Na današnji dan 1990. godine odigrana je u Zagrebu povijesna utakmica u kojoj je Hrvatska pobijedila Sjedinjene Američke Države sa 2:1. Ovaj datum je zabilježen kao prvi u kojemu se reprezentacija okupila u novijoj hrvatskoj povijesti, u nimalo jednostavnim okolnostima, kada je još trajalo zadnje prvenstvo Jugoslavije, a mlada reprezentacija bivše države odigravala protiv SSSR-a finale Europskog prvenstva, pa su tamo bili Zvonimir Boban, Alen Bokšić, Robert Prosinečki, Robert Jarni i Andrej Panadić.
Jedan od onih koji su se odazvali reprezentaciji Hrvatske za dvoboj protiv SAD-a bio je Dragutin Ćelić, koji se i danas jako dobro sjeća brojnih detalja iz tog vremena...
- Bio sam tada igrač Hajduka, a pamtim da me osobno pozvao izbornik Dražan Jerković i pitao jesam li spreman odazvati se. Odgovorio sam mu da na mene svakako može računati. Nisam dvojio, bila mi je to velika čast, makar nije u tom trenutku bilo baš lako odlučiti se za Hrvatsku. Zadnja utakmica na Poljudu prije toga je bila protiv Partizana, gdje su naši navijači preskočili ogradu, utrčali u teren i zapalili jugoslavensku zastavu. Hajduk je bio kažnjen, a ktome ja nisam poziv dobio službeno od kluba, nego osobno od izbornika - prisjeća se Ćelić.
- Bilo je na tom prvom okupljanju još hajdukovaca, ali Aljoša Asanović, Zoran Vulić i Tonći Gabrić su u tom trenutku igrali u inozemstvu, dok smo samo Darko Dražić i ja bili aktualni igrači Hajduka. Važnu podršku nam je dao Josip Skoblar, kojega je Jerković pozvao za pomoćnika. Skoblar nam je bio trener u Hajduku i rekao: 'Ja idem, a što će kasnije biti, to nije na nama'.
Ni put nije bio jednostavan...
- U Kninu i okolici je već bila počela balvan-revolucija. Nas je svojim osobnim automobilom odvezao tadašnji Hajdukov vozač Stipe Trogrlić, a išli smo po noći preko Imotskog pa na Banja Luku i za Zagreb.
Ćelić nastavlja:
- Mi smo stigli dan prije utakmice, a čekalo se tko će još doći jer je bilo malo igrača. Mlada reprezentacija Jugoslavije je tada u Moskvi igrala finale, a u njoj su bili i najbolji hrvatski igrači. Bili bi i oni s nama, ali se nisu mogli odazvati. Na kraju nas se ipak skupilo 14. Dan prije utakmice smo bili na Trgu, na proslavi povratka spomenika banu Josipu Jelačiću. Osjećalo se posebno ozračje i da će sutradan biti pun Maksimir.
Iznio je još zanimljivih detalja:
- Već dolazak u svlačionicu je bio fascinantan, sve puno ljudi koji su nas podržavali. Izbornik Jerković nam je rekao da igramo povijesnu utakmicu, da rezultat nije važan. Zahvalio je na hrabrosti i na dolasku nama iz domaćih klubova i onima koji su došli iz inozemstva. Tada nam je pročitano pismo Franje Tuđmana. Ne sjećam se tko ga je čitao, znam da nije izbornik, ali sve je ukazivalo na to da igramo nešto puno veće od obične utakmice. Pri izlasku na teren sam osjećao ogroman ponos, dan danas svaki detalj pamtim.
U ovoj 2021. godini je preminuo Zlatko Kranjčar, a Ćelić pamti jednu posebnu anegdotu vezanu uz njega.
- Spomenuo sam da nam je izbornik htio olakšati, kazao da se ne opterećujemo rezultatom. Ali mi smo se onda skupili, te između sebe dogovorili da idemo dati sve što možemo. Kranjčar je bio kapetan i prednjačio u tome da je rezultat jako bitan, te da moramo odigrati pametno i pobijediti. On je bio iskusniji, znao je koliko znači da reprezentacija koja tek nastaje pobijedi SAD.
Tijek susreta je poznat, Hrvatska je slavila golovima Asanovića i Cvjetkovića, a poraz je ublažio Dayak.
- Poslije utakmice je zavladala euforija, veselje, zajedničko druženje. Bilo je to neopisivo.
Upitali smo Ćelića je li mu to bila najveća utakmica u karijeri.
- Teško je to reći. Svaki derbi protiv Dinama, Crvene zvezde i Partizana u dresu Hajduka je bio poseban. Igrao sam za 'bijele' mnogo važnih utakmica - prvi susret polufinala Kupa UEFA protiv Tottenhama, kao kapetan sam podigao veliki pehar nakon osvajanja Kupa u Beogradu 1987. godine protiv Rijeke. Sve su to bili nezaboravni trenuci, ali svakako ova utakmica za reprezentaciju Hrvatske ostaje baš povijesna.
Što se dalje događalo? kakve su bile reakcije po povratku u Split nakon tog 17. listopada 1990. godine?
- Kažem, mi smo otišli na svoju ruku, ali imali smo zaštitu u treneru Skoblaru. Nismo dalje imali problema. Sljedeću utakmicu smo igrali protiv Osijeka u Varaždinu i dobili 3:1. Bili smo tamo domaćini jer je Poljud bio kažnjen nakon paljenja jugoslavenske zastave. Poslije toga sam opet bio pozvan u reprezentaciju Hrvatske u veljači, ali tada sam već bio igrač berlinske Herthe. Upisao sam još dva nastupa, a onda me ozljeda Ahilove tetive udaljila od terena u klubu i reprezentaciji.
Razgovarali smo u Splitu, na Mertojaku. Ćelić do dana današnjeg čuva dres s utakmice protiv SAD-a.
- Kako vrijeme dalje odmiče, to je interes za njega sve veći. Evo ga, broj četiri je na leđima. Zadnju ponudu sam imao od jednog kolekcionara iz Amerike koji mi je ponudio 10.000 eura. Ali za njega ne postoji cijena, ja ga ne dam. To je moja uspomena na utakmicu u kojoj mi je bila čast i ponos nastupiti!
Hrvatska - SAD 2:1 (2:0)
ZAGREB, 17. listopada 1990. - stadion u Maksimiru. Gledatelja 30.000. Prijateljska utakmica: Hrvatska - SAD 2:1 (2:0). Sudac: Sergio Coppetelli (Italija). Strijelci: 1:0 Asanović (29), 2:0 Cvjetković (33), 2:1 Dayak (80).
HRVATSKA: Ladić (od 70. Gabrić), Vulić, Dražić, Čelić, Kasalo, Peršon (od 71. Židan), Shala, Z. Kranjčar, Cvjetković, Asanović (od 58. Mladenović), Mlinarić.
SAD: Meola, Trittschun, Balboa, Armstrong, Fraser, Banks (od 81. Windischmann), Harkes, Eichmann (od 57. Bliss), Krumpe (od 46. Dayak), Murray, Vermes.
