemariti, nego ih moraju uzeti u obzir pri tumačenju njegova djela.
Koliko je bilo doseljenika?
Koliko se naših predaka doselilo, teško je pouzdano utvrditi, kao i to koliko je stanovnika zatečeno na prostoru njihova naseljavanja. Ne postoji sačuvan rimski, bizantski ili drugi dokument koji navodi broj doseljenika. Moguće je da se doselila manja vojno-politička skupina koja je postupno okupila veći broj Slavena, da je tijekom duljeg razdoblja pristiglo više plemenskih skupina ili da je dio hrvatskog identiteta nastao među već prisutnim slavenskim stanovništvom.
Stoga je potrebno razlikovati broj ljudi koji su došli iz pradomovine od broja stanovnika koji su kasnije pripadali hrvatskoj političkoj i etničkoj zajednici.
Prema tradicionalnom povijesnom prikazu, Hrvati su se naselili na području nekadašnje rimske Dalmacije, osobito u njezinu zaleđu. Njihovo rano naseljavanje povezuje se s područjima Like, Krbave i Gacke, sjeverne i srednje Dalmacije, dalmatinskog zaleđa, prostora između Zrmanje, Krke i Cetine te dijelova današnje Bosne i Hercegovine. Postupno su se širili i oblikovali političku zajednicu. Stari rimski obalni gradovi, poput Zadra i Splita, još su dugo zadržali romanizirano stanovništvo i bizantske veze.
Nastanak hrvatskog etnosa
Za stvaranje hrvatskog etnosa važno je mišljenje arheologa i povjesničara Mate Suića, koji je upozoravao na značaj starosjedilačkih etničkih skupina u procesu etnogeneze Hrvata. Prema njegovu tumačenju, osobito su važne bile skupine Japoda, koji su živjeli na području Like; Liburna, nastanjenih na području Kvarnera, Hrvatskog primorja, Podgorja, Ravnih kotara i Bukovice; Delmata, koji su obitavali u središnjoj Dalmaciji, od Krke do Cetine i u njezinu zaleđu, te Ardijejaca, koji su živjeli na istočnoj i zapadnoj obali Neretve. Histri su bili izvan prostora koji se povezuje s hrvatskom etnogenezom, daleko od Ilirika.
U etnogenezi Hrvata postojala je i gotska sastavnica. Došlo je do suživota novih i starih stanovnika, njihova miješanja i postupne asimilacije. Hrvati su nametnuli svoje ime te asimilirali brojno starosjedilačko stanovništvo. Hrvatski etnos stoga nije nastao isključivo doseljenjem jedne skupine, nego povezivanjem različitih etničkih sastavnica, među kojima su važnu ulogu imali starosjedilačko stanovništvo i ranije doseljene slavenske skupine.
O odnosu broja doseljenih Hrvata i zatečenog stanovništva može se samo nagađati jer pouzdanih popisnih podataka nema. Između 5. i 7. stoljeća dogodile su se velike demografske i društvene promjene. Rimski gradovi postupno su gubili stanovništvo i gospodarsku važnost, a ratovi, politička nestabilnost, promjene trgovačkih putova i epidemije utjecali su na život stanovništva. Nakon približno 620. godine arheološki nalazi upućuju na značajno smanjenje naseljenosti pojedinih područja nekadašnje rimske Dalmacije (današnja RH i BiH), posebno njezine unutrašnjosti.
Što govore franački izvori?
Za razumijevanje hrvatske političke zajednice osobito su važni Einhard i Franački kraljevski ljetopisi. Za razliku od Porfirogenetova djela, koje je nastalo nekoliko stoljeća nakon tradicionalno datiranog doseljenja, franački izvori bilježe događaje iz vremena u kojemu su nastali. Oni opisuju sukobe Franaka s narodima na području Panonije i Dalmacije. Godine 818. spominje se hrvatski knez Borna, koji se uključuje u sukobe na području Liburnije i Dalmacije. Godine 821. izvori bilježe Borninu smrt i spominju ga kao kneza Dalmacije. Ti zapisi potvrđuju da su Hrvati početkom 9. stoljeća već bili prepoznatljiva politička zajednica s vlastitim knezom. Međutim, franački izvori ne opisuju doseljavanje Hrvata u 7. stoljeću.
U povijesnim raspravama postoje različita tumačenja vremena dolaska Hrvata. Tradicionalno se prihvaća njihovo doseljenje u prvoj polovici 7. stoljeća, na temelju Porfirogenetova izvještaja. Međutim, dio suvremenih istraživača razmatra mogućnost da je hrvatska politička i etnička elita došla ili se oblikovala tek u 8. ili početkom 9. stoljeća, u kontekstu franačkog širenja. Tako tvrde povjesničari Danijel Džino i Hrvoje Gračanin.
Prema hrvatskom arheologu Vladimiru Sokolu, pod vodstvom kneza Vojnomira Hrvati su 795. godine, zajedno s Francima, osvojili avarski politički centar, poznat kao hring. Nakon sloma avarske moći Hrvati su se proširili prema Panoniji i prostoru nekadašnje rimske provincije Dalmacije. Tako Sokolova teorija pomiče doseljenje Hrvata u 8. stoljeće. Valja imati u vidu i to da mnogi hrvatski povjesničari ni Sokolovu ni Gračaninovu teoriju o doseljenju i etnogenezi Hrvata ne prihvaćaju kao vjerodostojnu.
Tomislavova vojska i stanovništvo
Kako bilo, jedno je sigurno: tijekom 9. i 10. stoljeća hrvatski politički entitet, najprije kao kneževina, a poslije kao kraljevina, jako je ojačao. U vrijeme kneza Tomislava Hrvatska postaje značajan politički i vojni čimbenik. Prema podacima Konstantina VII. Porfirogeneta, Hrvatska je raspolagala velikom vojnom snagom. U njegovu se djelu navodi da je mogla podići 60.000 konjanika i 100.000 pješaka, a spominje se i približno 4000 mornara.
Ti podaci otvaraju pitanje koliko je Hrvatska doista imala stanovnika i koliko je bila velika Tomislavova vojska. Za Bizantsko Carstvo Tomislavova pobjeda nad Bugarima bila je iznimno važna. Tomislav je porazio i oslabio njihova neprijatelja pa se smatra da je Konstantin mogao preuveličati broj hrvatskih vojnika. Ipak, treba uzeti u obzir da je Hrvatska u to vrijeme obuhvaćala znatno širi prostor, uključujući Panoniju, veći dio današnjeg ozemlja BiH, otoke i dalmatinske gradove.
Prema povjesničaru Trpimiru Macanu, Hrvatska je u Tomislavovo doba imala preko milijun stanovnika, možda i do 1,5 milijuna, na prostoru od Drave do Jadrana i od Drine do Raše. Na temelju podataka Konstantina VII. Porfirogeneta broj stanovnika procjenjuje se na najviše 800.000. Uzimajući u obzir teritorijalni opseg i demografske mogućnosti tadašnje Hrvatske, snaga Tomislavove vojske ne mora nužno biti potpuno pretjerana.
U jednom znanstvenom radu o antičkom stanovništvu područja Panonaca i Delmata navodi se procjena od približno 710.000 do 750.000 ljudi za znatno širi prostor od današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine u predrimskom razdoblju. Ta se procjena, međutim, ne odnosi na broj stanovnika u 7. stoljeću i ne može se izravno primijeniti na demografsku sliku ranoga srednjeg vijeka.
Prema sintezi povjesničara Tade Jurića s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, broj Hrvata u ranom i razvijenom srednjem vijeku ne dostiže milijun:
'Na osnovu svih navedenih izvora i dostupne literature pretpostavljamo da se tijekom ranog i razvijenog srednjeg vijeka broj stanovnika na teritoriju današnje Hrvatske kretao između 300.000 i 900.000. Kada su Hrvati došli na područje današnje Hrvatske, bilo ih je vjerojatno oko 100.000. U 10. stoljeću na teritoriju Hrvatske živi vjerojatno oko 300.000 žitelja. Iako je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet napisao u svojoj knjizi O upravljanju Carstvom (De administrando imperio) da je za Tomislava Hrvatska mogla dići 60.000 konjanika i 100.000 pješaka i oko 4.000 mornara-vojnika, što implicira veći broj stanovnika, ove su brojke po mišljenju brojnih povjesničara pretjerane'.
Iz navedenih podataka proizlazi da se demografska i etnička slika prostora današnje Hrvatske i susjednih zemalja tijekom kasne antike i ranoga srednjeg vijeka mijenjala postupno. Pad Rimskog Carstva, epidemije, ratovi, provale barbarskih naroda, slavenske migracije i dolazak Hrvata nisu bili odvojeni događaji, nego međusobno povezani procesi. Hrvatski etnos oblikovao se tijekom više stoljeća.
***
Tekst je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.
