Pomalo Kanađanka, pomalo Splićanka, s jednom bitnom razlikom - u splitskoj polovici karaktera povratnice Sanje Kusić ono 'pomalo' ima posve drugo značenje, ono je stil života. Ono predstavlja mir, zajedništvo, duge kave u dobrom društvu i vještinu da se život ne promatra kroz stalnu žurbu, već kroz male svakodnevne trenutke. Upravo ju je ta dalmatinska filozofija nakon jedanaest godina provedenih u kanadskom gradu Torontu vratila kući. Premda se na splitski ritam nije bilo teško ponovno naviknuti, dio Kanade ipak je ostao u Sanji. Zahvaliti vozaču autobusa pri izlasku, ispričati se i za najmanju sitnicu, ostaviti velikodušnu napojnicu ili zasladiti cappuccino javorovim sirupom - samo je djelić iz Kanade usvojenih navika.
U nastavku nam je ova diplomirana profesorica kroatistike i anglistike otkrila zašto bi malim Hrvatima možda više odgovarao kanadski obrazovni sustav, no i zašto tamo nije sve tako bajno te kako je to živjeti na minus 29 stupnjeva u pernаtoj jakni i termos hlačama dok čekaš da negdje ispod leda ugledaš tratinčicu. U intervjuu u serijalu Dalmatinskog portala 'Splićani vani vs. stranci u Splitu' osvrnula se i na to zašto Kanađani za svaku sitnicu traže oprost i molbu dok Hrvati posežu ravno za imperativom te je priznala kako je u 41. godini otišla na intervju za posao u posve drugoj branši. Ispričala nam je i kako je jedan 'morski pas' u dalmatinskoj vinariji izazvao neočekivanu paniku među turistima te zašto je sva svoja iskustva pretočila u Instagram profil koji je ujedinio povratnike sa svih strana svijeta.
- Odmalena sam bila fascinirana Sjevernom Amerikom i SAD-om. Zato mi je oduvijek bila želja otići na program razmjene na koji sam na kraju i otišla. Tipično za to vrijeme, radila sam kao dadilja u jednoj američkoj obitelji u Las Vegasu i tamo sam provela najbezbrižnijih godinu i pol dana ikad. Unatoč činjenici da nisam zarađivala puno, uspjela sam proputovati veliki dio Amerike. Nakon tog neprocjenjivog iskustva vratila sam se u Zagreb gdje sam jedno vrijeme radila kao profesorica engleskog jezika u osnovnoj školi, no američki kontinent zvao me nazad, ovog puta u Kanadu. Zato sam odlučila ponovno otići ondje nakon pojave Work and Travel programa i kod nas, svakako mi je bilo lakše jer sam imala rodbinu tamo. Oni su mi bili velika potpora dok se nisam snašla - ispričala nam je Sanja svoj životni put.
Potom se nadovezala na temu predrasuda o životu vani.
- Svakako vjerujem da bi se nekome tko nema potpore bližnjih bilo znatno teže odlučiti na ovaj potez i opstati. Premda mnogi misle da se u inozemstvu do zarade dođe u tren oka, to u stvarnosti nije tako. Nekretnine, najamnine i općenito život iznimno su skupi, a tek velikim radom i trudom može se uspjeti - ustanovila je.
Kao i svi pripadnici dijaspore, i Sanja je netom nakon dolaska osjećala nostalgiju za domovinom koju je utaživala sudjelovanjem na raznim kulturnim događanjima u organizaciji lokalnog hrvatskog društva. Kratko se okušala i u novinarstvu.
- Kad sam tek došla u Kanadu, radila sam na OMNI Televisionu na kojem se emitirao program Croatica TV. Za njih sam prenosila atmosferu s brojnih hrvatskih koncerata, intervjuirala sam i brojne poznate s hrvatske estrade. Posebno pamtim intervju s Klapom Cambi i Matom Bulićem, ali svi su bili jako dragi- rekla je Sanja.
U novinarstvu nije dugo ostala jer uz stalni radni odnos i profesionalna usavršavanja nažalost više nije imala dovoljno vremena, no odluku da se posveti karijeri nije požalila.
- U Kanadi sam se prekvalificirala nakon niza kolegija na Sveučilištu u Torontu te počela predavati i na francuskom jeziku jer sam radila u školi s proširenim francuskim programom. Predavala sam i dramsku umjetnost i društvene studije (kombinacija povijesti i zemljopisa). Ovo me usavršavanje izvuklo iz moje zone komfora jer više nisam bila samo jezičar - pojasnila je naša sugovornica.
Iako je veliki dio radnog vijeka provela u kanadskom obrazovnom sustavu, jedno vrijeme radila je i u Hrvatskoj. Zato smo je pitali da nam otkrije koji je sustav prilagođeniji učeničkim potrebama.
- Učenicima je lakše u kanadskom sustavu obrazovanja jer je on orijentiran na to da podupire svakog učenika - pa i one kojima nije stalo do učenja ili imaju poteškoća. Profesori moraju učiniti sve da bi motivirali tog učenika i njegove roditelje ako ni oni ne pokažu interes, no to čak i nije najveća razlika jer se i hrvatske kolege i kolegice zaista trude oko svojih učenika. Veću razliku predstavlja sama organizacija sustava koji teži tome da se učenici uvijek mogu osloniti na nekog drugog dok se od hrvatskih učenika traži više samostalnosti. Kanadski učenici osjećaju i manji pritisak što se tiče školskog uspjeha. Veći naglasak je na razvoju socijalnih vještina i zajedništva, što se ostvaruje i kroz izvannastavne aktivnosti pa mogu birati između mnoštva sportova i kreativnih radionica, organiziraju se i plesovi i zabave za svaki blagdan. Te aktivnosti obogaćuju njihovo školsko iskustvo pa bih rekla da je malim Kanađanima i zabavnije u školama - predočila nam je ova profesorica.
Međutim, nije sve ni tako bajno u kanadskim školama. Dapače, relativna sigurnost koju djeca imaju u hrvatskim školama doista zvuči kao bajka.
- Naša su djeca blagoslovljena jer ne moraju vježbati kako postupiti u slučaju oružanog napada, za razliku od kanadske koja to moraju raditi svako nekoliko mjeseci za slučaj da u školu upadne naoružana osoba. Nadam se da će u Hrvatskoj to tako i ostati - istaknula je je Sanja.
Dodala je da je u Kanadi nešto lagodnije živjeti u odnosu na susjednu Ameriku jer Kanađani više brinu o svojim stanovnicima. I sigurnije je zbog niže stope kriminala.
- U Americi je opasnije zbog čega i djeca moraju biti pod stalnim nadzorom, a taj aspekt mnogo utječe na njihovo odrastanje. Ne želim generalizirati, ali zato se u obiteljima pridaje velika pažnja zabavi djece. Svaki vikend roditelji djecu vode u zabavne parkove i organiziraju svoje vrijeme sukladno njihovim potrebama. Sve je podređeno djeci s tim da američka nisu socijalizirana kao naša. Hrvatske mališane roditelji povedu sa sobom na kavu, a oni trčkaraju, igraju se i sami se zabave - kazala je.
Baš taj veseli dječji karakter i mogućnost da svoje učenike prati tijekom njihova odrastanja, Sanju su i privukli prosvjeti. Kad izabereš raditi ono što voliš, posao prestane biti samo posao.
- Vidjeti da su se učenici oslobodili svojih strahova i nesigurnosti te da su sretni nešto je najljepše što jedan profesor može doživjeti. Nisam tip profesorice koja smatra da svaki učenik mora biti dobar u svakom predmetu, to je nemoguće. Uvijek ih potičem da daju sve od sebe bez obzira na ishod i predmet - naglasila je.
I o svom Torontu Sanja ima samo lijepe riječi, no izgleda da zaista 'nima Splita do Splita' jer tamošnja užurbanost nema ništa zajedničko s dalmatinskom ležernošću.
- Intenzivno se osjeća ta hustle kultura u smislu da se puno vremena provodi na poslu i u prometu. Zato Kanađanima društveni život ne može biti prioritet kao nama, a spontanih druženja i 'ej, gdje si, idemo na kavu' nema. Ako se želiš s nekim vidjeti, to se dogovara tjednima unaprijed. S druge strane, Kanađani su me iznenadili kao ljudi jer za ljubaznost uvijek imaju vremena. Zaista su empatični i pristojni, te su im vrline nekako tvornički usađene. Naši ljudi možda će reći da je to lažna pristojnost jer je nama u mentalitetu da budemo direktni, iskreni, no to nije istina. Kanađani su vrlo zahvalni i za najmanje geste, a isprika je sastavni dio njihove svakodnevne komunikacije. Ispočetka mi je taj način komunikacije bio neobičan, no zahvaljujući njemu, moje su diplomatske vještine dosegle sljedeću razinu. Često kažem da su me Kanada i Kanađani učinili boljom osobom - izjavila je.
Unatoč karakternim razlikama, izgleda da Splićani i Kanađani dijele i poneke sličnosti. Kao što svaki pravi Splićanin uživa u šetnjama uz more i na Marjanu, tako i Kanađani podjednako cijene boravak u prirodi, i to bez obzira na temperaturu.
- U Torontu postoji veliki broj zelenih površina pa sam i sama voljela biti tjelesno aktivna, najčešće u dugim šetnjama. Neizmjerno mi nedostaju divlje životinjice koje dolaze praktički do zgrada. Tamo bih često imala cijeli zoološki vrt; vjeverice, rakune, tvorove, dabrove i lasice. Voljela sam rakune dok su mojim prijateljima i kolegama oni bili glavne štetočine. Nerijetko bi im se uvukli u kuće, prokopali vrt i iščeprkali smeće i naravno da je to bio problem, no ja rakune nikad nisam tako doživjela. Meni su oni predivna bića - napomenula je Sanja.
Svima preporučuje da posjete Kanadu, posebno Vancouver jer su okolne šume i plaže nešto nevjerojatno, ali tvrdi da su jednako predivni i Quebec i Toronto. Čula je i da je Banff National Park prekrasan zbog čega ga silno želi posjetiti, samo ne preporučuje odlazak u Kanadu zimi jer je tada užasno hladno. Zato smo morali pitati kako je to palo jednoj Splićanki navikloj na obilje sunčanih dana.
- Nije bilo lako, pogotovo prvih par godina, no navikneš se. Kad stigne polarni vrtlog, temperatura se može spustiti i do minus 29 stupnjeva. Često bi me zato prijatelji pitali što obučem, no nema neke tajne, ključ su slojevi. Na sebi moraš imati sve, počevši od vunenih hulahopki do termo hlača i pernate jakne, a ni onda ne znači da će ti biti toplo. Ipak, to čak nije bilo najgore, već čekanje proljeća. U travnju bi zatoplilo, a onda opet led i inje pa bi mi se često prijatelji smijali koliko se veselim tratinčicama kad ih vidim u Splitu u veljači. Kad 11 godina provedeš više od šest mjeseci čekajući da vidiš travu ispod tog sloja leda i to ti predstavlja sreću - navela je Sanja.
Zato onim zimogroznijima preporučuje da posjete američku Kaliforniju koja čak malo podsjeća na Dalmaciju. Za ljubitelje egzotičnijih lokacija, Sanja izdvaja Havaje kao idealnu opciju jer je iznad oceana uvijek sunce, a kad se okrenete planinama, vidite oblake i duge. Međutim, unatoč brojnim putovanjima, Sanja je Split uvijek nosila u srcu, a s godinama nostalgija se povećavala.
- Nostalgiju sam osjećala posebno u toplijem dijelu godine kada bi mi prijatelji krenuli slati fotografije u kratkim rukavima, a ja još u bundi. Zato sam svako ljeto jedva čekala dolazak u Hrvatsku na odmor, a nisam išla tek prva dva ljeta kad sam se još uhodavala svoj život i borila se za svoje mjesto pod suncem. Unatoč relativno čestim posjetima, nakon punih 11 godina zamijetila sam da mi je sve teže otići pa sam se zapitala što se sa mnom događa, naprosto sam shvatila da nije riječ samo o kraju godišnjeg odmora. Voljela sam svoj posao i znala sam da se radi o nečemu drugom, o onome da možeš prehodati dobar dio grada, uživati u moru i suncu cijelu godinu. Shvatila sam i da u četrdesetima užurbani stil života i privikavanje na promet i buku svake jeseni iznova više nije za mene. Odluka o povratku pokazala se kao ispravna, no priznajem da sam ispočetka uzela neplaćeni godišnji na poslu u Kanadi da ostane kao nekakvo zaleđe. Međutim, onog trenutka kad sam se vratila, znala sam da ostajem u Hrvatskoj i da ću naći svoje mjesto pod suncem jer sam prije svega snalažljiva i prilagodljiva osoba - ustvrdila je.
Nekoć dobro znane navike ipak su je pomalo šokirale.
- Definitivno me šokirao duhanski dim koji je prisutan baš svugdje, a od kojeg sam se odviknula. Također, brzo sam se podsjetila koliko su Hrvati direktan narod. Primjerice, i na znakovima upozorenja u Kanadi će uvijek prije upotrijebiti blaže izraze poput 'please, be mindful, careful, respectful' dok će u Hrvatskoj odmah posegnuti za imperativom u stilu 'ne možete', 'ne smijete', 'morate biti'... Problem mi predstavlja i jugo. Da mi je netko u mladosti rekao da ću se stalno žaliti na to, mislila bih da se šali jer to nisam osjećala, a sada mi zaista utječe na raspoloženje. Američki gosti na brodu na kojem radim nerijetko misle da je to obično praznovjerje, no nije jer je i dokazano da niski atmosferski tlak djeluje na ljude. Ipak, sve te 'probleme' odnese šetnja uz more i na Marjanu - naglasila je.
I zaista, nema toga što kombinacija sunca, mora i opuštenog stila života ne može izliječiti. Po Sanjinom iskustvu sve više ljudi ovaj spoj navodi da se vrate u Dalmaciju, Hrvatsku pa općenito i u druge europske zemlje.
- Dosta mojih prijatelja se vratilo, dosta ih se planira vratiti. Nekoć su ljudi sanjali o odlasku u Kanadu i Ameriku, a sada se sve promijenilo. Imam dojam da sjevernoamerički san umire i da ga zamjenjuje europski san. Stvarno je sve veći trend da se ljudi koji žive ondje, poglavito u SAD-u, sele u Europu zato što shvaćaju da je ovdje kvaliteta života bolja. Hrana je zdravija, a i život mirniji - obrazložila je.
Jedino joj pomalo nedostaju prijatelji, kolege i učenici pa i ona međunarodna komponenta, odnosno silan izbor međunarodnih restorana i kvartova u kojima se može naći bilo koja svjetska kuhinja; indijska, libanonska, tajlandska... Pritom priznaje da malo romantizira mediteranski način života, i to ponajviše one sitnice koje ljudi uzimaju zdravo za gotovo.
- U želji da podijelim tu pozitivu i zahvalnost za male stvari s drugima, pokrenula sam profil na Instagramu adriatic.canadiana. Naposljetku se iz svega izrodila jedna lijepa priča jer se mnogo povratnika javilo privatno putem profila i podržalo moj pogled na život, često se i poistovjećuju s mojim objavama - ustvrdila je.
Osim širenja ljepote dalmatinskog načina života, Sanja nerijetko objavljuje i crtice sa svog života na palubi. Naime, nakon povratka u Hrvatsku, pronašla se u posve drugom zanimanju - tako sličnom, a tako različitom od onog profesorskog.
- U duši sam profesorica i to ću uvijek biti, no jednako tako sam druželjubiva, komunikativna i volim pomagati ljudima u stjecanju novih iskustava. Zato sam se po povratku odlučila preusmjeriti na turizam i u 41. godini sam postala licencirani turistički vodič za Splitsko-dalmatinsku županiju. Nedugo nakon toga otišla sam na intervju za cruise menadžericu. Ostalo je povijest. Kako su gosti često Amerikanci, i na ovom poslu živim svoja dva identiteta; hrvatski i sjevernoamerički. Ujedno, turiste i podučavam o običajima i tradicijama Lijepe Naše pa mogu reći da živim dijelom i svoju profesorsku karijeru. Zaista im uživam pokazivati ljepote naše domovine - objasnila je.
Za novi posao ima podijeliti samo riječi hvale i pokoju anegdotu.
- Strani gosti su zaista dragi, prilaze posadi, ćakulaju s nama i žele znati više o našem načinu života. Oduševljeni su prozirnošću našeg mora i čistoćom ulica. Čude se i gdje su beskućnici pa im nastojim pojasniti da većina ljudi ima obitelj koja se brine o njima. Fizička aktivnost i penjanje po uzbrdicama i uz stepenice pomalo su im nepoznanica zbog čega je bilo ponekih anegdota. Jednom prilikom, došli smo na Hvar i predstavljajući im grad, rekla sam im da se moraju popeti na Forticu, a oni su uglavnom odustali kad su shvatili gdje se trebaju popeti. Stalno ih moram i posebno upozoravati na uzbrdice i stepenice da se ne bi šokirali jer naprosto nemaju pješačku kulturu. Nisu naviknuti ni na naše stjenovite i šljunčane plaže, već na pješčane pa im moram napomenuti i da ponesu papuče kako ih ne bi iznenadio poneki morski ježinac...
Pamtim i da smo jednom prilikom sjedili u vinariji blizu Skradina i gosti su me pitali trebaju li se bojati morskih pasa kad stanemo brodom negdje na kupanje. Rekla sam im da se po tom pitanju nemaju razloga brinuti jer ih u Hrvatskoj gotovo pa nema i nisu opasni. Pet minuta poslije došao je sommelier i donio poznato vino s etiketom na kojoj je bio naslikan morski pas modrulj i još je rekao 'Ladies and gentleman, this is the Adriatic Shark'. Nakon te izjave, goste nikako nisam mogla razuvjeriti da su šanse da naiđu na modrulja u moru male ili nikakve - prepričala nam je kroz smijeh.
Budući da idu sve topliji ljetni dani, zamolili smo je i da nam otkrije pokoji plavi biser našeg Jadrana, no to je za nju bio doista težak izbor.
- Obožavam Badiju koja se nalazi u Korčulanskom otočju, izdvaja je tirkizno more i simpatični jeleni lopatari. Tu je Lokrum sa svojim paunovima pa i Skradin koji mi je presladak. Svako mjesto ima neku svoju posebnost. Zahvalna sam što imam takav posao da mogu raditi i uživati krstareći obalom. Jedina su mana rani polasci pri čemu brodski motor zatrese brod i potpuno me probudi pa nekad budem nenaspavana - prokomentirala je.
Doduše, Sanja se na mane puno ne obazire. S radošću kroči kroz život u prekrasnoj Dalmaciji te isto savjetuje i svima koji se žele vratiti i u druge hrvatske regije.
- Ako se želite vratiti u Hrvatsku, morate znati da ne postoji savršeno vrijeme za povratak, a što duže čekate, bit će teže. Naravno da će biti kulturnih šokova jednom kad se vratite, no usredotočite se na sve blagodati života u Hrvatskoj, a ne na mane jer se onda nikad nećete prilagoditi. Ako živite u Dalmaciji, još bolje za vas jer za mene od nje nema ništa ljepše. Ako pak želite otići u inozemstvo, morate znati da ćete vjerojatno trebati početi ispočetka. Neće vam se odmah nuditi posao u struci, već ćete morati prihvatiti poslove za koje ste prekvalificirani. Život će pred vas staviti izazove koje nećete moći doživjeti ni u kojim drugim okolnostima, no kad se suočite s njima, osjetit ćete takav ponos i ispunjenost. U konačnici, dobit ćete osjećaj samostalnosti i ponovno preispitati svoje granice što je neprocjenjivo iskustvo - poručila je svestrana Sanja.
