Nakon jednog predavanja o samopouzdanju prišao mi je momak od 17 godina. Nogometaš. Igra juniore jednog većeg kluba, u koji je nedavno došao iz svog matičnog kluba.
Počeo mi je pričati što mu se događa. U svom starom klubu imao je veliki status. Bio je važan igrač. Ljudi su ga poznavali, trener ga je poznavao, suigrači su ga doživljavali na određeni način. Imao je svoje mjesto. A onda je došao u novu sredinu. Odjednom više nije bio taj igrač.
Trener ga nije pretjerano doživljavao. Suigrači također. Nitko nije posebno mario za ono što je bio u prethodnom klubu. Morao je ponovno krenuti od nule. I to ga je počelo ozbiljno opterećivati.
Rekao mi je da osjeća stres. Da lošije spava. Da mu se poremetila prehrana. Da mu pada motivacija. Slušao sam ga neko vrijeme. Nisam mu odmah pokušavao objasniti kako da se smiri, kako da diše, što da misli prije treninga ili kako da vrati samopouzdanje.
Pitao sam ga nešto drugo.
'Reci mi, želiš li se ti ostvariti kao profesionalac u nogometu?'
Kao iz topa je odgovorio:
'Da!'
Tu nije bilo nikakve dileme.
A onda sam mu postavio drugo pitanje.
'Dobro. Sad mi odgovori maksimalno iskreno. Očekuješ li ti od sebe da ćeš uspjeti u nogometu? Da ćeš jednog dana igrati profesionalno?'
Malo se promijenio. Nije više odgovorio tako samouvjereno.
'Pa... očekujem.'
Rekao sam mu da je to potpuno razumljivo.
Godinama je bio uspješan. Imao je status. Vjerojatno su mu ljudi oko njega govorili da može napraviti ozbiljnu karijeru. Vjerojatno je i sam počeo stvarati sliku svoje budućnosti. I to nije ništa čudno. Svi mi to radimo. Imamo san. A onda negdje putem, gotovo neprimjetno, san pretvorimo u očekivanje. Zato sam ga pitao:
'Dobro. Utvrdili smo da očekuješ da ćeš uspjeti. A reci mi sada nešto drugo. Možeš li ti 100 posto kontrolirati hoćeš li jednog dana postati profesionalni nogometaš?'
Pogledao me. Kratko razmislio.
'Pa... mislim da ne mogu. Ima puno faktora koji utječu na to.'
'Naravno da ne možeš', rekao sam.
Možeš trenirati, razvijati tehniku i tijelo, paziti na san i prehranu, učiti, graditi disciplinu, raditi na slabostima, biti bolji suigrač i učiti bolje reagirati nakon pogreške. Ali ne možeš kontrolirati sve. Ne možeš kontrolirati trenera, selekcije, ozljede, tuđe odluke, konkurenciju ni sportsku sreću.
A onda sam ga pitao pitanje koje ga je, čini mi se, najviše zaustavilo.
'Pa zašto onda od sebe očekuješ nešto što ne možeš potpuno kontrolirati?'
Šutio je.
I onda još jedno:
'Je li to prijateljski prema samome sebi?'
Gledao me.
'Očekivati od sebe nešto nad čime nemaš potpunu kontrolu?'
'Pa... nije.'
E tu smo zapravo došli do problema.
Rekao sam mu:
'Možda najveći dio tvog tereta nije samo u tome što te trener trenutno ne doživljava ili što više nemaš status koji si imao. Problem je što sve što ti se sada događa u svojoj glavi doživljavaš kao stranputicu od onoga što si očekivao da će se dogoditi.'
Ne od onoga što želiš. Ne od svog sna. Ne čak ni od svog cilja. Nego od svog očekivanja. Ti si negdje u sebi napisao scenarij. Ja sam dobar igrač. Odlazim u veliki klub. Tamo ću se dokazati. Napredovat ću. Postat ću profesionalac. A sada se stvarnost ne ponaša prema tom scenariju.
I zato obična sportska situacija više nije samo obična sportska situacija.
To što te trener trenutno ne doživljava nije samo neugodno iskustvo.
U tvojoj glavi postaje pitanje:
'Što ako moj plan propada?'
Klupa više nije samo klupa. Postaje prijetnja budućnosti. Konkurencija više nije samo konkurencija. Postaje prepreka onome što si očekivao da ćeš postati. I tu nastaje ogroman psihološki teret. Ne zato što ne smiješ željeti. Nego zato što si od želje napravio zahtjev prema budućnosti.
Gledao me i vidio sam da je nešto shvatio. Kao da mu je dio tereta pao s ramena. To su mi možda najljepši trenuci u ovom poslu. Ne kada nekome dam još jednu tehniku. Ne kada kažem neku 'motivirajuću' rečenicu. Nego kada čovjek odjednom shvati da dio problema koji je mjesecima nosio možda više ne mora nositi.
Ponekad moj posao nije riješiti problem. Ponekad ga treba otopiti. Jer kada promijenimo način na koji razumijemo problem, dio njegove moći jednostavno nestane.
Tada sam mu rekao:
'Očekivati od sebe nešto što ne možeš kontrolirati pomalo je kao da potpišeš ugovor sa samim sobom da ćeš jednog dana biti nesretan.' Jer druga strana tog ugovora nije u tvojim rukama. Možeš napraviti sve kako treba i ipak ne uspjeti. I što onda? Jesi li iznevjerio sebe? Nisi.
Zato sam ga pitao:
'Što onda možeš očekivati od sebe?'
Tu je odgovor potpuno drugačiji. Možeš očekivati da ćeš dati sve od sebe da pokušaš uspjeti. E, to je dobar ugovor sa samim sobom. Jer se odnosi na nešto nad čime imaš stvarnu moć. Možeš očekivati odgovornost. Možeš očekivati trud. Možeš očekivati disciplinu. Možeš očekivati da ćeš nakon lošeg treninga sutra ponovno doći. Možeš očekivati da ćeš raditi na svojim nedostacima. Možeš očekivati da nećeš odustati od sebe samo zato što te netko trenutno ne vidi onako kako bi želio. To je pošteno prema sebi.
I onda, ako se jednoga dana san ne ostvari, naravno da će boljeti. Bit će tuge. Možda i ljutnje. I to je u redu. Tuga nije neprijatelj. Ljutnja nije neprijatelj. To su prirodne ljudske emocije.
Ako si nešto silno želio deset ili petnaest godina i nisi to ostvario, bilo bi potpuno neprirodno očekivati da ti nije teško. Ali postoji ogromna razlika između tuge zato što se nešto što sam želio nije ostvarilo i unutarnjeg sloma zato što vjerujem da sam morao uspjeti.
U prvom slučaju izgubio sam nešto što mi je bilo važno. U drugom slučaju imam osjećaj da sam iznevjerio sebe. A to su dvije potpuno različite priče. Želim. Cilj mi je. Očekujem od sebe. Tu je, po meni, ključ cijele priče.
Postoji velika razlika između: 'Želim biti profesionalac', 'Cilj mi je postati profesionalac' i 'Očekujem od sebe da postanem profesionalac'.
Sanjati smijemo veliko. Ciljevi nam pomažu graditi put prema snu. Ali očekivanja bih stavio tamo gdje imamo stvarnu odgovornost.
Ne: 'Očekujem da ću uspjeti'. Nego: 'Očekujem od sebe da ću odgovorno napraviti ono što je u mojoj moći'.
Trenirati. Učiti. Brinuti o tijelu. Raditi na slabostima. Ustati nakon pogreške. Nastaviti kada ne ide. Ne mogu kontrolirati hoću li pobijediti, igrati ili dobiti priliku. Ali mogu kontrolirati što ću napraviti s današnjim danom. I tu postoji još jedna važna granica. Ako danas nisam napravio ono što sam mogao, mogu reći: 'Nisam bio dovoljno odgovoran'. Ali ne: 'Nisam dovoljno dobar'.
Ako sam loše igrao, to znači da sam loše igrao. Ne znači da sam loš.
Klupa, pogreška, poraz ili mišljenje trenera govore nešto o određenom trenutku moje sportske priče. Ne određuju moju vrijednost kao osobe. To je posebno važno kod mladih sportaša.
Jer kada dijete spoji izvedbu i vlastitu vrijednost, trener više ne odlučuje samo tko će igrati. U njegovoj glavi trener počinje odlučivati koliko ono vrijedi. A tada sport postaje puno teži nego što treba biti.
Zato zdrava ambicija ne govori: 'Moram uspjeti'. Nego: 'Želim uspjeti i preuzet ću odgovornost za ono što je moje'.
A roditelji? U tome roditelji imaju veliku ulogu. Dijete ne uči samo iz onoga što mu govorimo, nego iz načina na koji reagiramo kada pogriješi, izgubi, ostane na klupi ili ne dobije priliku.
Pomažemo li mu razlikovati: što želi, što može kontrolirati, za što je odgovorno i što nikada ne određuje njegovu vrijednost? Upravo tome bit će posvećen MOTUS mentorski program za roditelje sportaša – stvaranju okruženja koje smanjuje nepotreban pritisak, razvija odgovornost i gradi stabilnije samopouzdanje. Jer ne možemo kontrolirati hoće li naše dijete postati profesionalac. Ne možemo mu obećati reprezentaciju, medalju ni karijeru. Ali možemo jako utjecati na to kakav će čovjek postajati putem. Zato neka sanja veliko.
Neka gradi put prema tome. Neka preuzme odgovornost za ono što može kontrolirati. Ali neka svoju vrijednost ne stavlja u konačni rezultat. Jer možda najzdraviji ugovor koji sportaš može potpisati sa samim sobom nije:
'Uspjet ću'. Nego: 'Dat ću sve od sebe da pokušam'.
