Neki dan sjedio sam s jednim roditeljem i razgovarali smo o njegovom sinu. Ima 11 godina, malo kasni u razvoju, blag je i poslušan dječak. Onaj tip djeteta koji rijetko stvara probleme i uvijek daje sve od sebe.
Otac mi je, onako iskreno, rekao: 'Želi da ga gledam dok igra. Ali svaki put kada mu nakon utakmice kažem što nije bilo dobro, vidim da potone. Kako da se postavim prema svom djetetu?'
Mislim da je to pitanje koje si postavlja mnogo više roditelja nego što su spremni priznati. Kroz razgovore s roditeljima primjećujem da u sport često ulazimo bez jasne slike koja je zapravo naša uloga. Želimo pomoći svom djetetu, ali ponekad ne znamo kada stati, kada reagirati, a kada jednostavno biti uz njega.
Po meni, roditelj u sportu ima tri važne uloge. Prva je zaštita. Ali zaštita ne znači da ćemo rješavati svaku situaciju s trenerom ili suigračima. Ako dijete ima problem s vršnjacima, a nije riječ o nekoj ozbiljnoj ili alarmantnoj situaciji, puno je važnije dati mu alate i podršku da samo pokuša riješiti problem. Da nauči razgovarati, zauzeti se za sebe i nositi se s neugodnim situacijama. Tako dijete raste.
Zaštita je najpotrebnija onda kada autoritet narušava djetetovo dostojanstvo.
Nažalost, i danas često vidim roditelje koji bez problema dopuštaju da trener vrijeđa ili ponižava njihovo dijete, pod opravdanjem da će ga to očvrsnuti. Ja u to ne vjerujem.
Ako je djetetovo dostojanstvo ugroženo od strane autoriteta, tada se roditelj treba uključiti. Tu nema mjesta šutnji. Sve ostalo... dajte mu alate, budite uz njega i pustite ga da raste.
Druga je uloga vodstvo. Mnogi roditelji smatraju da su oni ti koji nakon treninga ili utakmice trebaju učiti dijete tehničkim i taktičkim stvarima. Neki od njih možda to doista i znaju. Ali to nije njihova uloga. Za to postoji trener.
Ako niste zadovoljni njegovim radom, nemojte pokušavati biti trener svom djetetu. Pronađite trenera kojem vjerujete.
Mnogo puta sam gledao roditelje kako na putu kući objašnjavaju djetetu što je trebalo napraviti drugačije, gdje je pogriješilo i kako je moglo odigrati bolje. U teoriji to zvuči odlično. Ali, iskreno, još nisam doživio da je dijete takav razgovor doživjelo kao podršku.
Zato vjerujem da roditeljsko vodstvo treba biti usmjereno na nešto puno važnije. Na ponašanje. Na vrijednosti. Da dijete bude pristojno. Da poštuje druge. Da pozdravi protivnika i trenere. Da dolazi na vrijeme. Da bude dobar suigrač. Da razvija marljivost, upornost, disciplinu i odgovornost.
To su stvari koje će mu koristiti puno dulje od bilo koje sportske taktike.
A onda dolazimo do možda najvažnije roditeljske uloge. Podrške. Toliko je jednostavno, a često baš to najviše zaboravimo. Nemojte ga previše štititi. Nemojte mu previše filozofirati o sportskim pogreškama. Budite podrška.
Recite mu: 'Tu sam da te podržim, bez obzira kako si odigrao'.
'Baš mi te je bilo lijepo gledati danas'. 'Drago mi je što uživaš u sportu'.
Takve bi rečenice, pogotovo prema mlađoj djeci, trebale biti puno češće. Njima ne treba još jedan autoritet koji će im govoriti što su pogriješili. To će već napraviti trener.
Njima treba netko tko će ih podsjetiti da postoji i život izvan sportske pogreške. Da jedna loša utakmica ne određuje tko su. Jer, iskreno, na kraju dana ona to uistinu i ne određuje.
Zato bih svim roditeljima ostavio jednu jednostavnu misao. Ako je djetetovo dostojanstvo ugroženo – zaštitite ga. Vodite ga u stvarima koje će ga učiniti boljim čovjekom. A kada god niste sigurni kako reagirati u sportskim situacijama... Budite podrška.
S tim gotovo nikada nećete pogriješiti.
