DUPLIN OSVRT: Fala k...u, Igore!
Dug je put do iskupljenja za sve rane koje su nam otvorene u ovoj polusezoni, no od negdje se mora početi
Hajduk je usred Maksimira svladao Dinamo sa 3:2 u daleko najboljoj utakmici trenera Igora Tudora od stanke nakon pandemije, gdje su 'bijeli' napokon izgledali kao momčad koja ima 'glavu i rep', a nisu se pogubili niti nakon što je Dinamo dva puta nezasluženo vodio.
Nije ovo bio dan Josipa Juranovića. Desni bočni 'bijelih' je servirao loptu Ivanušecu kod gola za Dinamovih 1:0, a morao je bolje reagirati i u akciji iz koje su domaći zabili drugi gol u nastavku.
Dinamo je malo toga napravio u ovom susretu, Hajduk je od samog početka bio brži, odlučniji, agresivniji. Izgledao je kao momčad koja više želi pobjedu. S druge strane, Dinamo je odavno osigurao naslov, ali to nitko ne slavi. Navijači domaćih su izvrijeđali Zorana Mamića, brata gazde Zdravka, s kojim je u tandemu prema nepravomoćnoj presudi oštetio klub iz Maksimira za 116 milijuna kuna. Zoran je osuđen na četiri godine i 11 mjeseci zatvora, ali svejedno se vratio u klub kao sportski direktor, a u ova zadnja tri kola je i trener.
Hajduk, pak, nema tu vrstu problema da mu osuđeni kriminalac vuče sve konce u klubu. Atmosfera na Poljudu je bila loša zbog slabe igre, izostanka rezultata i neostvarenja cilja. Nakon svih stresova proteklih kola i ne čudi ono klupko radosti na klupi 'bijelih'. Odmah nakon susreta smo dobili poruku kolege s Radio Dalmacije:
- Ne bi me čudilo da osvane grafit: 'Fala k...u, Igore!'
Jura je imao dvije pogreške, ali barem nije igrao stopera, Caktaš je promašio jedanaesterac, no Jurić je igrao zadnjeg veznog, lijevi bok je držao Čolina, ne Tahiraj, a pokazalo se da Dimitrov i Vušković jako dobro funkcioniraju u liniji četvorice. Bio je ovo susret bez nekih eksperimenata, sve je sjelo na svoje mjesto, a proslavio se - Mario Čuić.
Mlad igrač, rođen 2001. godine, u svom šestom nastupu za prvu momčad Hajduka zabio je dva pogotka. Zadnji put je u prvenstvenoj utakmici u Maksimiru dvostruki strijelac za 'bijele' bio Blaž Slišković davne 1984. godine (2:2). Čuićev prvi gol je prava majstorija, Eduok mu je servirao povratnu loptu, a on je lijevom nogom sa 12 metara naciljao suprotni kut nemoćnog Livakovića.
Drugi pogodak je pao nakon akcije 'dužnika', centaršuta Juranovića i spuštanja lopte glavom Caktaša, gdje je mladi veznjak iz blizine gurnuo loptu u mrežu. Dakako da je Čuiću ovo bila najbolja partija u bijelom dresu, možemo mu samo poželjeti da na Poljudu ostavi trag kao Doktor Baka. Nije zgorega spomenuti ni da se pod Tudorovim vodstvom svojedobno afirmirao Mario Pašalić, koji je također zabio dva gola Dinamu, ali na Poljudu, te sada nastupa za Atalantu, talijansku hit-momčad koja je nesretno ispustila dva boda protiv Juventusa (nitko me ne može uvjeriti da je ona prva ruka bila za jedanaesterac).
Hajduk nas je u nastavku prvenstva doslovce izludio, izmučio, izmrcvario. Ne samo da smo počeli sumnjati u ovu momčad, već nismo vidjeli razloga zašto bi itko, od struke do drugog kata, ostao u klubu nakon završetka sezone.
Ova pobjeda neće Hajduku donijeti drugo mjesto, a pogotovo neće prebrisati sve ono loše čega smo se nagledali u proteklim utakmicama, ali, brate mili, slatka je, da ne može biti slađa.
Dug je put do iskupljenja za sve rane koje su nam otvorene u ovoj polusezoni, no od negdje se mora početi. Nadamo se da je baš ovo večeras bila ta pozitivna prekretnica.
