'Prošla je godina otkako je otvorena zadarska dionica jedinstvenog hodočasničkog puta, a iza nje su već stotine prijeđenih kilometara, susreta i osobnih priča. U organiziranim grupama prošle su njome stotine hodočasnika, dok se više od tisuću njih odvažilo na putovanje u vlastitom ritmu - vođeni tišinom, prirodom i unutarnjim pozivom.
Ako i ti želiš doživjeti ovakav susret, pridruži se Camino Zadar danima ili se odvaži zakoračiti sam. Camino te čeka', poručili su organizatori.
Informacije o terminima dostupne su na službenoj stranici.
Camino Zadar dane organiziraju Turistička zajednica Zadarske županije i lokalne turističke zajednice - Zadra, Nina, Biograda na Moru, Starigrada, Pakoštana, Sukošana, Sv. Filipa i Jakova, Vrsi, Ražanca, Posedarja i Jasenice - u suradnji s Bratovštinom sv. Jakova Hrvatska. Nositelj je projekta Camino Zadar Zadarska županija u suradnji s Bratovštinom sv. Jakova Hrvatska i lokalnim turističkim zajednicama.
Marija Pražen napisala je tekst kojim Caminu Zadar čestita rođendan. Njime ukazuje na sve ono što to hodočašće donosi. Prenosimo ga u cijelosti:
'I ovaj vikend pred nama Camino Zadar ponovno postaje mjesto susreta, koraka i misli. Novi hodočasnici obilježit će prvu godišnjicu dionice koja je u kratkom vremenu postala puno više od same rute. To je prostor introspekcije, izazova i smirenja. Kako izgleda put od Kožina do Nina i što sve budi u čovjeku koji njime korača, pročita u nastavku.
Kad kreneš iz Kožina kao Camino hodočasnik, ne nosiš samo ruksak, nosiš pitanja, umor, tišinu koju tražiš i onu koju još ne razumiješ. Nema više turističkog pogleda, svaki korak postaje važan, svaka sitnica dobiva težinu.
Maslinici uz koje prolaziš više nisu samo lijepi, oni su lekcija strpljenja. Ta stabla, izlomljena i tvrdoglava, uče te kako opstati i rađati plod čak i kad vjetrovi nisu blagi. Gledaš ih i shvaćaš da ne mora sve biti ravno da bi bilo ispravno.
Između njih, maraska mala, gorka, skoro neprimjetna podsjeti te da život nije uvijek sladak, ali je upravo u toj gorčini skriven karakter. Kušaš zrak, težak od soli i sunca i osjetiš kako te vraća u tijelo, u sadašnji trenutak. Na Caminu nema jučer ni sutra, već samo ovaj korak.
Možda te uhvati umor baš na toj dionici. Noge postanu teške, misli glasne. I baš tada put postane iskren. Nema više romantike, samo ti i odluka da ideš dalje. Jedan korak. Pa još jedan.
I taman kad pomisliš da si već uhvatio ritam puta, negdje između tišine i umora, nađeš se u malom zaseoku Prorokovići. Nema znaka, nema najave. Samo nekoliko kuća, sunce koje stoji visoko i osjećaj kao da si zakoračio izvan vremena.
Tu ga susretneš.
Čovjek koji kao da te čekao iako se nikad prije niste vidjeli. Pogled mu topao, ruke grube od rada, ali otvorene onako kako se danas rijetko otvaraju. Pozdravlja te kao starog znanca, ne pita puno, kao da već zna. U njegovom ‘dobro došao’ nema formalnosti, samo iskrena radost što si tu.
Poziva te na okrjepu, jednostavno, bez pitanja hoćeš li. Kao da je to oduvijek bilo tako. Kao da hodočasnik ovdje nikad ne prolazi gladan ni žedan. Na stolu ništa raskošno, ali sve ima težinu: kruh, masline, možda čaša domaćeg vina ili voda iz bunara. I sve to postaje više od hrane.
On je svjedok nekih drugih vremena. Vremena kad su se hodočasnici čekali, kad se vrata nisu zaključavala, kad je poštivanje hodočasnika bilo stvar časti, ne izbora. Priča ti, polako, bez žurbe o ljudima koji su prolazili, o pričama koje su ostajale, o vjeri koja nije tražila objašnjenja.
I dok ga slušaš, shvatiš da Camino nije samo put koji hodaš nego ljudi koje susretneš. U njegovim riječima i gestama osjetiš nešto staro, gotovo zaboravljeno, ali duboko poznato.
Kad kreneš dalje, ne nosiš samo vodu i kruh koje ti je dao. Nosiš osjećaj da nisi sam. Da negdje, uz put, uvijek postoji netko tko će te dočekati kao čovjeka ne kao stranca.
I put od Kožina do Nina odjednom više nije samo tvoja priča. Postaje priča svih onih koji su znali stati, ponuditi, osluhnuti, vidjeti i doživjeti. I svih onih koji su primili i znati će predati dalje. S tom misli nastavljaš svoj put i s nadom da ćeš znati i moći drugome pružiti što je tebi čovjek iz Prorokovića pružio.
Kad se krajolik otvori pred Ninom, ne ulaziš u grad nego ulaziš u predah. Most kojim prelaziš nije samo prijelaz preko mora, nego preko vlastitog napora. Pogled na plitku lagunu, solanu, tišinu koja lebdi nad svime. Sve to djeluje kao odgovor, iako pitanje možda još ne znaš izgovoriti.
U Nin ne dolaziš kao isti čovjek koji je krenuo iz Kožina. Možda si samo malo tiši. Možda malo lakši. Ali znaš da je taj mali komad puta između polja bio više od hodanja.
Bio je to jedan poseban susret.’