DUPLIN OSVRT: Bijele desetke, nadopuna i ispravak novinskog teksta

Povod za ovaj tekst o Hajdukovom desetkama nisu ovoga puta igre Marka Livaje, a niti isticanje brojnih velikana iz prošlosti, već jedan potpuno promašen tekst Dubravka Miličića na portalu 24 sata kojega vrijedi nadopuniti i ispraviti.  

U tekstu se kreće od primjera Franka Andrijaševića koji 'dok je nosio broj 7 je bio ponajbolji igrač i strijelac Hajduka. A onda je sedmicu zamijenio desetkom i sve se promijenilo'.

Andrijaševićeva hajdučka priča, što baš svatko zna, nema nikakve veze s brojevima, a promijenila se od trenutka saznanja da zbog pira neće igrati derbi Hajduka i Dinama. Negdje drugdje bi to možda prošlo lišo, ali u Splitu su mu brzo nadjenuli nadimak 'mladoženja' i već kao bijela sedmica više nije imao status kao ranije, da bi u Dinamo otišao kao igrač kojega je trener Tudor na pripremama ostavio izvan kadra i na kojega se nije računalo.

Idemo dalje, istina je da je Dean Računica krajem 2003. godine morao završiti karijeru zbog srčanih problema, ali valja spomenuti i da je tada već imao 34 godine, te je sve ono najbolje od sebe na terenu Poljuda već bio dao.

Sljedeći navod je Nenad Gračan, za kojega piše da ga je 'nevolja zahvatila i prije nego što je uzeo desetku', što je istina, ali zaslužuje šire objašnjenje.

Dakle, u Hajduku je u prvoj polovici osamdesetih najpopularniji bio broj osam, kojega je nosio Blaž Slišković. Tog ljeta 1986. je Doktor Baka otišao u Marseille, a kao njegova zamjena je iz Rijeke doveden Gračan. I uzeo je - osmicu. Već u prvom kolu prvenstva je na Kantridi Mladen Mladenović bijeloj osmici Gračanu slomio nogu, nakon čega je uslijedila duga pauza, a Neno nikad nije ostvario karijeru kakva mu je predviđana. Sve ok, ali po čemu ova pričica spada u kontekst prokletstva bijelih desetki? Po tome što će Gračan kasnije neko vrijeme ponijeti taj broj? Ma hajte...

Nadalje, citiramo:

'Desetka je bio i Andrija Balić, kojem su predviđali veliku karijeru, on i Vlašić bili su Hajdukovi dragulji. Vlašić je uzeo sedmicu, Balić desetku'.

Naravno da sad trljate oči i pitate se je li ovo moguće. pa Nikola Vlašić je u Hajduku nosio osmicu, kakva sedmica.

Kad zaguglate Niksijevo ime prva slika vam izađe ova s Hajdukove službene stranice. 

Naravno da nakon ovoga zaključite da tekst uopće nije vrijedan komentara, ali, eto, kad smo se već upustili u to, nastavit ćemo.

Ono čega nema u tekstu, a za mene je jedna od sramotnijih Hajdukovih priča jest to da je Andrija Balić zamoljen da desetku prepusti Artemu Milevskom, igraču koji je s pravom u članku kojega komentiramo u negativnom kontekstu. On ponašanjem izvan terena uistinu nije zaslužio bijelu desetku, a totalno je netaktičan potez bio da mu je prepusti tada mladi dragulj Hajdukove škole.

Naravno da je i kroz Hajduk prošlo mnogo igrača, pa i desetki, koje nisu vrijedne spomena jer nogometno nisu bile na razini očekivanja, ali okrenimo malo priču.

Dakle, u nadnaslovu tiskanog izdanja 24 sata stoji 'do dolaska Marka Livaje 'bijelima' je broj 10 često donosio nesreću'. Pa pokažimo obrnute primjere istinskih velikana, nezaboravnih bijelih desetki ili igrača koji su je više nego zasluženo nosili.

Broj jedan je Bernard Bajdo Vukas. Bio je desetka slavne generacije koja je osvojila prvenstvo bez poraza 1950. godine. Spomenik mu se nalazi ispred stadiona u Poljudu. Po Vukasu ime nosi jedna ulica u Splitu i jedna u Zagrebu. Godine 2004. proglašen je hrvatskim nogometašem stoljeća od strane Hrvatskog nogometnog saveza.

Idemo dalje, čuvena Hajdukova desetka je Jurica Jerković, slavni nogometaš i predvodnik generacije koja je sedamdesetih godina harala bivšom Jugoslavijom. 

Zatim Aljoša Asanović, jedan od najvažnijih igrača brončanih Vatrenih. Ne smijemo preskočiti ni Gorana Vučevića, službeno proglašenog najboljim igračem prvenstva 1992., kojega je osvojio Hajduk. To što kasnije u Barceloni nije napravio očekivanu karijeru uistinu nema veze s lijepim danima koje je proživio na Poljudu kao bijela desetka. Od trofejnih generacija izdvojimo još Ivana Leku, ljevonogog znalca u rangu Računice, a Niko Kranjčar je priča za sebe i ulazi u rang posebnih 'desetki'. Kako po nogometnom znanju, tako i po dočeku na Poljudu kakav do tada još nije viđen.

U vrijeme dok žedno iščekujemo novu titulu nakon predugog posta istaknuti zaslužuju biti Senijad Ibričić, predvodnik generacije koja je osvojila Kup 2010. godine, te se plasirala u skupinu Europske lige, te Mijo Caktaš, čija je statistika uistinu vrijedna spomena, a posebno podatak da je dva puta bio na čelu prvenstvene ljestvice strijelaca HNL-a, jednom samostalno, drugi put na diobi.

Mogli bismo izdvojiti još čitav niz važnih igrača, pogotovo iz davne prošlosti, koji su bili bijele desetke jednu ili više sezona, ali smatramo da je i ovo dovoljno da se demantira uistinu iznenađujuć tekst iz naše dnevne novine.

Ostaje nam još samo poželjeti da se Marko Livaja pamti kao desetka uz bok Vukasa i Jerkovića, koji su po našem subjektivnom mišljenju ipak korak ispred svih ostalih, s obzirom na neizbrisiv trag koji su oni i njihove generacije ostavile u povijesti Hajduka.