Ovoga četvrtka zadnji je dan monografskoj izložbi zagrebačkog akademskog slikara iz Kostajnice Davorina Radića. Pred nama je svečano zatvaranje izložbe koja je u splitskoj Sveučilišnoj galeriji već privukla likovnu pozornost i s kojom po tradiciji zamočinje bogata izlagačka sezona u ovoj prestižnoj galeriji. Susret sa umjetnikom zakazan je za četvrtak 3. rujna u 20 sati, a o slikaru i djelu govorit će publicist Igor Brešan, ispred organizatora Galerije Brešan.
Sudomaćin priredbi koja uključuje dvadesetak radova većeg, galerijskog, formata Sveučilišna je galerija i njena voditeljica Helena Trze Jakelić.
'Izložba sadržajem tangira dva markantna ciklusa radova, radno naslovjenih Mitovi i Interijeri. U prvom je priča o Dionisu neiscrpan likovni povod, a u drugom male sitne običnosti svakodnevnog bivanja u intimi vlastitog prostora. Bilo kako bilo Davorin Radić je zanimljiva likovna pojavnost ponajprije zbog slijepog vjerovanja u čestitost slikarskog poslanja. To nisu pervormansi ni nove tehnologije, već 'samo' boje, štafelaj i kist, te slijepo uvjerenje da slikarstvo, kao umjetnička kategorija još nije mrtvo. Naime tradicijske vrednote temelj su estetici koja ne bira ni sat, ni vrijeme, provokacija prizora svugdje je sad i ovdje', ispisat će kao preporuku izložbi autor predgovora Igor Brešan i nadodati:
'Što bi u novoj izlagačkoj zgodi mogli apostrofirati i izdvojiti, čeprkajući po likovnom rodoslovlju Davorina Radića? Kako mu, po tko zna koji put, odrediti mjesto i značenje kakvo zaslužuje na hrvatskoj likovnoj pozornici? Dakako uvažavajući atopičnosti ali i naslijeđe na koje se redovito poziva. Gdje li se to sigurno smjestio slikar i 'filozofija', prkoseći pomodnom, iskreno, da ne kažemo bezrezervno vjerujući čestitoj meštriji, fakturi i tradicijskim vrijednostima likovnog poslanja. Sa znanim uvjerenjima Radića se može lako tretirati historicistom, neobaroknim odmetnikom, slikarem punim romantičnog zanimanja za minulo, za tumačenja i razvijanja bliskih mu obrazaca, svojevrsnim zagovornikom idealiziranog realizma. Pa kad smo se već dotakli potonje spomenute kovanice dobro je imati na umu kako je skovana od dvije naoko sasvim oprećne estetike, principa. Gnjavi li slikara dilemama kako biti objektivan, a u isto vrijeme stvari nastojati prikazati savršenima?'
Slikar se zauzima za suboptimalno sagledavanje stvari, a što će u konkretnom, s najviše fantazija u okviru realnog sižea priče. Tu je slikar meka srca popustljiv i spreman na blago reinterpretiranje istina. Jer slika mora biti koliko-toliko lijepa, zar ne, štoviše, dopadljiva? Mora na neki način zavodljivo koketirati s gledateljem. Mora ga privući, stvorit mu ugodu… Zato je slikar tu, spreman na kompromis, na ublažavanje eventualnih grubosti, ružnoga. Ako već od njih bježimo, čemu ih isticati, podsjećati na realitete, davati im toliko na važnosti, stoji u preporuci svećanom zatvaranju?
