Nekada je glazba bila analogni proizvod, a danas je digitalni sadržaj i zbog toga više nije društveno važna kao prije. Danas postoje formatirane playliste i kreatori ukusa, vrijeme je usitnilo značaj. Izgleda da se ostvarila teza o kraju umjetnosti.
Citirat ću jedan gotovo pa proročanski stih Boška Obradovića koji je napisan prije skoro 50 godina. 'Oni što dolaze za nama imat će sterilizirane osjećaje bez klica. Oni što dolaze za nama umjesto šljivovice ispijat će čaše etera', pjevala je grupa Atomsko sklonište. I upravo to se dogodilo.
Servisi za streaming glazbe za simboličnu pretplatu publici omogućavaju pristup milijunima pjesama, što je svakako dobro. No, ono što za skladatelja nije dobro je da algoritmi u toj velikoj ponudi razvijaju ukus. Rađamo se s istim prirodnim talentom, istom količinom dara. Trenutačno se događa da 'ukus na steroidima' maltretira talent. Sve manje umjetnika nosi amplitudu kreativnog kolebanja, sve je manje onih koji mogu utjecati na umjetnost.
Freddie Mercuri je imao tako snažan utjecaj da su ga nakon smrti trebala dva umjetnika utjeloviti – glumac Remi Malek je donio vizualni dojam, a Adam Lambert 'pokrio' audio doživljaj . Da ne govorim o Johnu Lennonu, Janis Joplin, Elvisu Presleyju i ostalim glazbenim velikanima i heroinama.
Glazba je mijenjala društvo, bilo je važno što će s pozornice reći zvijezde, a danas na izbor predsjednika SAD-a više utječe podcaster Joe Rogan nego cijela glazbena industrija.