U četvrtak 10. rujna, u 16.55 sati, objavljena su stajališta don Antona Šuljića, svećenika Krčke biskupije, koji je na kružoku na Svetom Duhu, u domu tadašnjeg mitropolite zagrebačko-ljubljanskog Porfirija, bio svega dva puta (3. i 4. kružok), istaknuvši slijedeće: 'Brzo sam odustao od Porfirijevih kružoka, jasno sam već tada rekao da mu ne vjerujem'.
Don Anton Šuljić izjavljuje ovako: 'Na te se kružoke dolazilo po pozivu, a sve je koordinirao i moderirao moj nekadašnji student iz Rijeke Drago Pilsel. On je, među inima, u neko vrijeme pozvao i mene. Kako se o kružocima u kuloarima pričalo, htio sam se i osobno osvjedočiti o tome i moram reći da se nisam osjećao baš ugodno…'.
Reagirao je Drago Pilsel:
'Don Anton Šuljić smatra da je u Zagrebu postojala 'agenda', a za nju je današnji patrijarh trebao 'korisne idiote'.
Kao prvo, nisam nikada bio 'student' don Antona Šuljića u mojoj riječkoj fazi života. Naime, na riječku sam teologiju stigao početkom listopada 1989. i sa nje sam otišao, odmah nakon pogibije mojega brata Branka, pripadnika 4. splitske brigade tadašnjeg ZNG-a, koncem listopada 1991., a kako bih se i sam pridružio navedenoj postrojbi.
Nakon mojeg boravka u brigadi sam se vratio u Rijeku, ali ne niti na bogosloviju niti na teologiju već do zgrade fakulteta kako bih tajnicu, sestru Robertinu Medved (potvrda sestre Robertine o odslušanim semestrima i položenim ispitima u Rijeci je potpisana 25. veljače 1992.), zamolio da mi pripremi papire jer sam odlučio ne vratiti se u bogosloviju nego preseliti u Zagreb i nastaviti studij na KBF-u kao civil (KBF me dopisom prodekana prof. Jurja Kolarića prima 16. ožujka 1992.).
Don Anton Šuljić izmišlja i valja treba patronizirati kada me naziva 'nekadašnjim studentom iz Rijeke'. Njegova biografija je javna i tamo piše da je u Rijeku došao u rujnu 1992. Od tada djeluje na Bogoslovskome sjemeništu u Rijeci kao vicerektor, zatim kao predavač na Teologiji u Rijeci (povijest umjetnosti, medije…).
On je, dakle, započeo rad u Rijeci kada sam ja već davno bio u Zagrebu. Ono što se zaista dogodilo je bilo da sam zajedno s kolegom Josipom Štilinovićem (s kojim sam se tada družio i u okviru naše suradnje s tjednikom Glas Koncila) dogovorio kraći seminar o novinarstvu koji smo izveli, obratno, za Šuljićeve studente. To je bilo sve. Uostalom, da je bio moj profesor to bi trebalo biti registrirano u mom riječkom Indexu, dok tamo Šuljića nema!
A na ovo da je Porfirije imao 'agendu' i da smo, valjda i uz moje sudjelovanje (jer ja sam pozivao na kružok, nitko drugi, iako sam to radio u ime Porfirija), bili 'korisni idioti' kažem ovako: čista budalaština. Izmišljotina! Ja sam autor tih kružoka, to je bio i ostao moj projekt. (Kružoci se, u manjim gabaritima, nastavljaju u mom domu).
Upoznao sam vladiku Porfirija 2008. u Strasbourgu i kada je stigao kao mitropolit zagrebačko-ljubljanski 2014. u Zagreb, kada smo se krenuli družiti, uvidio sam potencijal našeg druženja. Naime, mene je puno ranije, ali osobito nakon 'Oluje', morila ideja što napraviti da konačno približimo Srbe i Hrvate, katolike i pravoslavce. Razmišljao sam kao teolog, ljudsko-pravaški aktivist i kao mironosac i polako mi je sinulo: možda s ovim čovjekom možemo konkretno početi davati doprinos društvu u prevladavanju napetosti te stvaranju i njegovanju dijaloga, razumijevanja i tolerancije. Ja sam, naime, prvi puta na nekim kružocima bio 1993. u Kopenhagenu u domu bivšeg ministra za socijalna pitanje i neko vriježe dužnosnika na Groenlandu pa mi se već tada dopao koncept 'Open House' gdje se tiho bistre ideje i, zašto ne, neki koristan zakonski prijedlog.
Nakon što me Porfirije pozvao na svoju krsnu slavu u januaru 2015. prvi sam puta vizualizirao projekt: kada sam vidio šaroliko društvo oko Porfirijeva stola. U sebi sam razrađivao stvar, ispitivao teren u mnogim razgovorima, ali sam je izložio Porfiriju tek početkom 2017. kada sam bio siguran da će to uspijeti. Njemu se moja ideja dopala i tako smo krenuli, zajedno.
Prvi smo kružok održali 4. veljače 2017. I sve do zadnjega održanog na Svetom Duhu (dva smo organizirali van Zagreba, jedan smo održali preko Zoom aplikacije, nakon imenovanja za patrijarha) sve je to bio moj koncept, moj plan: ja sam birao teme, ponekad nakon savjetovanja s nekim mojim prijateljima, ja sam pozivao ljude (ponekad bih se konzultirao s Porfirije oko nekih imena ili bi mi on sugerirao neko ime), ja sam moderirao, uz dva izuzetka kada sam zamolio druge da to učine. Porfirije je uglavnom bio domaćin, tu i tamo bi nešto rekao. Često sam trebao dosta vremena da pronađem s Porfirijem odgovarajući termin kako bismo održali kontinuitet susreta, a sam trud oko pozivanja ljudi (neki međusobno u svakodnevnom životu nisu razgovarali) je mene toliko iscrpljivao da sam nakon svake sesije bio doista umoran i iscrpljen.
Cijeli tjedan, od kada me vijest da je je toliko vladika s patrijarhom bilo na opelu Ratku Mladiću i kada sam pročitao što je Porfirije izgovorio, a od čega sam se na ovom portalu ogradio, možda ne onoliko žestoko koliko se od mene traži, osjećam se kao da me netko s maljem udario po sred ćela.
Ljut sam. Ne mogu sebi objasniti kako se dogodio takav užas i kako još uvijek crkvenim glavarima najprije pred očima nisu žrtve strašnih i neopisivih ratnih zločina, ne samo Ratka Mladića, ali dovoljno sam koncentriran da kažem kako ne mogu prihvatiti neistine i konstrukcije navedenog katoličkog svećenika, po gotovo što se na kraju svog iskaza na Dalmatinskom portalu zalaže za kaznenu ekspediciju na SPC u Hrvatskoj! Trebao bi don Anton Šuljić, ako se kiti i novinarstvom, uvidjeti važnost činjenice da niti jedan od vladika koji imaju eparhije u Republici Hrvatskoj nije bio na pogrebu ratnog zločinca Ratka Mladića', stoji u reakciji Drage Pilsela.
