Ako ćemo opisati Split jednom riječju, najprikladnija bi možda bila 'paradoks': radi se o gradu u kojemu formalno i stvarno živi sve manje ljudi, s druge strane ima sve više praznih stanova, a s treće strane cijene stanova uporno, sustavno i dramatično raste, i za kupce i za podstanare. Gradu koji ima sve manje djece, a svejedno ima potrebu graditi sve više vrtića i osnovnih škola. Gradu u kojemu živi sve manje vozača, a svejedno se povećavaju prometne gužve i potrebe za parkingom. Gradu u kojemu većina demografskih podataka i trendova snažno odudara od javnog imidža koji uživa - da se radi o jednom od najpoželjnijih mjesta za život u Hrvatskoj, ali i mnogo šire. Što je - bit ćemo subjektivni - svejedno apsolutno točno.
Na relativno jednostavno pitanje 'Odumire li Split?' ipak nije tako jednostavno odgovoriti: s jedne strane Splićana je sve manje, barem onih službeno prijavljenih, a s druge strane sve je više konkretnih dokaza da se Split kao grad širi, probija svoje formalne granice i 'guta' svoje neposredno susjedstvo. Odnosno, da se spontano provodi teritorijalna reforma Hrvatske i mijenja njen frankenštajnovski ustroj po kojemu je drugi najveći grad u državi stiješnjen na svom poluotoku, okljaštren i uskraćen za velik dio svog zaleđa, pa i obale.
Dalmatinski portal u nekoliko će nastavaka nastojati odgovoriti na spomenuto pitanje, analizirajući niz najvažnijih aspekata, između ostalog splitski stambeni fond i trendove njegove priuštivosti, turistička kretanja i njihov utjecaj na kvalitetu života, dostupnost javnih i obrazovnih sadržaja, ekonomske perspektive i slično.
U današnjem, prvom nastavku, posvetili smo se demografiji kako bismo utvrdili početne postavke: što se posljednjih godina i desetljeća doista događa sa stanovništvom Splita, kamo ono 'nestaje', radi li se o pukom iseljavanju ili migracijama, je li na djelu i 'bijela kuga', odnosno odumiranje?
Pritom smo se bazirali na cijelom nizu dostupnih strateških i analitičkih dokumenata i izvještaja, ali i podacima koji dosad nisu bili dostupni javnosti, koje nam je na poseban zahtjev ustupio Državni zavod za statistiku (DZS).
Krute, osnovne činjenice zvuče sumorno: Split je u samo 20 godina izgubio više od 28 tisuća stanovnika. Čitav jedan grad, veći od današnjeg Solina, nestao je iz statistike.
Još je dramatičnija usporedba s početkom devedesetih: prema popisu stanovništva iz 1991. godine, na području Splita živjelo je 200.459 ljudi, deset godina poslije bilo ih je 188.694, 2011. godine 178.102, a posljednji popis stanovništva iz 2021. zaustavio se na samo 160.577. U 30 godina Split je, dakle, ostao bez 39.882 stanovnika - gotovo svakog petog.
Od početka dvijetisućitih gubitak stanovništva čak se ubrzao: u prvoj dekadi zabilježen je minus od 10.592 ljudi, odnosno 5,6 posto, a u sljedećem desetljeću još 17.525, odnosno gotovo deset posto. Premda treba biti oprezan jer se metodologija DZS-a u međuvremenu ponešto mijenjala, trend je sasvim jasan: grad koji je prije pola stoljeća imao golemi problem oko toga kamo smjestiti sve svoje nove stanovnike, danas je u ozbiljnoj demografskoj regresiji.
Split, pokazuju podaci, godinama ima negativna prirodna kretanja: više ljudi umire nego što ih se rađa, stanovništvo je ozbiljno ostarjelo, a ozbiljan kontingent odselio je u Zagreb ili u inozemstvo, posebno u prvim godinama nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju. No, podaci do kojih je došao Dalmatinski portal napokon potvrđuju ono što se odavno moglo naslutiti: značajan broj Splićana zapravo nije otišao daleko, nego tek nekoliko kilometara izvan administrativnih granica grada.
U proteklih 15 godina iz Splita se u Solin preselilo 5.483 ljudi, dok ih je u obrnutom smjeru išlo 2.743. Slijede Kaštela, u koja su otišla 4.202 stanovnika Splita, dok je obrnutim putem krenulo njih 2.216. U Podstrani bilježe 3.403 doseljenih iz Splita, nasuprot njih 1.443 koji su preselili u Split, a grad bilježi minus i na relaciji prema Klisu (704 osobe) i Dugopolju (334 osobe).
Ukupno, dakle, samo od početka 2011. do kraja 2025. godine iz Splita se u Solin, Kaštela, Podstranu, Klis i Dugopolje preselilo ukupno 14.900 ljudi, a u suprotnom smjeru, iz tih pet gradova i općina u Split, doselilo ih se 7.176. Razlika u korist splitskog 'prstena' iznosi 7.724 stanovnika, a zanimljivo je da u svakoj od promatranih petnaest godina, bez ijedne iznimke, Split bilježi minus u razmjeni stanovništva - najviše u proteklih pet godina, kada su cijene nekretnina eksplodirale.
Izvukli smo i odnos sa Zagrebom, u kojemu Split također ne stoji sjajno: u metropolu je otišlo 5.429 ljudi, dok je iz glavnog grada doselilo njih 2.768.
Ovi podaci, dakako, ne mogu protumačiti motive svake pojedine osobe: netko se odselio zbog priuštivijih stambenih kvadrata, netko možda zbog promjene stila života, netko zbog specifičnih obiteljskih prilika. No na zaključak da se odvijaju snažne lokalne migracije upućuju i statistički podaci susjednih gradova i općina: Solin je 2001. do 2021. godine narastao s 19.011 na 24.862 stanovnika (gotovo 30 posto), Podstrana sa 7.341 na 10.403 stanovnika (oko 42 posto), Klis s 4.367 na 5.226 stanovnika, a Dugopolje s 3.120 na njih 3.742. Sporiju stopu rasta bilježe jedino Kaštela, no i ondje se u 20 godina broj stanovnika povećao s 34.103 na 37.794, dakle za nešto više od deset posto. Split je u 20 godina izgubio oko 28 tisuća stanovnika, a samo njegova neposredna okolica dobila ih je oko 14 tisuća.
Kako se svi ovi procesi ne odvijaju u vakuumu ili idealnim laboratorijskim uvjetima, tako je savršeno jasno da je velik broj 'bivših Splićana' i dalje dnevno i egzistencijalno vezan za grad: u njega mnogi dolaze na posao, njihova djeca često nastavljaju pohađati splitske škole ili treninge u splitskim klubovima, mnogi zadržavaju svog odabranog liječnika, dolaze u kino, kazalište ili šoping centar, dakako i na Hajduka. Rast dnevnih migracija između Splita i okolice stoga se vrlo jasno reflektira na prometne gužve - mjerne točke u Stobreču i na solinskoj Širini uvjerljivo su najopterećenije na svim državnim cestama u Hrvatskoj s 50 do 60 tisuća vozila svakog dana, a područjem Smokovika - gdje nema mjerne postaje, ali zato postoje projekcije koje je izradila splitska gradska uprava - svakog dana prometuje gotovo stotinu tisuća vozila.
Split se, nema sumnje, barem djelomično proširio na područje koje formalno nije Split - samo što se gradsko središte praznilo, dok je prsten oko njega rastao. No pogrešno bi bilo reći da je iseljavanje jedini razlog gubitka stanovništva, dapače: kruti podaci otkrivaju poraznu činjenicu da u Splitu već godinama umire znatno više ljudi nego što se u njemu rađa.
Prošle godine rođeno je 1.265 splitske djece nasuprot 1.849 umrlih Splićana, dakle proizveden je minus od 584 ljudi. Godinu ranije Split je na ovaj način izgubio gotovo identičnih 576 stanovnika, u 2023. godini njih 719, u 2022. godini čak 964, a 2021. godine 850 stanovnika. I tako dalje, i tako dalje - samo u proteklih sedam godina ukupni prirodni gubitak stanovništva, bez migracija, zaustavio se na brojci od 4.875.
Za usporedbu, gotovo svi susjedni gradovi i općine redom bilježe demografski plus: Solin lani za 64 stanovnika, Kaštela za 31, Podstrana za 64 stanovnika, Dugopolje za 23 stanovnika. Jedino se u Klisu rodio i umro potpuno jednak broj ljudi. Godinu po godinu, trendovi su i ovdje jasni: zbog odseljavanja mladih ljudi splitska okolica postaje demografski vitalnija - odnosno, ondje se bilježi sporiji rast prosječne dobi stanovnika - dok grad Split s druge strane sve očitije stari. Podaci DZS-a o prosječnoj dobi stanovnika mu također nimalo ne idu u prilog.
Primjerice, na popisu stanovništva 2011. godine u Splitu je živjelo 26.665 djece mlađe od 15 godina, a deset godina kasnije njih 22.690 - brojka djece se u tom kratkom razdoblju smanjila za čak 14,9 posto. Još je veći pad u dobnoj skupini od 15 do 64 godine, odnosno učenicima, studentima i radno aktivnom stanovništvu: sa 121.242 iz 2011. godine na samo 102.351 stanovnik 2021. godine. Narastao je jedino broj najstarijih, uglavnom umirovljenika, s 30.195 na 35.536, dakle za respektabilnih 17,7 posto.
Na svakih stotinu djece mlađe od 15 godina Split ima više od 156 ljudi starijih od 65 godina, pa komotno možemo zaključiti da se demografska piramida grada krenula naopako. Smanjio se i ukupan broj kućanstava za oko tri tisuće, a u prosječnom kućanstvu živi sve manje ljudi - s 2,80 članova došli smo na 2,65.
I da pogled na statistiku bude još depresivniji, zabilježit ćemo da od popisa do popisa stanovništva raste jedino broj samačkih kućanstava: i u apsolutnim brojkama (za dvije tisuće) i u udjelu (s 22 posto na 26,4 posto).
Split je, jednostavno rečeno, u zadnjih dvadesetak godina istovremeno postao i manji i stariji grad, no istovremeno se i širi i probija vlastite administrativne granice. Premda gubi stanovništvo, on je istovremeno pun ljudi, automobila i turista, a stambenih kvadrata, garaža i plaža u njemu nikad dosta.
Rekli smo da bi ga bilo najbolje opisati kao grad-paradoks.
Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.
