Dječji nogomet posljednjih je godina doživio veliku promjenu. Turniri su postali središnji događaji dječjeg sporta i često se predstavljaju kao vrhunac sezone i najvažniji trenutci razvoja mladih nogometaša. No vrijedi se zapitati koliko je takav pristup doista koristan za djecu.
U mnogim slučajevima djeca tijekom godine odigraju više službenih utakmica nego seniorski igrači. Takav ritam teško se može smatrati prirodnim za razvoj mladog sportaša. Temeljni cilj nogometnih škola trebao bi biti jasan. Djecu treba naučiti nogometnim vještinama. To se postiže kroz trening, ponavljanje tehničkih elemenata i aktivno sudjelovanje u igri s loptom.
Na utakmici dijete u prosjeku dodirne loptu vrlo kratko. Procjene pokazuju da se ukupno vrijeme kontakta s loptom često svodi na svega nekoliko desetaka sekundi. U takvim uvjetima teško je očekivati značajan tehnički napredak.
S druge strane, dijete već u prvih nekoliko minuta treninga dodirne loptu više puta nego tijekom cijele utakmice. Ako je cilj škole nogometa razvijati vještine, onda je jasno da trening ima mnogo važniju ulogu od samog rezultata utakmice.
Unatoč tome, turniri su postali događaji koji često nose veliku emocionalnu težinu. Roditelji zbog njih uzimaju godišnje odmore, putuju na različite destinacije i prate svaku sekundu igre. Analiziraju poteze, komentiraju suce i razgovaraju o sljedećim protivnicima.
Roditelji koji turnir doživljavaju kao izlet i priliku za zajedničko druženje nisu problem. Takvi trenutci mogu biti lijepa obiteljska iskustva. Problem nastaje kada se djetetu šalje poruka da je turnir presudan. Kada se govori da mora biti najbolji ili da momčad mora pobijediti. U takvom okruženju sport lako prestaje biti igra.
Sjećam se jednog razgovora s roditeljima dok sam radio kao trener. Bili su to divni ljudi koji su iskreno željeli najbolje za svoje dijete. Tijekom razgovora pokušao sam im objasniti da postoji jedna psihološka opasnost kod dječjih turnira, posebno kada cijela obitelj ide na natjecanje. Dijete se tada može snažno emocionalno vezati uz sport. To na prvi pogled ne zvuči loše, ali može postati problem ako sport počne zauzimati mjesto koje bi trebalo pripadati obitelji i drugim važnim iskustvima iz djetinjstva.
U tom trenutku otac mi je ponosno rekao kako su kao obitelj planirali putovanje, ali je njegov sin imao nogometni turnir. Pitao je dječaka želi li ipak ići na turnir i ponudio da otkažu obiteljsko putovanje ako to želi. Otac je bio uvjeren da time pokazuje koliko podržava svoje dijete.
Takva gesta može izgledati lijepo i pohvalno. Svaki roditelj želi omogućiti djetetu da radi ono što voli. Ali zamijeniti obiteljsku uspomenu jednim nogometnim turnirom teško je opravdati. Upravo takve situacije događaju se sve češće.
U dugoročnom smislu obiteljske uspomene često imaju mnogo veću vrijednost od sportskih medalja. Mnogi sportaši ne pamte većinu turnira koje su odigrali u djetinjstvu, ali se vrlo jasno sjećaju trenutaka provedenih s obitelji. Obitelj je temelj razvoja djeteta i ima mnogo važniju ulogu od bilo kojeg sportskog rezultata.
Često se može čuti argument da su utakmice zamjena za igru kakva je nekada postojala na ulicama i igralištima. Međutim, između ta dva iskustva postoji velika razlika. Službena utakmica uvijek nosi određeni psihološki pritisak. Tu su treneri, suci, publika i očekivanja. Dijete u takvom okruženju često razmišlja o tome hoće li pogriješiti.
U spontanoj igri toga nema. Djeca igraju dok god imaju energije, pokušavaju različite poteze i griješe bez straha. Upravo u takvom okruženju razvijaju se kreativnost, hrabrost i osjećaj za igru. Danas djeca imaju manje prilika za takvu slobodnu igru nego prije. No to ne znači da je ona nestala. I vi kao roditelji možete nešto učiniti.
Prije nekoliko mjeseci igrao sam nogomet u kavezu s prijateljima. U jednom trenutku gledam osobu iz svog bliskog kruga kako dolazi sa svojim osmogodišnjim sinom. Ušli su u kavez pokraj nas i sat vremena igrali zajedno. Bez publike, bez rezultata i bez pritiska. Samo otac i sin. Lopta i smijeh. To su uspomene. To je pravi primjer.
Djeca ne žele da im se svaki potez promatra kao da su u areni u kojoj moraju dokazivati svoju vrijednost. Ne žele pritisak. Ne žele očekivanja koja ne mogu nositi. Ne žele teret odraslih na svojim leđima. Djeca trebaju prostor da griješe. Da budu slaba. Da budu kreativna. Da budu radosna. Da budu vragolasta. Sport im je dio toga već počeo oduzimati.
Nemojte, roditelji, i vi to učiniti.