Nakon zlata i srebra ovih je dana jedna druga tržišna roba preuzela glavnu ulogu u vijestima - nafta. Za razliku od prve dvije robe, koje su više puka tržišna zanimljivost, nafta igra puno veću ulogu u svakodnevnom životu svih nas. Prožima gotovo svaku poru našeg društva na ovaj ili onaj način, a glavni strah svih je: što ako je ne budemo mogli plaćati, ili još gore - što ako je ne budemo mogli niti kupiti?
Od početka ožujka taj je strah, s rastom cijena nafte, oživio poput mumija iz horora. Život su mu udahnuli Donald Trump i Benjamin Netanyahu, započevši jedan prilično ozbiljan sukob između SAD-a i Irana. Nešto se slično s cijenama energenata dogodilo početkom rata u Ukrajini, a pozitivno je što se ipak nešto i naučilo - diverzificirale su se mogućnosti dobave, stoga je trenutačno više pitanje cijene nego dostupnosti. No, kad se duh rata jednom pusti iz boce, teško ga je kontrolirati.
Trump je zasad redovito vježbao mišiće na slabijim protivnicima, radi čega su tržišta pri svakom pružanju ozbiljnijeg otpora žrtve - u ovom slučaju Irana - računala da će se Trump na kraju ipak povući. Stoga su skovali i akronim TACO (Trump Always Chickens Out), što sugerira da američki predsjednik uvijek na kraju popusti pod pritiskom tržišta i javnog mnijenja. No, Iran, izgleda nema namjeru popustiti, čak ni nakon preciznih eliminacija nekoliko razina iranskog vojnog i političkog vodstva, niti nakon tisuća projektila koji su ga pogodili. Bore se i pritom koriste najjače oružje koje imaju - kontrolu protoka nafte.
Kada bismo to usporedili s ljudima, analogija bi bila da jedan protivnik drži drugog za vrat i guši ga, dok mu ovaj zadaje udarac za udarcem. I nije upitno bole li ti udarci - nego je glavno pitanje koliko još taj koji ih zadaje može izdržati prije nego što mozak ostane bez kisika. Jer nafta je upravo to - kisik svjetskog gospodarstva. Stoga je prijetnja iranske strane cijenom nafte od 200 dolara prilično bolan stisak za grlo.
Međutim, ono najgore jest da Iran ne drži za vrat SAD, već sve druge zemlje koje su neto uvoznici nafte - pa i našu Europsku uniju. I tako ostatak svijeta postaje kolateralna žrtva, a vidjeli smo da za njih, nikada pa ni u ovom ratu, nikoga nije previše briga. Moglo bi se reći da ih ‘ne šljive ni 2%’.
Međutim, nekih drugih 2% u ovom ratu postaje vrlo važna brojka. Naime, 2% je razina inflacije kojoj središnje banke teže i kojoj su se sada napokon dovoljno približile, no pitanje je hoće li inflacija takvom i ostati. Mehanizam je jednostavan: skuplja nafta znači skuplje gorivo, skuplje gorivo znači skuplje sve - od prijevoza do hrane - a to diže inflaciju i posredno usporava gospodarski rast. Rastom cijene nafte ta se željena razina od 2% ponovno udaljava. Stoga je, u konačnici, najvažnije pitanje: ‘Kada će ovaj sukob završiti?’
Analitičari, racionalni kakvi jesu, broje projektile, dronove, troškove obaranja istih, nagađaju o preostalim zalihama, ali začudo, ne pretjeruju s uzbuđenjem zbog ovog sukoba jer mu daju ograničeni rok trajanja. To se najbolje vidi iz cijena nafte u ugovorima koji dospijevaju za par mjeseci, daleko su od trenutačnih razina.
Ovaj rat jednostavno previse košta, jeftine zamjenjive dronove ruše rakete vrijedne milijune, a za razliku od dronova, nije ih moguće lako nadomjestiti. Tako da produženje sve više otkriva asimetričnu prirodu ovog sukoba i potrebu za dogovorom prekida vatre. Prekid bi trebao dovesti do smirenja cijena nafte i smanjenja utjecaja na inflaciju. Nakon toga - business as usual. No, problem je da su glavni akteri prilično iracionalni i da je dovoljno da pokoja raketa pogodi nezgodno mjesto pa da sve dobije neželjeni zaokret.
No, vratimo se na početak i na Trumpa. On je vjerojatno jedini predsjednik na svijetu koji je pupčanom vrpcom vezan za tržišta i unatoč činjenici da SAD ima dovoljno svoje nafte, rast cijena na pumpama i eventualni rast inflacije te pad tržišta smanjuju njegove šanse na predstojećim izborima. A Trumpu je vlast ipak vrjednija od svega. Dapače, zbog nejasnih ciljeva rata on se u svakom trenutku može povući i proglasiti pobjednikom - što je vjerojatno i scenarij kojeg svi priželjkuju. Dakle, nadajmo se da je mozak još uvijek u funkciji, a da će rakete pogađati samo pažljivo birane ciljeve.
Bez obzira na to što će se na kraju dogoditi, najbitnije je ne podleći panici i ne prepustiti upravljanje imovinom strahu, već iskusnim stručnjacima koji tržišta prate svakodnevno. Oni će već naći načina kako se postaviti - jer dobro znaju da svaku krizu valja iskoristiti. Kako je jednom rekao Rahm Emanuel, šef kabineta predsjednika Obame, u jeku financijske krize 2008.: ‘Never let a good crisis go to waste’.