DELIRIJ NA JUGU: Maksimir je nadletio mali zrakoplov koji je vukao ogromni transparent s natpisom ‘Ja te volim Hajduče'

DELIRIJ NA JUGU: Maksimir je nadletio mali zrakoplov koji je vukao ogromni transparent s natpisom ‘Ja te volim Hajduče'

U tim trenucima grudni koš mi se činio nekako premalim da zadrži srce

Dinamo - Hajduk 2:2

Zagreb - 14. listopada 1978. godine. Stadion Dinama. Gledatelja 45.000. Prvenstvena utakmica 10. kola: Dinamo - Hajduk 2:2. Sudac Glažar iz Rijeke. Strijelci: Kranjčar u 40. i Džoni u 57. minuti iz jedanaesterca za Dinamo, a Đorđević u 31. i Žungul u 52. minuti iz jedanaesterca.

DINAMO: Ivković, Jovičević, Zajec, Džoni, Bručić, Bogdan, Mustedanagić, Janjanin (od 75. Senzen), Kranjčar, Cerin, Vabec.

HAJDUK: Ćosić, Peruzović, Rožić, Primorac, Mužinić, Šurjak, Đorđević, Krstičević, Jovanić, Luketin, Žungul.

Nastavak knjige 'Kup je naš', autora Frane Grgurevića, odnosi se na prvo gostovanje u Maksimiru.

'U Zagreb smo išli posljednjim vlakom u subotu navečer. To znači da su nas na Glavnom kolodvoru dočekali navijači iz oba vlaka od petka, onog prvog subotnjeg, kao i svi oni koji su se u buduću nam metropolu slili autobusima, automobilima, kombijima ili su pak tamo studirali i radili. U vlaku je vladala neviđena gužva, bio je nakrcan do vrha svima nama koji smo kupili karte, dok je onih bez karata bilo najmanje stotinjak.

Načini švercanja bili su raznoliki. Neki su legli iznad naših glava na prostor za prtljagu (‘raštele’) pa su se neposredno prije prolaza kontrolora pokrivali svom silom zastava, jakni, šalova, od čega bi se napravilo klupko koje se djelatniku JŽ nije činilo sumnjivim. Dio onih s otpornim dišnim putovima legao je ispod naših nogu, a velika zastava rastegla se cijelom širinom kupea i na njoj su se igrale briškula i trešeta. Mislim da je najteže ipak bilo onima koji su se zatvorili u zahod, jer su oni u Jugoslavenskim željeznicama bili posebna priča, a nama gradskim tinejdžerima slali su prve spoznaje o tome gdje u stvari živimo. Ipak, najviše od svega dojmio me se doček našeg vlaka na Glavnom kolodvoru, gdje smo dvije - tri minute prolazili kroz nepreglednu masu ljudi i zastava koja je pjevala i palila bengalke.

Iskrcaj je potrajao desetak minuta, a onda smo u koloni uz višak decibela, pjevajući navijačke pjesme, krenuli prema Trgu bana Jelačića, koji je tada nosio naziv Trg Rebublike. Duga kolona glasnih muškaraca koji mašu bijelim zastavama i pjevaju predstavljala je pravu atrakciju finim, urbanim Zagrepčanima koji su nas u čudu promatrali, jer tada još nisu bile u modi razne etno ludorije, a samo je nekoliko starijih gospođa sklopljenih ruku tiho mrmorilo ‘Ježuš i Marija!’ očito pod utjecajem prevelike buke i našeg, generalno gledano, zaista lošeg izgleda koji ne bi potpisao niti jedan normalan  stilist na kugli zemaljskoj.

Kolona je bila nepregledna i dok su zadnji navijači u njoj napuštali kolodvor, prvi su već stigli nadomak Trga. Putem su se pjevale razne navijačke pjesme, a tek koju godinu kasnije spoznao sam kako organi reda i ostali čuvari ‘socijalističkih tekovina svih naših naroda i narodnosti’ nisu blagonaklono gledali na neke od njih. Posebno su im na zubu bile pjesme ‘Isus, Marija, Hajdukova armija’, ‘O Isuse na nebesu, daj pomozi bijelom dresu’ i ‘Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska, s njima se ponosi čitava Hrvatska’.

Kad se danas sjetim te navijačke kolone koja nije napravila niti najmanji eksces u nekoliko kilometara usiljenog marša, a jednako tako nije doživjela niti jedan ružan pogled, čini mi se da pričam o nekoj drugoj zemlji i nekom još daljem stoljeću od prošlog. Gotovo nevjerojatno zvuči činjenica kako sam s Hajdukovom zastavom od gotovo četiri metra dužine stigao kod barbe na Dobri Dol, koji sam pronašao uz obilatu pomoć prolaznika, Zagrepčana, jer je ponavljam, to bio moj prvi boravak u gradu pod Sljemenom. Nakon što je zastava stavljena na balkon, na Dobrom dolu se lijepo objedovalo, a onda me barba poveo na razgledavanje grada.

Vozili smo se preko sat vremena, pokazao mi je sve za što je mislio da je bitno ali... Sve je to meni na jedno uho ušlo, a na drugo izišlo, no kasnijih godina ipak sam spoznao vrijednost tog edukativnog đira i zavolio Zagreb u koji bih povremeno došao zbog poslovnih obveza. Naglasak je na riječi ‘povremeno’ jer koliko god mi je velegradska vreva bila privlačna, a sam grad nudio raznolike mogućnosti razvoja na svim poljima, nedostatak mora i sunca bili su nepremostiva prepreka mogućnosti da postanem još jedan dotepenko s juga u metropoli.

Razlog za ovu odluku nalazi se u pogovoru knjige, a ovdje ću spomenuti kako mi niti u 55-oj godini života nisu poznati pojmovi kao: ‘trošak plinske instalacije, troškovi grijanja, prometni čep, strugalica za led, svijetla za maglu, sedmodnevno ljetovanje ....’.

Barbin đir automobilom bio je sveobuhvatan i poučan - Kamenita vrata, Gornji grad, Katedrala, Džamija, Ilica, Trg Bana Jelačića, Ribnjak, Velesajam, zeleni val, Zoološki vrt, Zagrepčanka, Šalata, Uspinjača… Sve sam ja to nekako odslušao dok su mi u glavi bili Žungul i Šurjak, Ivićeva taktika i neizvjesnost nadolazećeg derbija.

Kad sam napokon kročio na maksimirsku istočnu tribinu, moje srce koje se inače jedva stiskalo uz prsni koš htjelo je eksplodirati. Ja to nisam u životu vidio, kompletna istočna tribina, istočno stajanje i sjever bili su u bijeloj boji, a ja mulac od jedva sedamnaest godina na istočnoj tribini u pola sata sam se pozdravio s pedesetak poznanika i prijatelja.

Uz nevjerojatno navijanje, utakmica je završila s miroljubivih 2:2, te mi je ostala u nezaboravnom sjećanju, mislim baš kao i Velimiru Zajecu kojeg je veliki Slaviša Žungul vrtio kao na ringišpilu, a reprezentativni centarhalf nije ga mogao zaustaviti niti lasom, pa se, što inače nije bio njegov stil, služio faulovima od kojih je jedan rezultirao i najstrožom kaznom za 'bijele' (onda to još nije bilo zabranjeno dekretom, a niti predsjednik države nije imao običaj sjediti u loži). Žungul je iz tog jedanaesterca postigao pogodak i Hajduk je, iako je bio bolji, morao na kraju biti zadovoljan bodom.

Poslije utakmice navijači Dinama i Hajduka zajedno su se spustili do grada i mirno razišli, neki kućama, a neki na autobuse i vlakove. Na isti način tih su godina tretirani i navijači Dinama na gostovanjima u Splitu, a ovakve slike navijača koji zajedno šetaju ulicama i piju piće na štekatima kafića, iz današnje perspektive čine se nemogućima.

No, to nije istina. Naime dovoljno se prisjetiti utakmice hrvatske reprezentacije s Englezima na lisabonskom Luzu 2004. kada je na stadion istovremeno dolazilo 20-ak tisuća rabijatnih Engleza i nas nekoliko tisuća u kockastim dresovima. Bez ikakvih specijalnih policijskih akcija jedni i drugi smo mirno ušli u stadion i bodrili svoje, a neobična pitomost brojčano izuzetno nadmoćnijih Engleza može se pripisati izrazito rigoroznom Zakonu, koji je engleske probleme s navijačima riješio u rekordno kratkom roku.

Za razliku od tog ludog provoda u Lisabonu, navijači Hajduka i Dinama na gostujuće derbije u Hrvatskoj putuju isključivo pod pratnjom policije, iz autobusa stižu direktno na tribine, a na isti način se transportiraju i natrag, pa jedna turistička tura poput one moje, ranije opisane predstavlja pravu misaonu imenicu. Malo, pomalo dovukla se i 1989. godina. Bližila mi se trideseta, višu školu sam završio, onu uzaludnu JNA vojsku odslužio, počeo i raditi, pa je došlo vrijeme i za ženidbu.

Te godine i Marković (ne Vlatko, već Ante) je unio malo svijetla u balkanski mrak, fiksirao marku na sedam dinara i u jednom kratkom periodu živjelo se stvarno dobro. Budući sam već 11 godina intenzivno pratio Hajduka na gostovanjima, sasvim logičnim mi se učinilo uklopiti gostovanje na Maksimiru i u plan bračnog putovanja.

Od termina vjenčanja 25. 03. do derbija s Dinamom u Maksimiru 02.04.  bilo je velikih osam dana, dovoljno za složiti pravu kombinaciju. Zato je trebalo postići ravnotežu, a ona je podrazumijevala što duži boravak u Italiji koju supruga i ja obožavamo, posjet Veneciji, četverodnevni boravak u gradu Romea i Julije, te na povratku posjet njenoj rodbini u Izoli, Kopru i na Žumberku. Naravno da smo na (zaista prekrasnom) Žumberku proveli subotu i dio nedjelje, te se na vrijeme spustili u obližnji Zagreb. Samo putovanje onda mi se činilo vrlo ugodnim i ne baš napornim, ali da me danas netko uputi od Splita do Verone s Renaultom 4 i to bez auto ceste i klima uređaja, u najmanju ruku ne bih ga smatrao dobronamjernim. No, ne kaže uzalud pjesma ‘Sve je lako kad si mlad ...’, a mali div kojeg su nam u rent a car agenciji ponudili kao nejekonomičnije rješenje, bez problema nas je preko Boraje, Karlobaga, Senja i Rijeke doveo do Trsta, a nakon toga sve je bilo lako i gušt!

Nije zakašljao niti jednog trenutka, potrošio je zaista malo goriva, a bogami se iskazao i gabaritima, te neslućenim mogućnostima smještaja svega onoga što su tada nudili čarobni izlozi Trsta, Palmanove, Venezie, Verone, ali i onoga čime nas je darivala rodbina u Sloveniji i na Žumberku. Sama utakmica ostala mi je u sjećanju po porazu Hajduka od 1:0, čini mi se da je gol postigao Andrej Panadić, ali i po tome što smo tada prvi put bili smješteni na jugu Maksimira.

Te godine Hajduk je u razmaku od pet - šest mjeseci dva puta gostovao na Maksimiru, oba puta smo poraženi (drugi put je bilo 2:0, nakon što je Bernard Barnjak kod 0:0 pogodio stativu), ali unatoč porazima, te godine upisali smo veliku, nedostižnu navijačku pobjedu. Prije utakmice (mislim ove druge koja se igrala u rujnu) Maksimir je nadletio mali zrakoplov koji je iza sebe vukao ogromni transparent na kojem je velikim slovima pisalo  ‘JA TE VOLIM HAJDUČE!’. Preletio je taj legendarni pilot tri - četiri kruga oko punog Maksimira i nestao na horizontu, uz delirij na jugu i gromoglasni zvižduk ostatka stadiona.

U tim trenucima grudni koš mi se činio nekako premalim da zadrži srce koje je uslijed sve jačeg lupanja raslo i bujalo, a kako u to vrijeme vatreno oružje još uvijek nije spadalo u ‘accessories’, na ostale tri maksimirske tribine nisu zabilježeni slučajevi suicida. Probajte zamisliti u kojem roku bi danas u sličnoj situaciji zrakoplov s opisanim transparentom bio oboren, a ne bi bilo teško zamisliti niti sudbinu mog iznajmljenog malog diva BG registarskih oznaka parkiranog pred Maksimirom za vrijeme utakmice vječitih rivala.'

P. S. Nedavno je autor knjige proslavio godišnjicu braka... I ovu će sigurno upamtiti.


Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(61895, "");
Pregledaj komentare
29