04/04/26 · 08:26

Roditelji, prestanite ovo govoriti djeci

Pravo samopouzdanje ne može se ubaciti nekoliko minuta prije utakmice

Roditelji, prestanite ovo govoriti djeci
Foto: Ilustracija (ChatGPT)
PODIJELI Facebook X (Twitter) WhatsApp

Roditelj prije utakmice vidi ono što drugi ne vide. Primijeti napetost u tijelu, pogled koji traži sigurnost, tišinu koja skriva nemir. Osjeti nervozu djeteta jer je i sam osjeća. I tada, iz najbolje namjere, iz čiste ljubavi, želi pomoći. Želi maknuti strah. Želi dodati snagu.

Pa kaže: ‘Ti si najbolji. Nitko ti ništa ne može. Pokazat ćeš im svima’.

Te rečenice zvuče snažno. Zvuče zaštitnički. Dolaze iz srca. Ali dijete ih ne čuje kao odrasla osoba. U njima često ne čuje podršku nego zadatak. Ne čuje sigurnost nego obvezu.

Pravo samopouzdanje ne može se ubaciti nekoliko minuta prije utakmice. Ono nije motivacijska rečenica. Ono je iskustvo. Gradi se kroz dane kada nisi bio najbolji, ali si bio prihvaćen. Kroz trenutke kada si pogriješio, a nitko ti nije oduzeo vrijednost. Kroz poraze nakon kojih si i dalje bio zagrljen.

Samopouzdanje se ne ubacuje izvana. Ono se gradi iznutra, kroz vrijeme.Superlativi su poput balona. Lijepo izgledaju dok lebde. Ali kada se sudare sa stvarnošću, lako puknu.

Dijete izađe na teren i već u prvih nekoliko minuta shvati da igra nije savršena. Protivnik je dobar. Lopta pobjegne. I tada se u njegovoj glavi pojavi misao:Ako sam najbolji, zašto mi ovo ne ide?

U tom trenutku više ne igra slobodno. Ne igra iz radosti. Igra da obrani sliku.Znam to jer sam i sam to osjetio.

Kada sam bio mlađi, bio sam nježniji karakter. Pomalo nesiguran, ponekad plah. Govorio sam samome sebi da sam dobar, ali duboko u sebi nisam bio siguran u to.

Sjećam se trenutaka kada su me neki moji sportski autoriteti pokušali ohrabriti upravo na taj način. Govorili su mi da sam daleko najbolji. U tom trenutku bilo mi je ugodno to čuti. Prihvatio sam te riječi i na kratko osjetio nešto što je izgledalo kao samopouzdanje.

Ali to je bilo lažno samopouzdanje. I trajalo je vrlo kratko. Čim bih napravio prvu pogrešku, počeo sam osjećati pritisak. U glavi mi se rušila slika koju su drugi stvorili o meni. Osjećao sam kao da sam dužan opravdati njihovo uvjerenje.

Nisam više igrao za sebe. Igrao sam da ne razočaram njihove očekivanja.Osjećaj je bio kao da na terenu nosim čašu punu vode. Dok god je voda mirna, sve je u redu. Ali ako se prolije, netko će biti razočaran. Možda čak i ljut. Tek danas razumijem da su mi željeli dobro. Htjeli su me ohrabriti. Samo su odabrali pogrešan način.

Zato sam s vremenom sebi posložio drugačiju priču. Jedina osoba s kojom se uspoređujem jesam ja od jučer. I to danas pokušavam prenijeti sportašima s kojima radim. Ne trebaju biti najbolji. Trebaju biti bolji nego što su bili.

Jedan dječak mi je jednom, nakon poraza, rekao gotovo šapatom: ‘Mama kaže da sam najbolji, a ja se bojim da ću je razočarati’.

Nije ga boljela utakmica. Bolio ga je teret slike koju mora braniti. Superlativi ne jačaju dijete. Oni podižu očekivanja koja dijete mora nositi.

Zdravo samopouzdanje izgleda drugačije. Ono ne treba usporedbu. Ono raste kada dijete zna da vrijedi i kada je treće, i kada je zadnje, i kada mu jednostavno ne ide.

Zato poruka prije utakmice ne mora biti velika. Ne mora biti herojska. Može biti jednostavna i istinita. ‘Vidim koliko se trudiš. Daj sve od sebe. Tu sam bez obzira na rezultat’.

Te riječi ne napuhuju. One grade.