Dr. Gabor Maté stigao je u Split, gdje ga je dočekala dupkom puna dvorana Tehnološkog parka. Gostovanje svjetski poznatog liječnika i autora, jednog od najutjecajnijih suvremenih govornika o traumama, ovisnostima, razvoju u djetinjstvu te povezanosti stresa i bolesti, rasprodano je.
Autor je pet međunarodnih bestselera objavljenih na 43 jezika, među kojima su 'Mit o normalnom', 'Kad tijelo kaže ne' i 'Raspršeni umovi'. Za svoj rad i doprinos nagrađen je i Ordenom Kanade, jednim od najviših civilnih priznanja te zemlje.
Maté danas i sutra prvi put gostuje u Hrvatskoj kao predavač. U Split ga dovodi Harfa izdavaštvo, hrvatski izdavač njegovih knjiga i organizator dvodnevnog gostovanja u Tehnološkom parku Split. Program uključuje današnje predavanje 'Trauma modernog čovjeka' te sutrašnju radionicu.
S njim smo razgovarali prije prvog predavanja. Kazao nam je da je Hrvatsku već posjetio prije nekoliko godina kao turist, ali ovo mu je prvi javni nastup u našoj zemlji. Razgovarali smo o tome što je trauma i kako se razlikuje od boli koju život neizbježno donosi, zašto osmijeh ponekad skriva potisnute emocije te kako početi brinuti o sebi kada smo navikli ugađati drugima.
O čemu ćete danas govoriti u Splitu?
- Moja je poruka da većina onoga za što ljudi misle da s njima nije u redu, bilo da je riječ o tjelesnoj ili mentalnoj bolesti, nije jednostavno nešto što je 'pogrešno' u njima. To najčešće proizlazi iz iskustava u njihovu životu.
Živimo u kulturi koja je, iz moje perspektive, vrlo toksična i koja ne podržava ljudsku prirodu ni ljudske potrebe. Zato, umjesto da se pitamo: 'Što nije u redu sa mnom?', pitanje bi trebalo biti: 'Što mi se dogodilo i kako se mogu nositi s onime što mi se dogodilo?'
Ljudi ne bi trebali misliti da su abnormalni ako imaju problem. U ovom je društvu vrlo normalno imati probleme. Izvor tih problema često seže u djetinjstvo i u teška iskustva. I oni se mogu iscijeliti.
Dakle, na neki način svi imamo neku vrstu traume. Mnogi ljudi u Hrvatskoj proživjeli su i rat. Kako možemo spriječiti da trauma nastavi utjecati na nas u odrasloj dobi?
- Prije svega, znam da je ovdje bio strašan rat, i to nije bio prvi put da je ovdje bio strašan rat. U ovoj su regiji kroz povijest postojali strašni ratovi.
Ali sam rat nije nužno trauma. Rat je traumatičan, ali trauma nije ono što vam se dogodi. Trauma je ono što se dogodi unutar vas. Riječ trauma doslovno znači 'rana'; dolazi od grčke riječi za ranjavanje
Dakle, ljudi mogu proći kroz rat, a neki od njih neće biti psihološki ranjeni, dok drugi hoće. To je prva stvar.
Druga je stvar da, budući da je trauma rana, ona nije jednostavno ono što se dogodilo u prošlosti. Na primjer, rođen sam kao židovsko dojenče u Mađarskoj 1944. godine, kao što vjerojatno znate. To nije bila trauma. To je bio traumatičan događaj. Trauma je način na koji je to djelovalo na mene iznutra.
To znači da je trauma s nama upravo sada. A to je zapravo dobra vijest jer znači da je možemo iscijeliti upravo sada. Kada bi trauma bila samo ono što mi se dogodilo prije 81 godinu, bilo bi prekasno. Dogodilo se. Ali to nije trauma; to je traumatičan događaj.
Dakle, kada se pitamo kako možemo iscijeliti traumu, najprije moramo prepoznati što je rana. To je kao i sa svime drugim u medicini: kada prepoznate ranu, možete je početi liječiti.
Riječ trauma danas se vrlo često koristi. Kako možemo razlikovati traumatično iskustvo od boli koje donosi svakodnevni život?
- Nije sve što je bolno traumatično. Mnoge su stvari bolne, ali nisu traumatične. Stvari mogu biti bolne i stresne, a da vas pritom ne rane. Mogu izazvati privremenu nelagodu ili bol, ali to nije isto što i rana.
Rana je nešto što se dogodi unutar vas.
Život je pun boli. Zapravo, život mora uključivati bol. Naš je mozak programiran da osjeća bol. Zašto? Zato što bez boli ne bismo preživjeli. Da ne osjećam bol, mogao bih udarati šakom o zid i slomiti kosti. Dakle, bol je nužna za život.
Strah je također nužan za život. Bez straha ne bih preživio. Bez ljutnje ne bih preživio. Te stvari same po sebi nisu traumatične.
Druga je stvar da ljudi ponekad riječ trauma koriste preolako. Često govorim o tome. Netko bi mogao reći: 'Organizirao sam piknik, pripremio divnu hranu, pozvao sve prijatelje, a onda je pala kiša. Bio sam traumatiziran.' Ne, niste bili traumatizirani. Bili ste razočarani.
Dakle, nije sve što je razočaravajuće ili bolno traumatično.
S druge strane, riječ trauma također ne koristimo ni približno dovoljno ondje gdje je zaista važna. Kao što ću večeras govoriti, postoji mnogo istraživanja koja povezuju traumu s ovisnošću, mentalnim bolestima, autoimunim bolestima, multiplom sklerozom, reumatoidnim artritisom, depresijom, poremećajem pažnje i zloćudnim bolestima.
Dat ću vam jedan primjer. Studija Sveučilišta Harvard od prije sedam godina pokazala je da žene s teškim posttraumatskim stresnim poremećajem imaju dvostruko veći rizik od raka jajnika.
Prosječan liječnik ovdje u Hrvatskoj, ili u Mađarskoj, odakle sam upravo došao, ili u Njemačkoj, Švicarskoj ili Engleskoj, gdje sam također nedavno bio, nikada ne čuje nijedno predavanje o traumi.
Dakle, s jedne strane ljudi tu riječ mogu koristiti previše olako. Ali s druge strane, ondje gdje je najvažnija, često je uopće ne koristimo.
Isto vrijedi i za škole. Diljem svijeta sve više djece ima poteškoće s pažnjom, probleme u ponašanju, prkosno ponašanje i samoozljeđivanje. Sve je to povezano s traumom, a ipak prosječan učitelj nikada ne dobije nijedno predavanje o traumi.
Prosječan odvjetnik također nikada ne dobije predavanje o traumi, iako su mnogi ljudi u zatvoru ondje zbog traume. Dakle, da, riječ se može koristiti previše olako, ali ondje gdje je važna, često je uopće ne koristimo.
Kako možemo postati svjesni da imamo problem? Ponekad izgledamo sretno i smiješimo se, ali ne znamo da nas nešto iznutra boli. Možda to otkrijemo tek kada se pojavi bolest.
- Ja se zapravo brinem za ljude koji se previše smiješe jer je ponekad osmijeh maska. To je maska koju su preuzeli u djetinjstvu. Djeca se rađaju s određenim potrebama. Jedna od tih potreba jest da odrasli oko njih prihvate i razumiju sve njihove emocije.
Kao što ću večeras govoriti, biološki smo stvoreni za emocije. Stvoreni smo za ljutnju, bol, strah, tugu, radost, zaigranost i znatiželju. Djeca trebaju moći doživjeti te emocije i izraziti ih.
Ali što se događa u obitelji ako je dijete ljuto, a roditelji mu šalju poruku: 'Bolje ti je da ne budeš ljut jer, ako budeš, nećemo te voljeti'? Tada dijete nauči smiješiti se. Dijete potiskuje ljutnju, a kasnije ga to može razboljeti.
Osmijeh, naravno, može biti iskren. Ali može postati i automatski. Možda to čak ni ne činite namjerno. To postaje obrambeni mehanizam jer ono što ste uistinu bili nije bilo prihvaćeno.
Zato se brinem za ljude koji se stalno smiješe.
Što biste rekli osobi koja prepoznaje da neprestano ugađa drugima i zanemaruje sebe, ali si ne može priuštiti terapiju ili promijeniti životne okolnosti? Koji bi bio njezin prvi praktičan korak?
- Može čitati moje knjige.
U knjizi 'Mit o normalnom' dajem vježbe za rad na tome. Uzimam jedno jednostavno pitanje, koje ću večeras postaviti i publici: 'U kojim područjima života imate poteškoća reći ne?' To se obično događa u područjima u kojima postoji 'ne' koje želi biti izgovoreno.
Djeca počinju govoriti 'ne' oko godine i pol života. Za to postoji razlog. Moraju razviti vlastitu osobnost. Iza tog 'ne' počinju otkrivati što žele.
Dakle, nije stvar u tome da ne znamo reći ne. Stvar je u tome da smo zaboravili. A zaboravili smo zato što naši roditelji nisu mogli prihvatiti naše 'ne'. Kako bismo bili prihvaćeni od svojih roditelja, potisnuli smo ga.
Vježba je vrlo jednostavna. Jednom tjedno zapitajte se:
'Gdje ovoga tjedna nisam rekao/rekla ne, iako sam to želio/željela?' To se može dogoditi na poslu ili u osobnom životu. Možda ste preuzeli još jedan zadatak iako ste već bili preumorni. Možda ste otišli na kavu s prijateljem iako cijelu noć niste spavali. Možda ste imali spolni odnos s nekim iako vam nije bilo do toga. Možda je netko rekao nešto što vam je zasmetalo, a vi niste ništa rekli.
Drugo pitanje glasi: 'Kakav je učinak na mene imalo to što nisam rekao/rekla ne?' Uvijek će postojati neki učinak.
Treće pitanje glasi: 'Koje je bilo moje uvjerenje kada nisam rekao/rekla ne?' Na primjer: 'Ako kažem ne, neće me voljeti.' Ili: 'Ako kažem ne, sebičan/sebična sam.' Iza toga obično stoji neko uvjerenje.
Četvrto pitanje glasi: 'Gdje sam naučio/naučila to uvjerenje?' A najvjerojatnije ste ga naučili vrlo rano.
Peto pitanje glasi: 'Tko bih bio/bila kada ne bih vjerovao/vjerovala u to?'
To je vrlo jednostavna vježba. Ako je ljudi rade jednom tjedno, može im promijeniti život. Nalazi se u 'Mitu o normalnom' i postoji cijelo poglavlje o tome.
Naravno, ljudi također mogu meditirati, provoditi vrijeme u prirodi, pravilno se hraniti i vježbati. Sve je to također važno.
I još nešto: čak i ako si ljudi ne mogu priuštiti terapiju, danas postoji mnogo dostupnih izvora na internetu. Postoje moja predavanja i predavanja drugih ljudi. Ljudi mogu dobiti mnogo podrške, čak i ako si ne mogu priuštiti terapiju.
