Dinamo je pobijedio u večerašnjem derbiju (3:1), ali to ne mijenja naš dojam da ovaj kadar momčadi iz Maksimira uopće nije bolji od Hajdukova. Momčad Valdasa Dambrauskasa je istrčala na teren bez Marka Livaje i Nikole Kalinića i s mislima na finale Kupa.
Odluka o prvaku u prošlom kolu mi je baš teško pala. Možda sam djetinjast i naivan, ali vjerovao sam u titulu sve dok i matematički nije postalo jasno da od nje nema ništa. Štos je u tome što za mene drugo mjesto u HNL-u nije i nikad neće biti uspjeh. Ako nekoga veseli, neću mu kvariti slavlje, ali mene niti malo. Drugo mjesto iz prošle sezone je bio povijesni doseg za Osijek, radovala mu se svojedobno i Lokomotiva kada ga je osvojila, a o Rijeci da i ne govorimo jer njima je sezona uspjela kada su ispred Hajduka. 'Bijeli', istina, nisu bili viceprvaci dugih devet godina pa se može reći da je rezultat bolji nego u tom periodu, no ne mogu se oteti dojmu da se moglo i još korak više.
Protekli tjedan je protekao u znaku podmetanja pojedinih zagrebačkih medija i novinara. Ako temu 'špalir' i mogu prihvatiti kao navijačko podjebavanje, onda to nikako ne mogu reći za nametanje priče o kaznenim udarcima za Hajduk. I to bez prave analize. Tu se već radi o ozbiljnom bezobrazluku jer je od 12 jedanaesteraca za 'bijele' 11 bilo čistih, a loša, pogrešna odluka je onaj zadnji protiv Istre. No, ako ubacimo u ovu priču onaj nedosuđeni, a čisti, u susretu Lokomotive i Hajduka (3:3) - eto nas opet na brojci 12. Naravno da priču o tome kako bjegunac Zdravko Mamić iz BiH vodi i ovaj današnji Dinamo, nigdje u najjačim nacionalnim medijima nećete ovih dana pogledati ili pročitati. Ozbiljno istraživanje na tu temu ne postoji. Valjda to nikoga ne zanima ili jednostavno nemaju vremena dok slažu briljantne rečenice o špaliru.
VAR je uvelike doprinio da se smanji broj pogrešaka, ali još uvijek ih ima, s tim da ne smatram kako su suci odlučili ovo prvenstvo. Istina je da sam i sam bio glavna tema u jednom dijelu prvenstva (slučaj Ivan Bebek), te da i danas smatram da sudac koji u kontekstu Hajduka priča o 'mijaukanju' nema što raditi na utakmicama HNL-a, no konačan dojam je da su šanse za prvo mjesto izgubljene prvenstveno zbog nepotrebnog prosipanja bodova.
Porazi u Šibeniku i Koprivnici, gostujući remi protiv Istre (izgleda da Katić ne ostaje nakon ove sezone), zatim onih domaćih 0:0 protiv Gorice (ah, šansa Melnjaka u nadoknadi)... Bilo je tu i velikih promašaja, Ljubičić se u nekoliko navrata mogao proslaviti... No, da ne nabrajamo dalje, bodovni konto je uistinu morao biti bolji s obzirom na daleko najbolji igrački kadar, pa rekao bih i u zadnjih 20 godina, neka mi oproste igrači šampionskih generacija iz 2004. i 2005. godine.
Ima ona priča 'uživajmo u putu'. E sad, ne da nisam zadnje desetljeće uživao, već je to bila neka staza iz noćne more, no ove sezone je bilo trenutaka istinskog gušta, a nakon pobjede u Maksimiru pri kraju jeseni sam, sada ispada prenaivno, uistinu promislio da možemo ove sezone prekinuti šampionski post. Ako kao početak tog novog puta uzmemo prošlo ljeto ili još ranije, početak mandata predsjednika Lukše Jakobušića, tada se može reći da nismo u tunelu. U prvoj sezoni Kup, u drugoj prvenstvo - naravno da bismo svi skupa to potpisali. Za početak bi trebalo u četvrtak pobijediti Rijeku i osvojiti trofej, a onda s još više optimizma ući u sljedeću sezonu.
Ne pamtim kada smo zadnji put imali ovako dobar kostur momčadi (valjda pred Ligu prvaka 1994/95), od sportskog direktora Mindaugasa Nikoličiusa očekujemo momčad konkurentnu za plasman u skupinu Konferencijske lige, te osvajanje prvenstva.
Ova sezona se bliži kraju, a kada sve skupa rezimiramo Europa (Tobol) je bila baš katastrofa, drugo mjesto u prvenstvu je napredak u odnosu na protekle godine, ali nikad nije i ne smije biti zadovoljavajuće za Hajduk, a osvajanje Kupa je jako važno. Kako zbog toga da se osvoji trofej, tako i zbog nove doze optimizma za kraj ove i početak sljedeće sezone.