Sjeverne padine planine Mosor dobro su znane zaljubljenicima u prirodu i aktivni odmor. Planinarskim stazama često koračaju iskusni planinari, turisti i lokalno stanovništvo kojima je Mosor gotovo 'drugi dom'.
Voditelji i članovi Kulturno-umjetničkih društava i tradicijskih folklornih udruga splitskog zaleđa okupljenih u Savezu KUD-ova SDŽ uputili se u subotu, 30. svibnja, na neobičnu Radionicu ojkanja u prirodi, no ovog puta na lokaciji koju je bilo moguće definirati tek određenom longitudinalom i latitudinalom zemljopisne karte Mosora. S opremom na leđima, zaljubljenici u ovaj tradicijski glazbeni izričaja - ojkanje, popeli su se na Mosor gdje su pjevajući dozvali planinu da odgovori.
'Pjevat ćemo neka Mosor ori, 'ko će s nama neka odgovori', rekoše pred polazak.
Vrata svoje posve obnovljene pastirske obiteljske kuće u Mosoru, otvorio je polaznicima radionice, Mirko Milić, dugogodišnji planinar i član HGSS-a, koji se našao u ulozi domaćina. Ovom entuzijastičnom Dugopoljcu koji već više od 20 godina, pored očuvanja prirodne zavičajne baštine, uporno radi i na očuvanju kulturne, popravljajući brojne stare staze, suhozide i stare kuće u planini, bila je želja približiti nekadašnji stil stanovništva splitskog zaleđa mladima što je i ostvareno u suradnji s članovima lokalnog KUD-a, te predstavnika i članova prijateljskih folklornih udruga.
Udruga Ojkamine organizirala je ovu radionicu, uz asistenciju i domaćinstvo KUD-a 'Pleter' Dugopolje. Voditelj i ove radionice ojkanja je bio dr. sc. Joško Ćaleta, iz Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Projekt je podržan od strane Ministarstva medija i kulture te Saveza KUD-ova Splitsko-dalmatinske županije i HGSS-a.
Radionica ojkanja ovih udruga održava se kontinuirano posljednje 3 godine u Dugopolju i Kotlenicama, te je postalo prepoznatljivom edukativnom praksom kojom se nastoji znanje i umijeće ojkanja kao najstarijeg očuvanog oblika pjevanja na našim prostorima prenijeti transgeneracijski u novo tisućljeće i očuvati ga kao iznimno vrijedan oblik nematerijalne kulturne baštine. Ono što su do sada sudionici radionica naučili o ovoj tehnici tradicijskog pjevanja, sada su 'stavili u kulturni i povijesni kontekst' kako bi se stvorila poveznica s prostorom u kojem se ojkanje baštini.
Upravo zato je ova planinarska kuća smještena na gotovo 750 m nadmorske visine (koordinate: 43°33’27.3”N 16°35’45.2”E), bila idealan prostor za doživjeti i razumjeti ojkanje i vrijednost ovog oblika pjevanja kao kulturnog dobra svijeta, obzirom da je ojkanje na UNESCO-voj listi kulturnih nematerijalnih dobara svijeta kojima treba posebna zaštita i briga kako ne bi „izumrlo“. U toj planinskoj kući, u jeci okolnih vrleti, kraških dolaca, rijetkih pojila, u prostoru gdje čovjek postaje jedno s prirodom stilom života kakav je nepromijenjen trajao od prapovijesti do XX. stoljeća, mladi su pjevači naučili kontekstualizirati dobro koje su odlučili čuvati. Naučili su da sve do gotovo 60 godina unatrag, ojkanje je osobito izraženo bilo vezano uz transhumantno stočarstvo, budući da je lokalnom stanovništvu služilo i kao oblik svakodnevne komunikacije i socijalizacije u planinskim prostranstvima dok su njihova stada i oni s njima boravili na visokim ljetnim planinskim pašnjacima.
Tehnika 'naglašeno grlenog i oporog potresanja glasa' je specifična i zahtjevna, a boraveći u ovom okruženju polaznici radionice stekli su dojam o potrebi da 'planina odgovori' ili barem netko u njoj.
Kuhajući na otvorenoj vatri, služeći se starinskim kuhinjskim predmetima poput bronzina, tava, crpeći vodu iz bunara, izbjegavajući brojne opasnosti planine (u ljetno doba), a pored svega uporno učeći i pjevajući, ova glazbena grupa je na dva dana živjela onako kako su naši stariji živjeli – i preživjela, baš kako su i nazvali ovu radionicu 'Ko preživi - pivat će!' (Survivor Edition vol I').
Uz ovu radionicu, u 2026. godini održati će se još dvije Radionice ojkanja u Dugopolju i Kotelnicama; jedna namijenjena djeci i mladima Splitsko-dalmatinske županije, i druga, veća radionica otvorena za sve zainteresirane.
