Jedno od najčešćih pitanja koje dobivam od roditelja glasi: 'Kako da moje dijete ima više samopouzdanja?'
Prije nego što odgovorimo na to pitanje, potrebno je razjasniti što samopouzdanje zapravo jest. Mnogi ljudi samopouzdanje doživljavaju kao uvjerenje: 'Kada bude najpotrebnije, ja ću biti najbolji'.
Problem je što je takvo samopouzdanje vrlo krhko. Jer možda neću biti najbolji. Možda će netko taj dan biti bolji od mene. Možda ću pogriješiti. Možda ću izgubiti. Možda jednostavno neću imati svoj najbolji dan.
Ako moje samopouzdanje ovisi o tome da uvijek budem najbolji, tada će ono stalno ovisiti o rezultatu, okolnostima i usporedbi s drugima. Zato samopouzdanje ne promatram kao vjerovanje da ću uvijek uspjeti. Pravo samopouzdanje je odluka da vjerujemo u svoje sposobnosti, ali i u svoju sposobnost razvoja.
Vjerujemo da možemo učiti. Vjerujemo da možemo napredovati. Vjerujemo da možemo dati najbolje od sebe u situaciji koja je pred nama. Ne možemo kontrolirati hoćemo li biti najbolji. Ali možemo kontrolirati svoj trud, svoj pristup, svoju pripremu i svoju spremnost na učenje.
Upravo zato stabilno samopouzdanje ne počiva na pobjedi. Počiva na povjerenju u sebe i vlastiti razvoj. A velik dio tog povjerenja počinje se graditi upravo u djetinjstvu.
Mnogi roditelji primijete da dijete nakon pogreške spušta glavu, nakon poraza sumnja u sebe ili da mu jedna loša utakmica može pokvariti cijeli tjedan. Tada kreće potraga za samopouzdanjem.
Upisujemo dodatne treninge, tražimo bolje trenere, pokušavamo motivirati dijete i uvjeravati ga da je dobro. Međutim, samopouzdanje se rijetko gradi velikim govorima. Najčešće nastaje kroz male svakodnevne situacije koje dijete doživljava kod kuće, u školi i na sportskom terenu.
1. Pohvalite trud, a ne samo rezultat
Naravno da ćemo se svi veseliti pobjedi, golu ili dobroj ocjeni. Problem nastaje kada dijete dobiva pažnju samo tada. Ako nakon pobjede osjeća ponos odraslih, a nakon poraza njihovo razočaranje, vrlo lako može zaključiti da vrijedi samo kada uspije. Zato je ponekad važnije reći: 'Ponosan sam kako si se borio' ili 'Svidjelo mi se što nisi odustao' nego komentirati sam rezultat. Na taj način dijete uči da postoje stvari koje može kontrolirati i da uspjeh nije samo ono što piše na semaforu.
2. Dopustite djetetu da pogriješi
Roditelji često iz ljubavi pokušavaju zaštititi dijete od neugodnih osjećaja, ali dijete koje se boji pogreške ne razvija samopouzdanje. Razvija strah. Razvija perfekcionizam. Počinje vjerovati da je pogreška nešto opasno što pod svaku cijenu mora izbjeći. A život ne funkcionira tako.
U školi će pogriješiti. U sportu će pogriješiti. U odnosima će pogriješiti. Zdravo samopouzdanje ne nastaje kada dijete ne griješi, nego kada nauči da može pogriješiti i nastaviti dalje.
3. Nemojte odmah rješavati svaki problem
Kada vidimo da je dijete tužno, frustrirano ili izgubljeno, prirodno je da želimo pomoći. Međutim, ponekad je korisnije postaviti pitanje nego ponuditi rješenje.
'Što misliš da možeš napraviti?' To pitanje vraća osjećaj utjecaja. A upravo iz osjećaja da mogu nešto pokušati i promijeniti raste velik dio samopouzdanja. Dijete koje stalno netko spašava teško razvija vjeru u vlastite sposobnosti.
4. Odvojite vrijednost od učinka
Možda najvažnija stvar od svih. Rezultat je važan. Napredak je važan. Odgovornost je važna. Ali ništa od toga ne određuje vrijednost osobe. Dijete mora osjetiti da je voljeno kada pobjeđuje, ali i kada gubi.
Kada zabije gol, ali i kada promaši. Kada dobije peticu, ali i kada pogriješi. Kada vrijednost vežemo uz rezultat, svaka pogreška postaje prijetnja identitetu. Kada ih odvojimo, pogreška postaje prilika za učenje.
5. Budite osoba kojoj se dijete može vratiti nakon poraza
Nakon pobjede većina djece nema problem sa samopouzdanjem. Pravi test dolazi nakon loše utakmice, loše ocjene, pogreške ili razočaranja. U tim trenucima dijete ne treba još jednog suca. Treba sigurno mjesto.
Nekoga tko će ga saslušati prije nego što ga procjenjuje. Nekoga tko će mu pokazati da jedna utakmica, jedna ocjena ili jedna pogreška ne mogu promijeniti njegovu vrijednost. Jer sigurnost stvara samopouzdanje. Ne pritisak.
Možda je zato važno zapamtiti jednu stvar: samopouzdanje nije uvjerenje da ću uvijek uspjeti. Samopouzdanje je odluka da vjerujem u svoje sposobnosti, svoju sposobnost razvoja i da sam uvijek spreman dati najbolje od sebe, bez obzira na ishod.
Za kraj vrijedi zapamtiti da se zdravo samopouzdanje ne gradi kroz stalne pohvale, zaštitu od neuspjeha ili uvjeravanje djeteta da je najbolje. Gradi se kroz iskustvo da je vrijedno, sposobno učiti i dovoljno sigurno da pokuša ponovno, čak i kada stvari ne idu po planu. Upravo takvo samopouzdanje ostaje stabilno i onda kada rezultati izostanu.
