'Pa ako ovo nije za članak na portalu, ne znam šta je. Ovo je ravno Leicesterovom osvajanju Premiershipa!'
Ovim i sličnim riječima su me nagovarali suigrači moje Sive zone, s kojom smo - slobodno se nasmijite - osvojili splitsku Četvrtu veteransku ligu. Nema niže lige od te, ne možete iz četvrte ispasti u petu jer ona ne postoji. A naša Siva zona je prošle sezone bila posljednja u toj ligi okruglih drobova. I onda senzacija: ove godine osigurali smo prvo mjesto par kola prije kraja. I kako onda ne objaviti članak na svom portalu? Ne prolaze opravdanja tipa da pratimo samo HNL, KK Split i vaterpolo.
'Radiš na portalu, još si suvlasnik, a ne možeš objaviti da smo prvaci?!', čudili su se što me trebaju nagovarati.
'Zvat ćemo Dina Fiorentinija da napiše!', bilo je i takvih prijetnji, a i taj novinar Dalmatinskog portala je bio dio ove priče koja je počela prije sedam godina.
Pa krenimo redom. Prapočetak je u srpnju 2019. kada sam na Facebooku objavio sljedeće:
'Tražim ekipu za balun, basket ili cageball. Sutra navečer (četvrtak, 25. 7.), je li netko zainteresiran? Poziv vrijedi samo za one izvan ikakve forme i bez pobjedničkog mentaliteta.'
Skupila se šarolika družina, kako godištem, nogometnim umijećem, zanimanjima... Igrali smo na terenima kod FESB-a, a prve godine smo imali prosjek od jedne dobre ozljede po utakmici. Vrlo često bi dolazilo do samoozljeđivanja, ljudi srednje dobi bi se zapleli, pali pokušavajući napraviti nešto što bi prije 20-ak godina, kada su valjda posljednji put igrali, radili kao od šale.
Došla i hitna pomoć
Tadašnji direktor 'Split parkinga' Marko Bartulić, inače bivši prvotimac RNK Splita, slomio je koljeno, hitna je došla po njega. Kasnije je kolegama, tako smo čuli a nismo provjeravali, pričao da se ozlijedio igrajući s reprezentativcima. A gdje će reći istinu...
Reper Jurica Žuvela Žuvi je također bio redoviti terminaš, tehničar par excellence, a osim njegovih baluna s očima počastio nas je i himnom termina.
Zimske mjesece smo igrali u Spaladium Areni, gdje bi nas s podsmijehom gledale ekipe koje bi imale termin prije i poslije nas. Ali nama to nije smetalo, a iz tog razdoblja treba izdvojiti hat trick fotoreportera Luke Mladinića na jednom našem susretu. Tu smo otkrili i da Darko Batinić, inače daleko najbolji igrač iz tog našeg razdoblja, zna i dodati balun. Naime, nakon što bi s nama u Areni igrao simultanku u kojoj bi dao 80 posto golova s pustim driblinzima i piruetama, pritom se ne bi umorio, pa bi igrao i s ekipom iza nas. Tada smo vidjeli da može biti i timski igrač.
Nastavljamo kronološki: Spaladium Arena je zbog sudskog spora zatvorena, nismo imali gdje zimi igrati. Potegnuli smo sve žive veze, Dragan Žuvela je uložio svoj autoritet predsjednika Društva arhitekata Splita i zvao sve koji mogu u teoriji osigurati krov nad parketom, ali - nula bodova.
Njegov kolega Željko Kolar je predložio: 'Ajmo igrat veteransku ligu, imat ćemo tako dvoranu'. Nije ta ideja baš pala na plodno tlo, ali Žeki je bio uporan, a tiha voda brege dere...
Jasno je da nismo bili natjecateljska ekipa, pogotovo što najbolji, Darko Batinić, nije još imao veteranske godine, nedostajalo je još jedno ljeto do 35. Ali, eto, odlučili smo se prijaviti. Računali smo da ipak možemo igrati najnižu ligu koja postoji.
Crni početak Sive zone
Dragan Žuvela i Željko Kolar su smislili ime ekipe (što će dvojici arhitekata prvo pasti napamet nego Siva zona?!), kreirali logo, pobrinuli su se oko dresova. Istrčali smo u dvoranu na bazenima Poljuda kao prava momčad. Nasuprot nas je stajala vremešna ekipa, računali smo da imamo realne šanse za pobjedu. Mišo Bobi lančić - GT trade nas je pobijedio 8:1.
Koliko smo samo modno bili spremni za susret dovoljno govori da je Teo Prlić, moj brat, inače jedan od inženjera u HEP-u odgovornih za milijunske investicije, dobio žuti karton jer je istrčao na teren u dugim gaćama. Nismo znali da treba igrati u kratkima. A ja sam prošao bez žutoga jer nisam imao pojma da se ne smije igrati sa satom na ruci. Nismo imali vratara, pa je na branci Božo Pavković primio osam komada. Božo je kao Hajdukov djelatnik odnosa s javnošću doživio i Gziru i Tobol, imao bi iskustva da je trebao pripremati krizno komuniciranje nakon ovog potopa. Pozitivno je bilo jedino što smo uspjeli dati gol, a taj povijesni zgoditak potpisuje upravo Teo Prlić.
Iduću utakmicu protiv odličnih Feštaša, koji su te sezone izborili ulazak u viši rang, izgubili smo samo 1:0, ali nas potom MZ Lokve – Toma Bebić vraća u realnost – rastura nas rezultatom 7:1, a jedino što je utješilo Dragana Žuvelu, koji je stao između vratnica, bila je činjenica da mu nije zabio tadašnji dogradonačelnik Antonio Kuzmanić.
Nakon utakmice sjedimo u kafiću, svatko od nas analizira, govori gdje smo pogriješili.
'Trebali smo ih napast, stisnit', 'Ne možemo igrat s dva u napadu', 'Na prekidima treba svak čuvat svoga', iznosila su se mišljenja, a jedan od nas, privremeni voditelj Antonio Jerkunica je samo šutio. Pitao sam ga što on misli.
'Nedostaje tu kvalitete', kratko je odgovorio.
Uslijedilo je nagovaranje 'pravog' voditelja da nas preuzme. A tko će se baviti ekipom koja ima skor golova 2-16?! Ipak, Serđo Bakač, legenda splitskog malonogometa, preuzeo je vodstvo, a usput su nam roster pojačali pravi golman Mario Babin i iskusni Ante Puljić. Jerkunica je tu odradio lavovski posao, a kako su tekli 'pregovori', najbolje se vidi iz jedne od poruka koju je uputio 52-godišnjem Puljiću. Kopiramo je:
'Igran ja za jedne u četvrtu ligu, ajme majko su, aj dođi igrat, idealna ekipa za tebe, moćeš radit šta oćeš. Još provajen i Serđa nagovorit da dođe vodit.'
U pola sezone je još došao Jerko Trogrlić, jedan od najjačih PR-ovaca u državi, ali nikakav PR nam nije mogao pomoći kad se na kraju pogledala ljestvica. Ni njegova stručnost ni umijeće njegovih kolega Luke Šipića i Ivana Perišića iz 'Vrh komunikacija', također igrača Sive zove. Koliko god Trogrlić trčao i Perišić trpao, obrana bi sve prosula. Posljednji smo.
Hoćemo li nastaviti igrati ligu ili se vraćamo terminima, ključno je bilo pitanje na kraju sezone. Uz to je i najbolji strijelac Zone Ivan Perišić najavio da zbog problema s leđima neće više moći igrati. Što ćemo? Iskusni malonogometaš Jerkunica je bio stava da se prva sezona uvijek baca u vodu i da s par boljih igrača možemo biti konkurentni.
Sponzor na dresu, srce na terenu
Vrtjeli smo neka imena, ali nitko se nije obavezao da će doći. Razumljivo je da je ovo samo nama bila ozbiljna priča. U prijelaznom roku je bilo dogovorenih pojačanja koja su se odjedanput prestala javljati na mobitel. Praktički jedino pojačanje je bilo ono na dresu: igrač koji je sa sivozonašima potpisao najveće poraze i potom se lagano izmaknuo iz te gubitničke momčadi napravio je potez za skinuti kapu. Bartul Duka, o njemu se radi, javio se da će biti sponzor Sive zone, platio je kotizaciju za sve, a mi smo na dres stavili reklamu 'A-KUD elektromaterijal'. Nije nitko tada ni pomišljao da će to postati šampionski dres.
Krenuli smo u novu sezonu s ciljem da ne budemo posljednji, znali smo da su neke utakmice iz premijerne godine mogle završiti našim pobjedama umjesto remijima. Serđovim dolaskom, naime, više nismo bili vreća za napucavanje, dosta smo odigrali neriješenih susreta ili gubili s jednim ili dva gola, obično nakon al pari dvoboja.
Prvo kolo smo igrali protiv Miše koji nas je u slično vrijeme godinu ranije razbio, a sada su se još pojačali odličnim Ivanom Pivcem i Marijem Kodžomanom. Pobijedili smo 2:1, golom Marija Anđelića svega pet sekundi prije kraja, dok je prvi djelo Ivana Maleša. O strijelcima Ivanu Malešu zvanom Bob i Mariju Anđeliću Mari mogu se napisati posebni članci, ali za potrebe ovoga ćemo samo navesti da su dali ključne golove šampionske sezone.
Za komercijalista i pripadnika pričuvnog sastava Hrvatske vojske Boba je karakteristično da se svom snagom zabija kao da u Prvom svjetskom ratu juriša na protivnički rov, pritom napravi neku piruetu, često padne tako pogibeljno da sudac svira faul iako nikome ne bude jasno je li ga omeo protivnički igrač ili se sam zapleo. Uglavnom, njegovi prodori su bili učinkovitiji od onih u Velikom ratu, ali se s vremenom počelo postavljati pitanje njegovih solaža, pogotovo kada bi izostali golovi. On, naime, ne dodaje loptu, ali ne zbog škrtosti, nego u tom trenutku ne vidi nikoga oko sebe – samo protivnički gol.
'Kada se zaletim, uzlupa mi se srce i zamrači mi se pred očima. Dodao bih da vidim ikoga', sam bi Bob kasnije objašnjavao u kafiću Limun.
A kad smo vidjeli da nosi holter, te njegove riječi su imale težinu. Zanimljivo je da te iste riječi rekao Deanu Računici, pravdajući mu se što nikome nije dodavao i što je promašio desetak šansi koje mu je nekadašnja Hajdukova desetka servirala na betonskom igralištu kraj škole Mertojak. Ne znam je li Bob tada znao da je Računica morao završiti karijeru zbog srčanog problema, ali Deji se na licu vidjelo da mu je u tom trenutku sve oprostio.
Mara, pak, nije za članak, on je za film. Jer to što taj poznati konobar može napraviti s balunom se ne može opisati riječima. Samo što je i on doživio šok kada smo se s umjetne trave i četvorke prebacili na parket i broj veću loptu koja se odbijala čak i od njega. Stoga mu je ovaj pobjednički gol značio da genijalnošću može pobijediti silu i trku.
Iniesta
Dok smo se zagrijavali za utakmicu s Mišom, netko je rekao da će nam se priključiti Ante Čaljkušić, pa smo se pitali kakav je. On je došao na preporuku Darka Batinića, s kojim igra Treću ligu za FC Kavana Club.
'Čaki dolazi? To je Iniesta! Ogromno pojačanje', skakao je od sreće Bob.
Već u idućem kolu, kada smo igrali protiv momčadi Laganini i dobili ih 4:3 uz dva Čakijeva gola, vidjeli smo da će nam on biti i Iniseta i Messi i Puyol u jednoj osobi. Razigrava, daje golove, prekida akcije. Dobili smo beka koji probija sve obrane, napadača koji preokreće rezultat. Čudo od igrača. S njim smo počeli redovito pobjeđivati, zasjeli na prvo mjesto. No, naš voditelj Serđo se držao oprezne taktike, skoro kod svakog protivnika. Par minuta prije istrčavanja na parket bi nam rekao otprilike ovako:
'Ovi nemaju pojma, samo nešto zna XY, njega treba zatvoriti. Igramo na nulu, glavno je ne izgubiti.'
Pa kako to, mi imamo Čakija i prvi smo na ljestvici, a ne smijemo izaći sa svoje polovice?! Brzo smo zaboravili prošlu sezonu.
Još je imao jednu bazu, počeo bi utakmicu sa mnom u prvoj ekipi, koji nisam bio u početnoj šestorci ni prošle godine, a pritom bi nas ohrabrio:
'Nemojte srljat, nemojte bezveze falivat, ovi šta su na klupi su bolji od vas!'
S vremenom, iskoristit ću privilegiju kroničara Sive zone, dobio sam od njega najveći kompliment u svojoj sportskoj karijeri.
'Mate je Juranović za siromašne', rekao je Bakač pred svima, dodavši da će uvijek biti za mene mjesta u Sivoj zoni, ne zato što znam igrati, nego zato što najredovitije dolazim.
Inače, kako sam bio svjestan svojih igraćih nedostataka, nisam želio da u tih par minuta nešto zeznem pa bih rekao golmanu da ne dodaje meni, neka igru otvara drugi bek. 'Nemoj meni dodavat' je prilično šokiralo Čakija, ali brzo je shvatio i zašto je to razuman savjet.
U sezonu smo ušli bez glavnog vratara: Mario Babin je doživio teški lom prstiju, a njega je zamijenio Miran Ribić. Riba se odlično snašao, ulijevao je sigurnost, a i nije imao previše posla jer nam je obrana druge sezone postala dosta čvršća. Moramo tu spomenuti i Dragana Žuvelu, koji je uvijek uskakao kada ne bi Riba mogao braniti, a istaknuo se i kao sidrun: za sada je dao tri gola, ali više od zgoditaka su bila važna njegova hrvanja s protivničkim igračima koje bi dobro izmorio. Ipak se radi o bivšem ragbijašu...
Olivi je u četvrtom kolu dao dva gola, a u pobjedi 3:0 upisao se u strijelce i Stipe Zec, koji bi bio veliko pojačanje Zone da ga obaveze nisu zaustavile na samo četiri nastupa.
Bit ćemo prvaci ako nam dopuste
Sedmo kolo se dogodio incident koji je mogao odrediti sezonu: stup obrane Antonio Jerkunica je dobio crveni karton jer se krenuo obračunati s igračem Fjake koji mu je nešto opsovao. Nije došao do njega, ostalo je sve na riječima, ali je kažnjen s nevjerojatna četiri mjeseca suspenzije! Skoro cijelu sezonu je pratio suigrače s tribina. Bio je to veliki udarac za momčad jer je on, što se kaže, bio trener na terenu, vođa ekipe...
U šampionskom pohodu treba izdvojiti i derbije s Emanuelom i Uzaludnim trudom. Prvi je Siva zona izgubila (2:3) jer su nam nedostajali standardni golmani, a Trud smo dobili (3:1) jer je njihov vratar poklonio golove.
Najluđa utakmica je bila druga protiv Miše. Tri minute prije kraja Kodžoman je zabio za 2:0, da bi na kraju sivozonaši okrenuli golovima Čakija i Boba (2). Nevjerojatan preokret!
Šampionska godina je izgurana dobrim dijelom i bez Jerka Trogrlića, koji se ozlijedio, pa išao na puste tretmane da se što prije vrati na teren. Radi se o čovjeku koji svakom poslu pristupa kao profesionalac, satima bi vozio da stigne na utakmicu, a tijekom odmora na drugom kraju svijeta je molio da mu uživo prenosimo dvoboje Sive zone.
Profinjeni tehničar Ante Gudelj dao je svoj obol uspjehu Sive zone, a ostat će upamćen i po treniranju Serđovih živaca kada je u jednom dvoboju radio apsolutno sve suprotno od onoga što bi mu voditelj viknuo s klupe. Treba spomenuti i Marija Milinovića, džokera kada se ne bismo mogli skupiti, a s Marijem Moračom je Zona pred kraj sezone dobila veliko pojačanje i garanciju da se iz treće lige neće ekspresno vratiti u četvrtu. I njega je Jerkunica nagovorio da dođe, radi se o vlasniku tvrtke za koju radi.
Eto, morao sam napisati ovaj tekst, makar ga objavio samo na Facebooku, gdje je i počela cijela priča prije sedam godina.
(Ipak su kolege iz redakcije dozvolile objavu na portalu.)
