Splitski umjetnik i novinar Siniša Vuković najavio je predstavljanje svojih dviju knjiga 'Aida' i 'Nabucco'. Održat će se ove srijede, 29. srpnja, u 11 sati u foajeu Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu.
'Bit će tu cijela priča o te dvije opere na Peristilu, kao 'signum temporis' Splitskog ljeta. Redateljica Jelena Bosančić govorit će, pak, o svojoj režiserskoj vizuri Verdijeva 'Nabucca', naslova koji možete uživo vidjeti na Peristilu večeras i u četvrtak', istaknuo je Vuković.
Potom je i prenio povjesticu opere 'Nabucco' u Splitu, objavljenu u subotnjem broju Slobodne Dalmacije. Evo što je sve naveo...
'Split se, nimalo slučajno, voli spominjati kao grad opere ilitiga operni grad, a kao jedna od svakako publici najdražih i najpopularnijih glazbeno-scenskih tvorevina zacijelo jest 'Nabucco' Giuseppea Verdija. Tu je, naravno, i nezaobilazna 'Aida', koja, baš s Nabuccom tvori – kako sam već pisao – takozvane 'Verdijeve trice'. Jerbo, Nabucco je treća po redu nastanka meštrova opera, dok je Aida također treća, ali s kraja njegova opusa. Kako bilo, ni Splitsko ljeto ni uopće percepcija opere u Splitu te bilježenje Dujmova grada na mapi svjetske operistike ne bi bilo isto bez ova dva amblema redovito izvođena na carskom pločniku splitskog Peristila.
Iako, kad je Nabucco posrijedi, u povjestici te opere u oči upada fakt kako je ona u Splitu u cijelosti izvedena tek 29. srpnja 1962. Bila je tada, u okviru Splitskih ljetnih priredaba, prvi naslov koji je izvorno rađen za Peristil (obično se krivo zna spominjati da je to bio Simon Boccanegra istog skladatalja, no on je postavljen tek 1978.), a dotad su se, počevši od ljeta gospodnjega 1954., na otvorenu pozornicu pod vedrim nebom iznosile operne produkcije prethodno uprizorene u zgradi kazališta na Dobrom.
Za razliku od brojnih inih djela, Nabucco nikad nije bio na programima putujućih talijanskih ili čeških opernih trupa s kraja XIX. i s početka XX. vijeka, niti ga je, u međuraću, tijekom svojih čestih gostovanja bila dovela Zagrebačka opera ili Ljubljanska opera. No prvi taktovi Verdijeva mladenačkog djela odjeknuli su u Splitu nepunih 100 godina prije no što će se dogoditi u integralnoj verziji. Tada, na proljeće 1865., izvedeni su samo II. i III. čin, a važnost izvedbe ponajvećma leži u tome što se to zbilo u sklopu koncerata priređenih u Teatru Bajamonti na današnjoj Prokurativi, neposredno poslije njegovog obnavljanja po stradanju u požaru. Bilo je to za gostovanja jedne putujuće talijanske operne družine i u čast maestru Samuelu Wolfu iz Padove. Taj je koncert, održan koncem svibnja, bio zadnji što se upriličio te sezone do ljeta, a škrte napise o tome može se pronaći u ondašnjim žurnalističkim pismohranama, u novinama 'Il Nazionale' na talijanskom jeziku, u broju od 10. lipnja 1865.
Otkako se pojavila na splitskoj otvorenoj pozornici 29. srpnja 1962., opera 'Nabucco' premijerno se postavljala u gotovo pravilnom ritmu od desetak godina, s tim da je do prve obnove proteklo čak dva desetljeća, a između zadnje dvije prošlo je jedva pola dekade. Premijere su datirane ovako: 15. srpnja 1983., pa 1. kolovoza 1994., pa 14. srpnja 2003., pa 14. srpnja 2012. i zadnji put 14. srpnja 2018. Do ovih dviju najnovijih izvedaba 2026., 'Nabucco' se u Splitu izveo ukupno 92 puta: 80 na Peristilu, 11 puta u zgradi kazališta i jednom u prilici gostovanja na ljetnoj pozornici Venerandi u Hvaru, 18. srpnja 1972.
Uskoro iz tiska izlazi i moja knjiga 'Nabucco', monografsko izdanje o detaljnim izvedbama same opere u Splitu, pa ću u ovom napisu donijeti samo one akcente koji su metnuti na najvažnije predstave u prvim desetljećima trajanja ovog djela na imperatorskom šaližu.
U splitskom premijernom izdanju s kraja srpnja 1962. za dirigentskim pultom bio je maestro Silvije Bombardelli, redateljskom je palicom upravljao Tomislav Kuljiš, dok su se kostimografskim i koreografskim kreacijama bavile Jagoda Buić i Franka Hatze. Ružu solista činjahu: Hilda Hölzl (Abigaille), Attilio Planinšek (Ismaele), Ante Marušić (Nabucco), Paško Duplančić (Zaccaria), Andrica Dumanić (Fenena), Ante Matanović (Baalov veliki svećenik), Toni Jelaska (Abdallo) i Tatjana Goluža (Anna).
Dežurni kritik Željko Rapanić, analitički kao i obično, u jednoj (quasi)esejističkoj ekspertizi do tančine je secirao prvi splitski 'Nabucco'. Znakovito je što rečeni arbitar tvrdi kako 'pozitivno se može ocijeniti težnja da se djelo prezentira u monumentalno-statičkoj formi koja je izvedbu približavala oratorijskom prikazivanju' (Slobodna Dalmacija, 4. VIII. 1962.). Što zbog biblijske teme, što zbog same glazbene strukture, 'Nabucco' doista koketira s oratorijskom oblikotvornom gradbom. A za teatarske ljetopise Rapanić nam je ostavio ovakva svjedočanstva sa splitske prve premijere: 'Scena Jagode Buić bila je usklađena s okolnostima koje diktira Peristil, pa je u tom smislu slijedila njegovu monumentalnost i djelovala funkcionalno. I njeni kostimi bili su privlačni kao uostalom i svaka njena kostimografska intervencija u bogatu riznicu historije (…) U muzičkom pogledu pod vodstvom Silvija Bombardellija 'Nabucco' je predstavljen splitskoj publici u dobrom svjetlu, jer su i orkestar i protagonisti uglavnom s mnogo uspjeha svladali u kratkom vremenu teškoće koje partitura nosi. Izvjesne poteškoće na premijeri pokazale su se privremenima, jer je druga izvedba izvedena s više sigurnosti (…) Naslovnu ulogu pjevao je Ante Marušić postigavši jedno od svojih najboljih ostvarenja' (ibidem).
Ova se produkcija pjevala na hrvatskom jeziku, u prijevodu Vladimira Rismonda i Slavka Mijića. Narednih godina zbog toga je dolazilo do komičnih situacija, jer su gostujući solisti pjevali na izvornom talijanskom jeziku, a domaći na hrvatskom!
Iako je u to vrijeme bio običaj da se na program Ljeta iznose predstave postavljene tijekom zime u kazalištu, 'Nabucco' je bio iznimka i po tome što je najesen unesen s Peristila u zgradu te nakon otvaranja sezone 3. studenog 1962. odigran je ukupno 11 puta. Više se nikad nakon toga nije dao u kazalištu…
Godine 1968. započinje gostovanje velikih svjetskih imena u peristilskom 'Nabuccu'. Za početak nastupili su Claudia Parada (Abigaille) i Cesare Bardelli (Nabucco), a doskora stiže, kao gost iz Njemačke, i proslavljeni naš bas, stari splitski znanac iz prve godine Festivala – Tomislav Neralić (Zaccaria). I domaći sin Duško Kukovec mijenjat će kostime i Zaccarije i Nabucca… A onda je 1975. godine na Ljetu gostovao jedan od najvećih opernih basova svih vremena: Bonaldo Giaiotti. Nakon njujorške Metropolitan Opere, milanske La Scale i veronske Arene, da ne navodim dalje, ovaj je legendarni umjetnik posjetio i Peristil, ostvarivši nezaboravan nastup. U razgovoru s Draganom Liscem slavni pjevač otkrio je kako je došlo do ovog angažmana: 'Svemu je 'kriva' Ljiljana Molnar. Ona mi je pričala o vašem festivalu, o divnom ambijentu na Peristilu, o sjajnoj publici, i što sam mogao drugo nego svoj ionako kratki odmor još više skratiti i doći u Split?!' (SD, 11. VIII. 1975.). Pored Giaiottija, nastupili su još Anastasija Dimitrova kao Abigaille i Ferdinand Radovan koji se ovom prilikom prvi put Splićanima pokazao u kostimu babilonskoga kralja Nabucca.
Dvije godine kasnije (1977.) na Peristilu je uslijedila parada svjetskih umjetnika: bariton Silvano Carroli, bas Bonaldo Giaiotti i slavni dirigent Anton Guadagno! A već sljedeće godine s mundijalnih opernih pozornica u Split dolazi i beogradska sopranistica Radmila Bakočević. Velika primadona sljedećih če nekoliko godina biti stalna protagonistica u Splitu, koja će u jednoj prilici podcrtati: 'Za mene, kao valjda i svakog umjetnika, pjevati na Peristilu predstavlja ne samo veliki doživljaj nego i veliko zadovoljstvo. Splitski je festival imao uvijek dobre predstave u kojima nastupaju istaknuti naši i strani umjetnici. Mislim da ne griješim ako podvučem da i strani pjevači rado dolaze u Split baš zbog Peristila i prihvaćaju posebne, vrlo smanjene honorare' (SD, 16. VII. 1982.).
Zlatno doba Splitskog ljeta nastavlja se i naredne godine, kad prvi put gostuje i tada mlada basovska zvijezda – Ferruccio Furlanetto (Zaccaria). Iza sebe je već imao debi u milanskom Teatru alla Scala: i to pod ravnanjem Claudija Abbada u društvu s Pierom Cappuccillijem, Verianom Luchettijem i drugima. U Salzburgu ga je bio čuo James Levine i odmah pozvao u Metropolitan operu. Pjevao je s Lucianom Pavarottijem, Leom Nuccijem, Renatom Scotto, a 80-ih će biti jedan od stožernih solista svojega faha, kojemu će se diviti i Herbert von Karajan.
Druga premijera 'Nabucca' u Splitu dogodila se, dakle, obilata dva desetljeća nakon splitske praizvedbe, a to se zacijelo i prije imalo dogoditi budući da se prethodna predstava u svojoj obilatoj punoljetnosti dobrano bila pohabala. Za ovu novu premijeru od 15. srpnja 1983. bijahu angažirani makedonski dirigent Vančo Čavdarski, redatelj Paolo Magelli, scenografkinja Marina Čuturilo, kostimograf Leo Kuliš i koreografkinja Nada Kokotović. Među pjevačima zatekli su se: Radmila Bakočević (Abigaille), Joško Markotić (Ismaele), Ferdinand Radovan (Nabucco), Gianni Sanzin (Zaccaria), Dubravka Zubović (Fenena), Ante Matanović (Baalov veliki svećenik), Jure Mirošević (Abdallo) i Marina Jajić (Anna). Kao poseban kuriozum u ovoj opernoj svečanosti bio je veliki drveni konj, na kojem slavodobitno ujahava Nabucco kroz Vestibul na otvorenu pozornicu. Malo gdje je to bilo ikad spomenuto, pa zarad toga navodim tu činjenicu baš ovdje: tog slavnoga drvenoga konja izradio je proslavljeni splitski akademski kipar – Kažimir Hraste.
Kritičar Inoslav Bešker napisao je: 'I zbor splitske Opere, već nekoliko godina nesumnjivo duhovno najbogatiji u zemlji, uspeo je uglavnom pratiti dirigentske zamisli, ali zaslužiti tradicionalni bis nakon čuvene tužbalice sužnjeva, iako nije ovaj put dosegnuo vrhunac svog umijeća' (Politika, 18. VII. 1983.). Bešker drži, i nije u tome usamljen, da je zbor Splitske opere najbolji u tadašnjoj Jugoslaviji.
Kritičar, teatrolog i redatelj Petar Selem (koji će već sljedeće godine u Zagrebačkoj operi postaviti svoju verziju 'Nabucca', koja će obići svijet), nije bio oduševljen kolegom: 'Magelli je, da bi što bolje razlučio, profilirao prizore, koristio svaki kutak prostora, što bi bilo dobro kad bi bilo moguće. Ali postaviti Abigaillin tron nad središnji luk i natjerati Nabucca da se, prilazeći mu, vere po krovu kapelice, postaviti zasužnjenog kralja da svoju ariju 'O Dio di Giuda' pjeva s balkona obližnje palače kao da je Držićeva Laura, postaviti konačno Abigaillinu smrt u porazu na sam vrh vestibula, kao da je riječ o uzašašću, dok u kazalištu, a posebno kad je riječ o priči biblijskih konotacija, točno znamo da gore odnosno dole nešto znači i što znači, sve je to bilo silovanje prostora' (Danas, 9. VIII. 1983.).
Godine 1985. nastupit će slavna Dunja Vejzović (Abigaille) i Ratomir Kliškić (Baalov veliki svećenik), e da bi se jedan kalendar potom, pod ravnanjem dirigenta Lorisa Voltolinija, u ovoj produkciji debitirali stalni splitski Rumunji: tenor Constantin Cepreaga (Ismaile) i bas Constantin Solovastru (Zaccaria). Kritičarka Jagoda Martinčević ne štedi glasa: 'Autentični mladenački Verdi danas se doista može čuti još samo u Splitu!' (…) Možda je upravo jugoslavenski operni 'Nabucco' prilika da se o domaćim opernim maskeradama i nemuzikalnim režijama progovori temeljitije. Jer u trenutku kada imamo tako dobre muzičke ansamble kakav je, primjerice, splitski, opernim bi predstavama trebalo posvetiti više samozatajna poštovanja nego što se to danas čini i vidi na našim scenama' (Vjesnik, 7. VIII. 1986.).
Dogodine će Bešker konstatirati: 'Voltolinijev pristup omogućio je skladne i dojmljive skupne scene, jer je pružio priliku ansamblu i solistima da lijepo grade muzičku frazu. To je osobito došlo do izražaja u tradicionalno toplom tonu zbora, dok je mjera dramatičnosti u interpretaciji ovisila o raspoloženju pojedinih protagonista (…) U drugoj izvedbi babilonskog kralja prvi put je pjevao Ratomir Kliškić, ponešto rezerviran u početku, a zatim, osobito u lirskim scenama, demonstrirao je sigurnu i lijepu belkantističku frazu' (Vjesnik, 25. VII. 1987.).
Treća premijera 'Nabucca' zbit će se 1. VIII. 1994. Ovaj put dirigent je Ivo Lipanović, redatelj Giuseppe Giuliano, scenograf Mijo Adžić, kostimografkinja Irena Sušac (prema Leu Kulišu i Svetlani Visintin), koreograf je Antun Marinić, a oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović. Cast-lista najnovije produkcije izgledala je ovako: Nelli Manuilenko (Abigaille), Ante Ivić (Ismaele), Ettore Nova (Nabucco), Mario Luperi (Zaccaria), Inge Heinl (Fenena), Ivica Čikeš (Baalov veliki svećenik), Jure Mirošević (Abdallo) i Marija Boga-Verdes (Anna).
Kao što je bio ocijenio i prvog splitskog 'Nabucca' sad već daleke 1962., nestor Nenad Turkalj ni ovaj put nije krio oduševljenje: 'Pred prepunim Peristilom i visokim uzvanicima prvi je čin upravo protutnjao – već je izvođenje uvertire bilo nagrađeno burnim odobravanjem – jer je splitski orkestar, popunjen gostima odgovorio temperamentu dirigenta Lipanovića i precizno slijedio njegova vatrena tempa i precizne ritmičke zahtjeve' (Vjesnik, 3. VIII. 1994.). Domaći kritičar što je niz godina u kontinuitetu pratio splitska glazbena zbivanja, Miljenko Grgić, inače sveučilišni profesor i zapaženi znanstvenik, pohvalio je redatelja tvrdeći kako je on nastojao svakoj osobi utisnuti pečat samosvojnosti, a istodobno proizvesti učinak uvjerljivosti u međusobnim dodirima. Naveo je: 'Ta se odlika minuciozne i dotjerane individualizacije osnovnih protagonista neminovno reflektirala na učinkovito izgrađivanje sveukupnih odnosa (…) Zbor je ponovno oduševio i teško bi se bilo odlučiti da li istaknuti učinak pojedinih sekcija ili punoga sastava' (SD, 3. VIII. 1994.).
U ovoj produkciji regrutirali su se i brojni kućni pjevači, kao i oni gostujući iz cijele sad već Republike Hrvatske. Po festivalskim tradicijama, u narednim premijerama (vidjesmo, njih još ukupno tri) gostovat će također cijenjeni pjevači iz inozemstva; no, čini se da se neće nadmašiti veličina onih što su Split pohodili 70-ih godina. O pjevačima, dirigentima i redateljima, kao i izvadcima iz intervjua i novinskih kritika, bit će detaljnijega besjeđenja u najavljenoj knjizi 'Nabucco' što doskora izlazi iz tiska i predstavlja se u sklopu kurentnog 72. Splitskog ljeta', iznio je Vuković.
