Večeras se na glavnom zagrebačkom trgu održava komemoracija za Kristiana Josipa Periša (32). On je, podsjetimo, prije točno mjesec dana preminuo u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru. Okupljenima se obratila njegova sestra Mihaela, piše Index.
'Pozdrav svima. Ja sam Kristianova najmlađa sestra. Kažu da su starija braća tu da nas čuvaju, da nam pokazuju put i da nas nauče ponešto o životu. Ali nitko nas nikada ne pripremi na to da ćemo jednog dana morati naučiti živjeti bez njih. Cijeli svoj život ponosila sam se time što mi je Kristian brat', rekla je Mihaela pa zaplakala.
'Upisao je 5. gimnaziju u Zagrebu, a istim smo putem krenule i mi. Kad sam ja upisala 5., profesori bi me znali pitati: 'Jesi ti sestra onog visokog, nabildanog Kristiana pored kojeg jedva prođeš na hodniku koliko je velik?' I ja sam uvijek bila toliko ponosna kad bi me prepoznali zbog njega. Bilo mi je drago što ljudi znaju da sam njegova sestra i što se sjećaju nakon toliko godina tko je on.
Prije bi me čak i živciralo kad bi nam govorili da smo isti. Ja bih odmah odgovarala da nismo, da sam ja ljepša. A danas mi nema ljepše stvari nego čuti nešto da sam ista kao on, da u meni vide njega, da nosim nešto njegovo makar samo u izgledu. On je bio netko uz koga sam obožavala svaki trenutak odrastanja i netko za koga sam vjerovala da će uvijek biti dio svih mojih sutra. A danas stojim ovdje i pokušavam pronaći riječi za nekoga tko je bio toliko velik dio mog života da mi se čini nemogućim sažeti ga samo u 10 minuta', rekla je Mihaela Periš.
'Mislim da sam tek s godinama počela razumijevati koliko je Kristian zapravo osjećao potrebu da me zaštiti. Kad sam bila malena, veliki dio svog djetinjstva provela sam po bolnicama. Operacije bubrega, ne buđenje iz anestezije, i bolna iskustva kojih se ja možda danas ne sjećam onako kako ih se sjeća moja obitelj. Kristian se sjećao, i mislim da je u njemu još dok smo bili djeca ostalo nešto što nikad nije nestalo. Ta potreba da me čuva, da pazi na mene i da bude siguran da sam dobro. Možda sam ja s vremenom zaboravila neke stvari kroz koje sam prošla, ali on nije zaboravio kako je bilo gledati svoju malu sestru u bolnici u takvim situacijama. I možda nikad nije prestao osjećati da mora biti tu za mene. To je bio Kristian', rekla je Mihaela.
'Možda nije uvijek morao ništa reći. Možda nisam uvijek ni primjećivala koliko brine. Ali negdje sam uvijek znala da imam njega. Da postoji netko tko će se zabrinuti, tko će me pitati jesam li dobro, tko će imati potrebu stati ispred mene i zaštititi me od svega što može. Iako su naši roditelji divni ljudi, puni brige za nas, te se za nas žrtvuju cijeli svoj život, svejedno je Kiki u posljednje vrijeme često govorio kako je on tu da čuva mene i sestru. Kao da je njegova uloga biti naš zaštitnik', navela je.
'Nikad nisam pomislila da će doći dan kada nas više neće moći čuvati onako kako je uvijek čuvao, ali vjerujem da nas i dalje čuva i daje nam snagu samo sada s neba. Da i dalje pazi na nas kao što je to radio cijeli život. Samo bih voljela da nas nije morao početi čuvati s neba tako rano. Ali ta njegova briga nije bila samo nešto što smo sestra i ja osjećale. On nikada nije izašao iz kuće, a da nas sve redom nije poljubio. Svakoga od nas. To je bilo nešto njegovo. Nešto što se podrazumijevalo. I tek sad shvaćam koliko bih dala da još jednom gledam kako odlazi iz kuće i da nas sve redom poljubi. I uvijek je zvao mamu i tatu za mišljenje, što god da je planirao, što god je htio napraviti, zvao bi njih. Ako bi se oni složili, napravio bi to. A ako ne odustao bi. I mislim da to dovoljno govori o tome koliko ih je poštivao i koliko mu im je njihovo mišljenje značilo', rekla je Mihaela.
'Najteže od svega je to što sam vjerovala da će to tako biti zauvijek. Kiki je bio zabavljač naše kuće. Naše djetinjstvo bilo je ispunjeno njegovom gitarom, pjesmom i trenucima kad bismo svi zajedno pjevali. Uvijek je znao napraviti atmosferu i uvijek je nekako unosio život u kuću. Na moru je bilo isto tako. Kao najstariji brat, nikad nas nije odbijao. Vodio nas je sa sobom, igrao se s nama, i uključivao nas u sve. Nikada nije bio onaj stariji brat koji bi rekao da mu smetamo ili da nas ne želi sa sobom. Nas troje smo bili definicija starijeg brata i mlađih sestara. Mi smo njega uvijek zezale, živcirale, dosađivale mu, a on je imao nevjerojatno puno strpljenja s nama', rekla je Mihaela.
'I koliko god smo ga gnjavile, nikad nas nije otkantao. Danas bih dala sve da ga mogu opet zezati, da mu mogu opet ići na živce, da mu opet mogu reći da falša dok pjeva, samo da ga naljutim, da ga čujem kako se žali na nas, da vidim onaj njegov pogled koji bi nam dao do znanja da smo pretjerale, a znam da nas ni tada ne bi stvarno otkantao. Kristian je bio jako ponosan na našu sestru. Od kad je krenula na faks, bio je ponosan što će postati doktorica i kad je to postala, bio je toliko ponosan na to što spašava ljudske živote. Znam koliko mu je to značilo i koliko se veselio njezinom profesionalnom putu. I imao je planove za sve nas', rekla je.
'Sanjao je da jednog dana svo troje budemo u svojim profesijama, ali da nekako radimo zajedno. Da napravimo nešto svoje, da imamo nešto zajedničko da stvaramo i gradimo. Imao je viziju našeg zajedničkog života, stvari koje ćemo tek napraviti, i teško mi je prihvatiti da je toliko toga planirao, a da nije znao koliko ćemo vremena zapravo ostati. Ja sam podrazumijevala da će on biti tu u svim velikim trenucima mog života', rekla je Mihaela kroz suze.
'Znala sam da će Kristian biti najzabavnija osoba na mom vjenčanju. Da će biti najbolji tata, najbolji ujak našoj djeci. Da će ih voljeti onako kako je volio nas, da će ih zabavljati, voditi ih sa sobom. I da će biti onaj ujak kojem će se svi veseliti i kojeg će uvijek tražiti. Kad smo saznale da će postati tata, sestra i ja odmah smo išle u shopping. Gledale sve što bismo mogle kupiti za tu bebu. Planirale se, veselile, čekale da upoznamo to malo biće koje će imati njega za tatu. Toliko sam se veselila tome da će naša djeca odrastati zajedno, da ćemo imati obiteljska okupljanja, da će Kiki i dalje biti onaj koji će nas sve nasmijavati. U glavi sam imala toliko jasnu sliku svega što nas čeka. Nikad nisam ni pomislila da bi svi ti trenuci mogli doći a da njega nema. I možda je to jedna od najtežih stvari u svemu ovome. Ne gubim samo ono što smo imali, gubim sve ono u što sam bila sigurna da ćemo tek imati. Gubim njegovu prisutnost u trenucima za koje sam uvijek mislila da se podrazumijevaju', rekla je Periševa sestra
'Njegove komentare, njegove šale, njegovo mišljenje, gitaru, poljupce kad odlazi iz kuće, njegove pozive i njegovu živciranje kad ga gnjavimo. Gubim mogućnost da ga nazovem, da mu nešto ispričam, da ga pitam za mišljenje, da mu kažem što mi se dogodilo i da se veselim nečemu zajedno s njim. I koliko god pokušavam pronaći utjehu u tome, razmišljali bismo čime ćemo je iznenaditi, što će je najviše razveseliti i kako ćemo joj uljepšati taj dan. Umjesto toga, ja ovaj tjedan sjedim i pišem govor kojim se opraštam od svog brata', rekal je Mihaela.






