100 GODINA HAJDUKOVE ŠKOLE: 'Znali smo iza ponoći ući u dvoranu na Poljudu i zaigrati, ali i neopaženo se ušuljati u restoran'

100 GODINA HAJDUKOVE ŠKOLE: 'Znali smo iza ponoći ući u dvoranu na Poljudu i zaigrati, ali i neopaženo se ušuljati u restoran'

Uz dužno poštovanje svima, bili smo prejaki

Hajduk 18. ožujka obilježava 100 godina organiziranog rada s mlađim uzrastima, a jedan od igrača poniklih u omladinskom pogonu  je Ivica Mornar, dijete 'bijelih' koji će kasnije kao senior osvojiti brojne trofeje u prvoj polovici devedesetih...

- Moj prvi klub je bio Jadran iz Kaštel Sućurca – priča nam Mornar pa nastavlja:

- Rođen sam 1974. godine, u to vrijeme je moja obitelj stanovala na Brdima, ali smo se brzo preselili 'na Partizana', kako se zvalo predgrađe Sućurca u blizini tvornice. Moj je otac, naime, iz Jugoplastike prešao u Dalmacijacement, a kako smo bili podstanari, tako je preselila i cijela obitelj.

Mornar pamti i trenutak odlaska na Poljud...

- Igrao sam, dakle, za Jadrana, a nakon susreta s Hajdukom, u kojemu sam zabio gol, netko je, ni danas ne znam tko, prišao mom ocu i rekao da bi me rado prebacili na Poljud. Bilo mi je deset godina i nisam to iz prve prihvatio jer mi je bila super ekipa u Sućurcu. Tada mi je otac Slavko, kojega su zvali Vuk, kazao: 'Aj otiđi u Hajduk na trening pa, ako ti se ne svidi, onda se vrati. Otišao sam i, naravno, više se nikad nisam vratio.

S vremenom je ušao u uhodani ritam...

- Vozio sam se autobusom do tadašnje Jugoplastike, a onda pješke do Poljuda. Prvi trener u Hajduku mi je bio Slavko Luštica, stara škola jako strogog učitelja, a imao sam jedne Pumine kopačke koje sam čuvao ispod jastuka. Trenirali smo s gumenim loptama, moju generaciju je kasnije preuzeo Vojo Kačić, zatim Marin Kovačić i na kraju Ivica Matković, s kojim smo osvojili prvenstvo tadašnje SR Hrvatske.


Baš je Mornarova generacija obilovala talentima, puno ih je kasnije igralo prvoligaški nogomet... U kadru momčadi koja je u sezoni 1989/90 osvojila prvenstvo Hrvatske bili su: Ivica Mornar, Milan Rapaić, Sandro Tomić, Vedran Čović, Matejas Jozipović, Mate Baturina, Ante Hrgović, Mario Osibov, Miljenko Ševelj, Teo Pirija, Hari Vukas, Tonći Martić, Joško Bilić, Ognjen Majdov, Milivoj Fradelić, Vlado Babić, Denis Skejić, Jakša Krstulović, Goran Radovanić, Mario Božiković, Dalibor Filipović, Ante Crnčević... 

- Osvojili smo dosta jakih turnira, a susjedne klubove po Dalmaciji smo dobivali s po desetak razlike. Uz dužno poštovanje svima, bili smo prejaki.

Kaže Mornar da nikad nije imao problema kroz omladinski pogon, iako se jednom htio ostaviti nogometa:

- Svakih šest mjeseci bi nekoga poslalo u Lavčević, mene nikad. No, jednom sam se bio baš razljutio. Bio sam sa svojom generacijom na turniru u Torinu, gdje smo osvojili prvo mjesto u konkurenciji Juventusa, Milana i drugih jakih klubova. Proglašen sam najboljim igračem i strijelcem, a Vedran Čović najboljim vratarom. Nakon što smo se vratili, starije godište, za koje sam također redovito igrao, išlo je na turnir u Dansku i Švedsku. Trener Matković nije htio povesti Čovića i mene, rekao je da nas želi odmoriti. Plačući sam došao kući, rekavši da mi je nanesena nepravda i da više neću trenirati. Tada mi je otac rekao riječi koje i danas pamtim: 'Da, nepravda je što te nisu poveli. Ali ako ne možeš to otrpjeti i nećeš više trenirati, onda moraš završiti školu. Ako ne želiš ni učiti, onda ćeš sa mnom iskrcavati vreće u Dalmacijacementu. To možeš odmah početi.' Moj otac nikad nije smatrao da je netko drugi kriv ako ne igram, te niti jednom treneru nikad ništa nije prigovorio.

Zanimljiva je i priča oko prvog potpisa...

- Kad sam s ocem došao na potpis prvog ugovora, Zonzi Ivković ga nije ni znao pa me pitao: 'Tko ti je on?', a ja san odgovorio: 'Pa rekli ste mi da dođem s ocem'. Također, nisam htio potpisati ugovor dok nisam bio siguran da će to učiniti i moj prijatelj Hari Vukas. Pitao sam gdje je Hari, a oni da će doći idući dan. 'Onda eto i mene sutra', odgovorio sam. na kraju smo zajedno potpisali.


Mornar i Milan Rapaić se pamte kao jedan od najomiljenijih tandema iz Hajdukove škole. Bili su supertalentirani, ali i nestašni...

- Miki je sa 15 godina došao iz Gradiške. Odmah se vidjelo da je vrhunski igrač, imao je sjajnu lijevu nogu, fenomenalan dribling. On je spavao na stadionu, a ja bih često ostao kod njega kad mi se nije dalo vraćati u Sućurac. Znali smo iza ponoći ući u dvoranu na Poljudu, nas dvoje, troje, četvero, koliko bi nas u tom trenutku bilo, pa igrati tko zna do kada. Nekad bismo se ušuljali i poharali' restoran kada bi ogladnili. Bile su to sitne nepodopštine, znali smo na stadionu svaki prozorčić kroz koji se možemo provući. Pamtim i da je Mikiju smetalo što ja učim naglas pa bi rekao: 'Više sam naučio tvoje gradivo nego svoje'. Hajduk je tada bio moćan jer je u njemu igrao svatko tko je vrijedio u Dalmaciji, a i šire. Eto, Mikija su htjeli Partizan i Zvezda, a došao je na Poljud. 

Mornar je debitirao sa samo 17 godina i pet mjeseci, što je za ono vrijeme bilo jako rano. Nastupio je u zadnje dvije utakmice prvenstva Jugoslavije protiv Rada i Proletera (tu je i zabio gol), ali jako je zanimljiva priča o tome kako je umalo nastupio protiv Crvene zvezde u zadnjem velikom derbiju kojega su obilježile tučnjave na terenu...   

- Igrao sam za juniore, a onda su u klubu odlučili nagraditi nas par za dobar rad u omladinskoj školi i počelo me zvati na treninge prve momčadi. Bilo je to malo nakon osvajanja zadnjeg Kupa Jugoslavije u Beogradu, golom Bokšića. Meni je bilo 17, kad je u kući zazvonio telefon. Kaže mi majka: 'Zvali su iz kluba, kažu da se spremiš za put u Beograd na utakmicu protiv Crvene zvezde'. Cijelu noć nisam zaspao. Trebao sam debitirati od početka, ali na dan utakmice mi je trener Stanko Poklepović prišao i rekao da smatra kako ne bi bilo za mene dobro da debitiram jer se očekuju incidenti i puno nervoze. Bio je u pravu, na terenu je izbila velika tučnjava, čak su i njega udarili šakom. Mene je uveo već u sljedećem kolu. Kod pokojnog šjor Špace sam, dakle, debitirao, a potom se i ustalio u momčadi te osvojio prvo prvenstvo samostalne Hrvatske. Kako sam bio premlad, još uvijek sam se vozio autobusom broj 37. Bilo je i smiješnih situacija. Kako su mi već počele izlaziti slike u novinama, tako bi se netko zagledao pa pitao: 'je li ovo onaj iz Hajduka?''Ma je, pa di bi se on gužva s nama', uslijedio je odgovor. Zapravo je ustaljena praksa bila da Denis Putnik uđe u Kambelovcu i 'pokupi' me usput s busom.

Zanimljivu nam je anegdotu ispričao Mornar iz perioda kada je već bio navršio 18 godina. Tada je on, doduše, već bio standardni prvotimac... 

- Uoči derbija s Dinamom mi je prišao trener Poklepović i rekao: 'Nećeš ići na put'. Bila mi je to kazna jer sam živio nesportski. O čemu se zapravo radilo? Dobili smo plaću, bio je to velik novac za ono vrijeme. Došao sam doma, odvojio dio za roditelje, a ostatak spiskao u Mississippija. Špaco me kaznio i objasnio da sam 'skrenuo s puta'. Nakon toga sam odlučio sa suigračima i prijateljima ipak otići na derbi. S istoka smo navijali Martić, Vukas, Karaman i ja. Završilo je 1:1, za nas je zabio Erceg. Navijači se u to vrijeme nisu sukobljavali, trajao je Domovinski rat. Danas bi bilo nezamislivo da četvorica  s Hajdukovim šalovima ode na Istok Maksimira. Pogotovo s nekim od prvotimaca.  Već u sljedećem kolu sam bio u sastavu.

Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare
14