Prepuni Voćni trg odao je počast preminulom Kristianu Josipu Perišu, koji je život izgubio na Klinici za psihijatriju Sveti Ivan, na Jankomiru. Svijeće, ali i osam minuta šutnje, koliko je trajao i potresan video snimljen dok su ga djelatnici psihijatrije svladavali.
Dosta mladih je ispunilo Voćni trg, političara nije bilo, u skladu i s inicijativom organizatora. Plač je 'parao' šutnju, bol i tuga okovali su trg.
Najpotresnije svjedočanstvo iznijela nam je majka djeteta s poteškoćama, koji ima umjerenu mentalnu retardaciju, a prije deset godina pojavila se i agresija.
- Ima elemente iz spektra autizma, stereotipije i agresivne ispade. Zadnjih deset godina naš se život sveo na kuća- psihijatrija- kuća-psihijatrija. Imali smo raznoraznih iskustava.
Ne mogu reći da je sve crno, nije sve crno ni bijelo - krenula je.
Kako je dalje iznosila osobna iskustva, tako su riječi sve više zapinjali u grlu.
- Imali smo i lomova ruku na tri mjesta, lomova rebara i predoziranja.
Garantiram svojim životom da nisam bila uz njega na svakom mjestu, danas ne bi bilo ni njega. Borila sam se. Znam da sam nekim liječnicima i ja više nepodnošljiva, ali trebao je netko uvijek biti tu i reći: 'Dosta!' - pričala nam je.
Stala je iza njega i rekla - dosta je! Nakon deset godina uspjela je dobiti trajni smještaj u ustanovi za osobe s mentalnim poteškoćama.
- Još jedino mogu reći da mi roditelji pokušavamo sve razumjeti. Ja pokušavam kao majka shvatiti kako je medicinskoj sestri, kako je medicinskom tehničaru, jer sam i sama dobila batina i batina.
Oni, kada su naši dragi agresivni prema njima, samo ih moraju svladati, a mi se moramo boriti s onim što smo nosili pod srcem - govorila je uz suze.
Kaže da obitelji pokušavaju obući cipele medicinskih djelatnika i shvatiti kako je njima u njihovoj struci.
- Ali ono što uporno ponavljam: ljudi, vi ste to birali! Mi nismo birali bolest. Mi nismo birali bolesnu djecu, ali s time se nosimo kako znamo i umijemo - poručila je.
Bolno je doživjela i slučaj 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša u bolnici na Jankomoru.
- Užas! Svjesna sam situacije, da kada je osoba agresivna, da je to pakao. Ja sam nebrojeno puta bila sama u kući sa svojim sinom i sama se s njim borila. Pokušavala sam se izboriti s tom agresijom. On je mene znao istući po nekoliko puta dnevno.
Ali nije mene tukao moj sin. Mene je tukla bolest - srhvana je majka Sanja.
Na kraju, kako je rekla, kada više nemaš izlaza, kada nemaš gdje, ti si ovisan o liječnicima, ti si ovisan o psihijatrijama, jer tu je borba za život i smrt.
- A što reći za postupanje prema Kristianu? Što reći za bolnicu? Zar se tu uopće ima što reći? Zar se ima što reći o gušenju i o mučenju? Nemam što reći. Ja sam kao majka od toga dana užasno pogođena. Pogođena sam sobom i svojom sudbinom, pogođena sam svakim tko ovo živi, ma i mrvicu od onoga što mi živimo - opisala je.
Izrazila je duboku sućut obitelji i roditeljima.
Nije izgubljen jedan život, izgubljena su dva i puno više od dva života. Izgubljena je obitelj, izgubljeno je i njegovo nerođeno dijete. Ne mogu više ništa reći - rasplakala se majka.
Na kraju osmominutnog pijeteta, obratila se okupljenima s molbom, da se zapjeva pjesma za njeno dijete, za Kristiana i za sve u agoniji. Voćni trg je zapjevao Thompsonovu baladu 'Samo je ljubav tajna dvaju svjetova'.
