Pitanje svih pitanja je koliko je normalno za čovjeka koji istinski voli nogomet da završetak najveće sportske priredbe dočeka s olakšanjem!? Svjestan sam da navijački obojan nemam mogućnost realnog rasuđivanja, recimo za utakmicu Hrvatske protiv Portugala, gdje nikako ne vidim jedanaesterac kojeg je 'napravio' Vlašić, ali jasno vidim da mi netko s najviše razine nogometne organizacije zadaje posljednji čavao u lijes sporta koji je centar mog zanimanja zamjenjivanjem crvenog kartona za uvjetnu kaznu. Sva oprečna tumačenja slobodnih sudačkih uvjerenja kako u jednom slučaju nešto nepobitno biva jedanaesterac, a onda za istu situaciju imaš jasne argumente da isti ne bude, ili kad vrhunska tehnologija detektira dodir kose, ali ne i udarac lopte u kabel, su samo potvrde nakaradnosti cijelog sustava, kojega je i naš Hajduk također dio, doduše, negdje na začelju bitnosti, u krvavoj borbi za skupine bar Konferencijske lige.
Na moju veliku žalost, Hajduk je u završnici te parodije od prvenstva uspio biti na vrhu medijske pozornosti, ovaj put ne jer je potpisao neko klasno pojačanje, nego zbog već javno dobro prožvakanog problema na relaciji Livaja - Garcia. Taj sukob je u detalje prošao sve analize širokog medijskog spektra, a onda je posljedično i preko društvenih mreža putem komentara svatko imao ponešto za reći na tu temu, da bi se na kraju manifestiralo i na prve dvije, na sreću uspješne, utakmice na Poljudu. Gotovo svi navijači Hajduka su se ponovo, po tko zna koji put, jako podijelili. Sada je ta podijeljenost značajna i dosta zatrovana. Uzrok tome je sigurno neuspješna sezona za nama, a zbog kronično lošeg stanja u blagajni stoji bojazan da ni ova neće biti bolja. Tada, kao i u svakoj obitelji, slijedi prepucavanje i građenje istine s potpuno različitim argumentima.
Različitost razmišljanja unutar hajdučke obitelji ne bi smjela biti problem sama po sebi, naprotiv, mislim da je poželjna sve do trenutka u kojem ne postane destruktivna po klub. Međutim, kod nas je tanka linija između drugačijih pogleda na situaciju i 'hvatanja za vratove', tako da je Hajduk s dvije vezane pobjede pomogao navijačima da ekstremno podijeljene stavove ne prezentiraju na tribini. Ne poput ovih zvižduka našem treneru, jer su oni kamilica, nego na puno, puno destruktivniji način, kakvih smo oduvijek imali, bilo na Starom placu, bilo na Poljudu.
Razumljivo mi je kad u ovo moderno doba medijskog praćenja našeg kluba većina portala žele uzeti svoj dio kolača komentirajući bilo kakav događaj, posebno ovakve vrste kad se navijači baš vidno polariziraju, ali nikako ne mogu shvatiti medije, pa ni navijačke podcaste sklone biloj boji, da doslovno svaki iz svog rova želi prikazati pravu istinu i jedini ispravan put kojim Hajduk treba ići, a ove druge polovice sljedbenika, koji se ne slažu s tim, bolje da nema ni u medijima, ni na tribini, jer je jedino ispravno razmišljati baš ovako kako mi pričamo, ovi drugi nisu dostojni biti dio ovog kluba.
Gospodo draga, koliko god mislili da ste ispravni, s bilo koje strane medijske crte bojišnice i da upravo vi imate ekskluzivno pravo braniti Hajduk - u velikoj ste zabludi.
Vi samo branite vlastito mišljenje i taštinu na štetu Hajduka kojeg po ko zna koji put stavljate u drugi plan upravo zato jer 30, 40 ili 50 posto navijača tog istog Hajduka, u kojeg se kunete, nazivate kretenima jer više preferiraju Garciju ili Livaju. Znam, imate argumente koje, kao i sudačka organizacija s početka ovog teksta, vadite po potrebi, ignorirajući one druge koji vam ne idu u prilog.
Za kraj, tribina je uvijek bila mjesto gdje su navijači izražavali svoje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo na samo Splitu specifičan i dišpetan način. Tako je bilo i bit će zauvijek jer ništa se nije promijenilo od davne 1929. godine u kojoj smo osvojili prvenstvo kolo prije kraja bez poraza, a onda zadnje izgubili protiv BSK-a, nakon čega su navijači radili nerede. Ima li logike i slažem li se s tim, zar je bitno? To su naši didovi.
