Ima pisaca horor žanra koji glavni motiv svojih romana, strah, traže u dalekim svjetovima, ali ima i onih koji ga pronalaze tik iza ugla vlastite ulice. Mislav Pasini pripada ovoj drugoj vrsti. Ovaj Splićanin rođen 1974. godine diplomirani je književnik i profesor hrvatskog jezika koji već godinama gradi vlastiti književni opus. U njegovim romanima fantastika i horor se isprepliću s nečim mnogo opipljivijim, sa stvarnim svijetom pomaknutim samo za nekoliko koraka u mrak.
Iza Pasinija je bogata spisateljska biografija: surađivao je s magazinima 'Hollywood' i 'Playboy', pisao predgovore za Marvelova izdanja, a zadnjih nekoliko godina slovi kao jedno od poznatijih i aktivnijih imena hrvatske hororske literature. Premda se njegovi romani oslanjaju na fantastiku i horor, u pozadini progovaraju o strahovima s kojima se čovjek danas doista suočava – strahu od umjetne inteligencije, rata i klimatskih katastrofa, obiteljskih tajni te, iznad svega, straha od samih ljudi.
Možda je baš takav suvremen pristup zaslužan za to da roman ‘Gost u mojoj tami’ 2022. godine bude ovjenčan nagradom Artefakt, a potom i uvršten na listu najboljih knjiga za mlade Hrvatskoga knjižničarskog društva. Ipak, 2026. je za Pasinija bila posebno uspješna jer je gotovo u istom dahu, objavio dva romana, 'Iz mračnih dubina' i 'Izvan kontrole'. Potonji roman će Splićani imati prilike pronaći i na Mediteranskom festivalu knjige koji će se tradicionalno već devetu godinu zaredom održavati u velikoj dvorani Sportskog centra Gripe od 23. do 29. rujna.
Ususret Festivalu, s Pasinijem smo porazgovarali o mraku iz kojeg piše, suradnjama sa svjetskim medijima poput Playboya i Marvela, nečitanju mladih, ali smo se dotakli i njegovih svakodnevnih horor situacija, kao i usporedbi s velikanima žanra. Možda i najbitnije, popričali smo i o argumentima za tvrdnju da su najveća čudovišta uvijek bila ljudska te o njegovu romanu Izvan kontrole, dijagnozi svijeta kojim je zavladala umjetna inteligencija.
U književnom svijetu ste već afirmirani kao autor fantasy i horor žanra. Što Vas je privuklo upravo tim žanrovima i što Vam oni omogućuju izraziti, a da to možda drugi žanrovi ne mogu?
– Hororu su me u prvom redu privukli filmovi. Kao dijete živio sam s nonom na otoku i noćni odlazak u kino bio mi je doživljaj. Otok je nekada bio prepun šume, a onda kada kao klinac gledate filmove kao što su Humangous ili Funhouse, zapravo se počnete pitati što te šume kriju onda kada vas nema u njima. Naravno, kako sazrijevate, shvaćate da u njima nikada ništa od toga nije ni bilo. Kako je rekao David Lynch, odlazak u šumu nekada je predstavljao pravi doživljaj, a danas su šume prenapučene. Naravno, ako ih još ima. Nažalost! Ipak, nije problem mrak, nisu problem čudovišta. Problem su ljudi. Kako čovjek odrasta i kako napušta pubertetsku fazu i ulazi u zrelost, sve postaje jasnije pa i horor kao takav postaje ozbiljniji, tužniji zapravo. Moji horori nisu krv i nasilje. Moj horor čine jeza, mrak, tjeskoba, ostavljenost i strah od ljudi.
Rođeni ste Splićanin koji piše horor. Malo šaljivo pitano, no što je Vama, kao pravom Splićaninu, horor na dnevnoj bazi? Gužve, parking, turisti?
– Premda se moja obitelj bavila turizmom, u zadnje vrijeme rekao bih da su mi horor turisti, i to baš ovi koji dolaze kod nas. Nije mi jasno gdje su stvari počele ići u krivo. Toliko neprimjerenog ponašanja, toliko alkohola, toliko balavaca koji graniče s idiotizmom i baš su se sjatili u naš grad. Još prije korone napisao sam roman Booking Bloody u kojem sam tematizirao problematiku masovnog turizma i u što se on može pretvoriti ako kontrolu preuzmu zli, ali uistinu zli ljudi. Turizam je jedino što nas hrani, ali ispada da nas on i napada kad god stigne. Ne znam gdje su završili pristojni ljudi.
S obzirom na to da ste Splićanin, zanima me znate li čitaju li uopće Splićani horor ili je mentalitet 'more, sunce, fjaka' ipak jači od potrebe za mračnim i jezivim pričama?
– Nikada o tome nisam razmišljao. Nisam previše društven tip. Prijatelja gotovo da više ni nemam, a oni koje sam imao više nisu s nama. Ne družim se, ne izlazim pa tako ni ne znam kako funkcionira omladina i čitaju li uopće. Sigurno da ih ima, ali kada čuješ neartikuliranu vrisku i nepovezane rečenice, još kad se pritom miješa upotreba muškog i ženskog roda, čovjek se pita jesu li ti mladi ljudi pročitali išta drugo osim objava na društvenim mrežama. Osobno sam tip koji živi na takav način da sam si sagradio svijet u svoja četiri zida, a za ostalo sam tek puki promatrač koji mišljenje zadržava za sebe.
Osim što ste 'praktični' književnik i profesor hrvatskog jezika i književnosti, surađivali ste i s magazinima 'Hollywood', 'Playboy', pisali ste predgovore za Marvelova strip izdanja te objavljivali priče u magazinu 'Futura'. Možete li nam otkriti nešto više o samom iskustvu, o čemu je točno bila riječ? Koja Vam je od tih suradnji, iskreno, bila najdraža ili najviše 'Vaša'– ona u kojoj ste se osjećali najslobodnije kao pisac?
– Uživao sam u svemu što sam radio. Pisati za filmski magazin Hollywood bilo je ostvarenje sna. Konačno sam mogao pisati o filmovima koje volim, a još sam pritom pisao za magazin čiji sam nekoć bio samo čitatelj. Također, i pisati predgovore za stripove bilo mi je izvrsno iskustvo. Obožavam stripove, čak i dan danas. Strip je dostigao nevjerojatno visoku fazu. Danas je on gotovo pa književnost, a u to sam se uvjerio baš u fazi pisanja predgovora, kada sam istraživao životopise strip autora. Ipak, pisanje za Playboy sam doživio kao svoj najveći uspjeh jer je to bio rad za licencirani magazin. U časopisu znanstvene fantastike imao sam se priliku iskazati u kratkoj formi koju sam tada pisao isključivo za sebe, bez neke namjere da priče budu objavljene, a one su na kraju to i bile. Zapravo, u tom vremenu pisanje kratkih priča bio mi je i najveći samostalni autorski rad. Bilo je to, pored filmskih tekstova i predgovora za stripove, nešto uistinu moje.
Strip se u akademskim krugovima još uvijek često smatra 'nižom' formom u odnosu na klasičnu književnost. Kako vi, kao profesor književnosti koji piše predgovore za Marvel, gledate na tu podjelu – je li opravdana ili je strip odavno zaslužio ozbiljniji tretman?
– Više ne pišem predgovore za Marvel izdanja. To je dio prošlosti, ali nikako se ne slažem da je strip niža forma od književnosti. To se uvelike promijenilo. Svaki strip znalac to zna, a osim toga, zanimljivo je da će svatko tko uđe u nekakvu knjižaru u potrazi za stripom prvo pitati: 'Što vam je novo od Fibre?' I tu je priči o nižoj formi kraj. Pritom ne govorim o kiosk izdanjima, govorim o velikim, snažnim i bitnim stripovima. Strip je vani odavno dosegao visoki tretman. Danas kada se sve može pratiti, sve je vidljivo, svjedočimo da poznavatelji stripa za neki rijetki primjerak su spremni izdvojiti i preko 400 dolara.
Za roman 'Gost u mojoj tami' nagrađeni ste književnom nagradom Artefakt za 2022. godinu. Isti naslov ušao je na službenu listu najboljih knjiga za mlade u 2021. godini po izboru Hrvatskoga knjižničarskog društva. Jeste li, dok ste pisali ovaj roman, uopće razmišljali o mladima kao ciljanoj publici, ili je to prepoznavanje Hrvatskoga knjižničarskog društva došlo kao svojevrsno iznenađenje?
– Iskreno, došlo je kao čisto iznenađenje. Nisam očekivao nikakvu nagradu, a kamoli priznanje od strane Hrvatskoga knjižničarskoga društva, no to me čini ponosnim. Kad sam počeo pisati roman, kao i inače, ne mislim na publiku kojoj se obraćam. Uvijek gledam na neki način zabaviti sebe, a roman je nastao baš u periodu lockdowna. Svi smo bili doma i priča je jednostavno potekla. Vani je korona, a majka i kćer ne smiju izaći iz kuće prepune duhova. Bilo je to neko čudno vrijeme za svih. Sjećam se neba iz tog perioda. Bilo je kristalno čisto, bez tragova aviona. Nagradu koju sam dobio ponosno čuvam. To su ipak priznanja od struke i po izboru čitatelja što meni kao autoru znači još i više.
Broj mladih čitatelja godinama pada. Vidite li u tome krivnju samih knjiga, da premalo govore jezikom i problemima mladih ili je posrijedi nešto šire, poput utjecaja telefona i društvenih mreža na koje pisac nema utjecaja? S obzirom na to da mladi sve manje čitaju, što mislite da je 'Gost u mojoj tami' učinio drugačije da je uspio doprijeti baš do te publike?
– O ovoj temi je zaista teško govoriti. Iskreno 'Gost u mojoj tami' je tek kap u oceanu. Mladi puno manje čitaju i to je istina. Danas su u autobusima gotovo svi na mobitelima. Kada ste zadnji put vidjeli nekoga da tamo čita novine ili knjigu možda? Ta kultura se izgubila i među turistima koji nam pristižu. Na Perivoju, na travi više nitko od njih ne čita knjigu, a opet ono što ne razumijem je broj bookblogera. Pune su ih društvene mreže. Svugdje su na fotografijama izabrane knjige i šalica kave po mogućnosti. Čita li se uistinu toliko, ne znam. Ja kada pitam po knjižarama kako stoje stvari, odgovor je uglavnom isti, slabo stoje. Ne znam i ne razumijem jer po društvenim mrežama izgleda da smo strašno čitalački raspoloženi. Možda i jesmo, ali je li nekakav hir u pitanju, pokazat će vrijeme.
Do sada ste objavili niz knjiga i premda je 'roditelju teško birati među svojom djecom', imate li favorita? Ako da, zašto baš ta knjiga?
– Naravno da imam! To su 'Urghove kronike'. Riječ je o čistoj fantaziji koja počiva na stripu te se nikad više nisam na takav način zabavljao pišući neku knjigu. To je svijet za sebe koji sam uživao stvarati.
U recenzijama knjiga nerijetko Vas poistovjećuju sa Stephenom Kingom. Kako gledate na tu usporedbu?
– Ne volim usporedbe. Osim toga, Stephen King je samo jedan i onaj tko sebe ide uspoređivati s njime, ima problema s egom. Nikada neću biti niti blizu Kingu, neće nitko, doduše, možda samo Ted Clain, ali on više ne piše.
Ove su godine objavljene dvije Vaše knjige, 'Iz mračnih dubina' i 'Izvan kontrole', a u objema se, uz elemente fantastike i horora, mogu prepoznati vrlo stvarni motivi – rat, strah i svijet koji ostavljamo generacijama koje dolaze. Koliko su ti motivi bili svjestan dio Vašeg pisanja?
– Motivi su bili svjesno odabrani jer je to taj horor koji me danas zanima; otuđenost, jeza, osamljenost. 'Iz mračnih dubina' progovara o prirodi koja se konačno osvećuje čovjeku za sve što se događa, što se dogodilo ili će se tek dogoditi. Svijet ne postoji, postoje tek atoli i mračno čudovište iz dubina koje ima namjeru zavladati pustoši koju je čovjek napravio jer je to jedini način da se sačuva ono što je preostalo. Radnja romana je smještena u ratno vrijeme, ali prati htijenja pojedinaca koji svojim nakanama žele svijet gurnuti još dublje u ponor.
Obje knjige čitatelja vode u potpuno različite vrste straha, u jednoj nas plaši ono što vreba iz mračnih dubina, a u drugoj svijet koji više ne možemo kontrolirati. Čega se vi kao autor zapravo više bojite – onoga što ne poznajemo, onoga što sami stvaramo ili nečeg trećeg?
– Kao dijete gledao sam Ralje, i tako je stvoren strah od nepoznatog u mračnim dubinama. Inače, čovjek se najviše boji mraka i nečeg nepoznatog. Jednako tako, u oba romana moje likove napadaju nepoznati entiteti. U Mračnim dubinama tu je morska neman i brodusina prepuna duhova, a u Izvan kontrole tu je ta užasavajuća spoznaja o UI. U borbi između čovjeka i umjetne inteligencije, otvorio sam vrata Sotoni koju je u naš svijet zapravo propustila umjetna inteligenciija.
U horor filmovima često je primjetan nagovještaj onog mračnog što će se u nastavku događati zbog čega ih nerijetko zaželimo upozoriti. Da možete upozoriti glavnog lika iz oba romana samo jednom rečenicom prije nego što zakorače u najveću opasnost romana, što biste mu rekli?
– Rekao bih mu da ne vjeruje nikome, najmanje ljudima. Čudovišta se kriju iza ljudskog pogleda.
'Iz mračnih dubina' je naslov koji čak i bez čitanja asocira odmah na morske dubine, a isto pretpostavlja i naslovnica. Što su za Vas zapravo te 'mračne dubine' – mjesto, stanje uma ili nešto što postoji u svakome od nas?
– Ne smijem previše otkriti, no na prvu mračne dubine predstavljaju sve opasnosti koje one kriju ili su se tamo skrile od čovjeka čime je njihov napad zapravo samo obrana. S druge strane dubine predstavljaju duboko stanje svijesti i taj sam roman kao takvog zamišljao od samog početka. Ovo djelo je daleko više od romana koji govori o morskim čudovištima. Roman se bazira na stanju ljudske svijesti. Kada sam s rukopisom otišao kod izdavača, 'Iz mračnih dubina' proglašen je remek djelom.
U knjizi važnu ulogu imaju bakini zapisi i dnevnik. Zašto ste se odlučili na generacijski prijenos znanja, na to da baš dijete bude glavni lik ovog djela?
– Zato što svaka obitelj krije tajne, a krajnji ishod tajni je dječja patnja. Stvari dolaze na naplatu. Svi mi u sebi nosimo neki DNK koji ne bi smo voljeli da je tu s nama. Osim toga, ovakvo polazište je najbolje polazište ako se kao autor želite upustiti u priču koja uz horor ima dodir s realnosti koja je često vrlo opora.
Naslov drugog romana 'Izvan kontrole' djeluje kao dijagnoza, ne samo naslov romana. Što je, po Vama, u današnjem svijetu najviše izmaklo kontroli – tehnologija, politika, klima, ili nešto sasvim peto?
– 'Izvan kontrole' jest dijagnoza u romanu. Sve je izmaklo kontroli. Krenimo od ovih vrućina i užasavajućih klimatskih promjena. Čovjek kao da se natječe sa svojom glupošću koliko dalje ići naprijed u razvoju umjetne inteligencije. To je ono što je izmaklo kontroli, to je zlatno tele kojemu se svi od reda bez pameti klanjaju, a tele će svima doći glave. Upravo zato je naslov romana ujedno i dijagnoza.
U ovom romanu okosnicu radnje čini gotovo smak svijeta – rat, gubitak prirodnih resursa, interneta uz apsolutnu vladavinu, kako navodite, 'nekog oblika Sotone, umjetne inteligencije, koja se na kraju posve očekivano okreće protiv ljudi'. Zašto koristite baš takav opis i zašto je, po Vama, njezin obrat protiv čovječanstva toliko predvidljiv?
– Umjetna inteligencija se i koristi da se ljude makne s određenih radnih mjesta i pozicija. Doći će vrijeme u kojem više nećete znati je li osoba pored vas stvarna ili ne. Danas se romani Isaaka Asimova čine zabavnima prema svemu ovome što se oko nas događa. Ljudi se uglavnom predstavljaju kao vjernici pa ako se takvima predstavljaju, onda moraju biti svjesni Zla, koje očito postoji, Sotone koji vreba iza kutka kako bi preuzeo svijet. U tom smislu, koliko god 'Izvan kontrole' zvučao kao dijagnoza, to je roman o sukobu drevnog zla s dobrim, premda ne vidim više baš toliko dobrog oko sebe, ali za priču, u dobro treba vjerovati. Danas se umjetnom inteligencijom svašta može snimiti, napraviti da to bude autentično. Čovjek, više ne vjeruje u Boga, nego u Velikog Čovjeka koji će doći na zemlju.
Rat u Ukrajini koristite kao globalni okidač propasti, no radnju ipak smještate u mali, lokalni gradić, daleko od bojišnice. Što Vas je navelo da od svih mogućih oružanih sukoba baš rat u Ukrajini smjestite u pozadinu priče dok se radnja zapravo odvija u naizgled sigurnom, malom gradiću?
– Taman sam počeo pisati prije novih svjetskih sukoba, koje sam u romanu i najavio kao i kataklizme, požare, potrese. Roman govori o svijetu koji nestaje pod čizmom nezasitnog čovjeka, njegove bahatosti i gluposti. Radnja u malom gradiću? Tu ne smijem previše otkrivati. Recimo da se pokušavala stvoriti utopija koja propada istovremeno s vanjskim svijetom.
Na Mediteranskom festivalu knjige od 23. do 27. rujna naći će se i 'Izvan kontrole', knjiga koja će se među stotinama drugih morati izboriti za pažnju čitatelja. Što mislite da je njezino najjače oružje u toj borbi?
– Kratko i jasno: Iskrenost pripovijedanja.
