Zabranjeno pušenje nastupa 14. studenoga 2026. godine u Apfel Areni u Makarskoj. Početak je predviđen za 20.30 sati, a uoči koncerta smo popričali sa Sejom Sexonom, za početak ga upitali što ih najviše motivira da izlaze pred publiku?
- Motiv, naravno, uz onaj standardni, a to su žena kući i dvoje djece, mislim da je u tome što smo nekako doživjeli bend kao jedan laboratorij. Ja nekako razmišljam da bend ima smisla postojati dok radi nove projekte, pjesme i CD-ove. Za mene je nekako to bio i motiv da počnem, a i danas mi je da nastavim. Nekako mislim da ovaj bend ima smisla dok izmišlja, radi, pravi te varijacije, među kojima su i 'Neuštekani', dok se igra s tom kreacijom. To je neki, hajde da kažem, razlog zašto su i ostali ljudi ovdje. Jer u ovom bendu definitivno nikad nije dosadno. Ovdje se uvijek nešto novo radi i kreira. Ali, kažem, nekako je moja koncepcija benda da zaslužiš taj naslov i naziv koji se zove bend od onog momenta dok stvaraš, praviš, produciraš, snimaš i pišeš. Smatram da je bend zapravo iz tog razloga i nastao, barem u smislu kako ga ja vidim, a to je neki skup ljudi koji žele zajedno stvoriti nešto, a ne skup ljudi koji žele živjeti od toga, od stare slave i od starih pjesama, i reproducirati to unedogled.
Može li vas nakon toliko godina više išta iznenaditi na koncertu?
- Što ja znam, evo, nekako smo stvorili odnos spram publike. Nekako ljudi doživljavaju to kao dio porodice. Baš nam se sada, prije neki dan, u Mariboru popeo na binu dječak od nekih 13-14 godina, koji je odsvirao kompletno jednu našu pjesmu. Naučio je valjda sa snimaka i izašao je na binu čestitati rođendan svom tati i dati mu jedan poklon. A taj poklon je bio zapravo njegov nastup, gdje je stao ispred nas i svirao mu. Tako da, kažem, kod nas je dosta neobavezna ta neka atmosfera i vrlo često dolaze ljudi. Recimo, Kate Rimac, žena od Ante Rimca, recitirala je pjesmu i pjevala s nama 'Raja iz Sarajeva'. Uvijek ima tih nekih egzotičnih događanja koja, mislim, proističu iz toga što nas publika i ne vidi kao zvijezde, nego nas nekako više vidi kao prijatelje i kao dio familije. Na svakom koncertu bude nekog veselja.
Kakva su vaša očekivanja i kakve vas uspomene vežu za Makarsku?
- Pa, Makarska, nekako taj prostor i Zaostrog i dolje, to je nekako mjesto gdje smo povukli dosta i priča i inspiracije. Tako da očekujem da će Makarani po tko zna koji put, vjerojatno na neki dublji način i doživjeti te naše pjesme. Jer, kažem, mnogo smo vremena proveli na tom prostoru, mnogo je inspiracije i mnogo je tema nastalo upravo u tim nekim našim ljetnim ludovanjima dolje po Makarskoj rivijeri. Tako da vjerujem da će ljudi biti zadovoljni. Ovaj program je i za nas bio zahtjevan. Dosta je drugačiji od onoga što smo do sada svirali u Makarskoj, ali nekako imam osjećaj da će ljudi u Makarskoj shvatiti što smo željeli uraditi i kazati s ovim programom.
Vaše pjesme često su bile svojevrsna kronika društva, pune satire, humora i malih ljudskih sudbina. Kad pogledate današnje vrijeme, je li svijet postao toliko apsurdan da je satiričarima sve teže smisliti nešto luđe od stvarnosti?
- Pa, apsolutno da. To često spomenem u intervjuima i ovo pitanje je dosta često, s obzirom na neku moju kratku karijeru i u 'Top listi nadrealista', kada sam direktno bio s ekipom koja se bavi humorom. Mislim da je danas definitivno teško praviti humor jer je ludilo u javnom životu, u javnom prostoru, preraslo, kako bih rekao, 'Top listu nadrealista'. Nadrealnost života je danas veća od nadrealnosti 'Top liste nadrealista', zbog čega mislim da su ovi moji ušutili jer jednostavno vide da ne mogu parirati. Međutim, ono što je dobro opet kod pjesama, što je dobro kod bendova, mi se ne moramo natjecati s autentičnim luđacima koji danas vode države, koji danas vode politiku i još mnoge bitne stvari vezane za naše živote. Bendovi su više tu da bilježe i zbog toga za nas zaista ima puno inspiracije i materijala. Jer mi nekako kroz pjesme pokušavamo dati otisak tog vremena i na neki način sačuvati svo to ludilo i dokumentirati ga. Tako da, s jedne strane jeste teško, ali s druge strane Balkan je sigurno jedno od najboljih mjesta za umjetnike. Jer u ovakvom prostoru se zaista čovjek ne treba nikada zabrinuti za inspiraciju za teme i priče. To je za naš bend pogotovo važno jer nam je priča bila neki modus operandi sve ove godine i to je de facto postao neki naš stil.
Otkud tolika dugovječnost benda i što vam znače mladi ljudi koji slušaju vašu muziku?
- Pa, to oko dugovječnosti je zapravo ono neko ključno pitanje i neke vrijednosti i valorizacije svakog djela. I naravno, svatko će vam slagati tko vam kaže da nije sretan. Meni su osobno najveći kompliment i nagrada upravo ti mladi ljudi koje spominjete. Jer nekako mislim da se muzika i njena vrijednost definitivno mogu valorizirati kroz samo dva parametra. Jedan je neka geografska raširenost, gdje je vaša muzika dobacila, ali isto tako i generacijska. Jer to je taj drugi parametar. Muzika može dobaciti na dva načina, geografski i generacijski, i to je zapravo jedan veliki kompliment kada uspijete da vas više generacija prati. Kako su do toga došli, to su sada misterije koje mi razrješavamo u kombiju i često o tome pričamo. Ali pretpostavljamo da su ih nadobudni roditelji natjerali da poslušaju tu i tamo neki glas iz prošlosti, da su oni bili zapravo naši ambasadori. Ali moguće da postoje mladi ljudi, kao što smo mi bili, koji smo slušali starije bendove. Ima i takvih mladih ljudi koje prošlost zanima, koje zanima taj arhiv. Tako da ne znam točno reći kako je ta muzika dospjela do mladih ljudi. Ali, s druge strane, opet mi i danas snimamo, radimo dosta novih spotova i nismo se pasivizirali. Mislim da je i to jedna od poluga koje su nam pomogle da mladima budemo interesantni i dan-danas.
Za kraj, zamislimo da se nakon koncerta u Makarskoj nađete s ekipom uz more, uz gitaru i čašu dobrog vina. Koju biste pjesmu Zabranjenog pušenja tada zasvirali za svoju dušu, a koju biste najradije preskočili jer ste je odsvirali već tisuću puta?
- Pa, ja znam da naša percepcija pjesama i percepcija ljudi nije ista. Ljudi uvijek i većinom traže taj 'Zenica blues' i ja im je uvijek odsviram jer oni to žele čuti baš iz mojih usta, žele čuti taj zvuk gitare baš ispod mojih prstiju. To stvarno razumijem i nikada nisam, kako bih rekao, bježao od toga. Mada je to pjesma koja ti već danas izlazi na uši i koju si svirao milijun puta. Ali ako bih baš iz ćeifa svirao i kad bi baš mene netko pitao šta bih ja volio odsvirati ljudima, to bi definitivno bila pjesma Arsena Dedića 'Takvim sjajem'. To je pjesma koja me uvijek duboko uzbudi i uvijek je duboko proživim, bez obzira na to svirao je na bini ili ispod borova.
Kako zvuči 'Takvim sjajem' u izvedbi Zabranjenog pušenja, pogledajte u prilogu.
