DUPLIN OSVRT: Izdržao je svega četiri mjeseca na Hajdukovoj klupi, a nezaboravna je vožnja autobusom koji su trebali napasti dinamovci

Dan prije svog 88. rođendana preminuo je Miroslav Blažević, istinska trenerska legenda, izbornik koji se za sva vremena upisao u povijest osvajanjem bronce u Francuskoj 1998. godine. I dok nogometna javnost tuguje za Ćirom i prisjeća se njegovih najvećih uspjeha, uistinu je najteži zadatak osvrnuti se na njegova četiri mjeseca na klupi Hajduka. Pokušat ću to napraviti iz svog kuta, držeći se činjenica, ali i nekih nepoznatih detalja koje nikad neću zaboraviti...

Najprije, niti jedan trener nikad prije ni kasnije nije bio tako loše dočekan na Poljudu, a niti je došao u sličnim okolnostima. Hajduku je tog 28. svibnja 2005. trebala pobjeda nad Varteksom za osvajanje naslova prvaka Hrvatske, a na protivničkoj klupi je sjedio Ćiro. 'Bijeli' su pobijedili sa 6:0, a cijela je utakmica protekla kao svojevrsni referendum 25.000 gledatelja o Ćiri na klupi Hajduka.

Veći dio stadiona bio je 'za', no Torcida je bila protiv. I to žestoko, a sve je kulminiralo kada su u 49. minuti istaknuli transparent 'Ćiro, odjebi od Hajduka'. Uslijedilo je nešto što se ne pamti, pravi verbalni rat među navijačima Hajduka, gdje je na povike sa Sjeveroistoka 'Ćiro, cigane', veći dio ostatka stadiona počeo zviždati pa skandirati 'Ćiro, majstore'. Prepucavali su se tako navijači u nekoliko navrata, a onda svi zajedno zapjevali 'Ja te volim Hajduče'. Ostao je dojam da je Ćiro Blažević ipak pobijedio, većina je bila za njegov angažman, no sve skupa ga je ipak pogodilo. Pola godine ranije je stigao Niko Kranjčar, Split je tresla Nikomanija, ovo je bilo još daleko od Ćiromanije.

Ćiro je nakon utakmice kazao:

- Znam kako vratiti i ovaj dio publike koji mi u ovom trenutku nije sklon. Ja sigurno nisam taj koji će dijeliti navijače. Priredit ću im na terenu onakvu igru kakvu priželjkuju. Europa je ono što Hajduka zanima, taj klub svojom tradicijom zaslužuje proći što dalje. 

Početak priprema za novu sezonu bio je uistinu upečatljiv. Treninge 'bijelih' pod vodstvom Miroslava Blaževića pratilo je i po tisuću gledatelja. Nizale su se anegdote, Ćiro je zapravo bio jako strog prema igračima, držao je disciplinu, ali je u isto vrijeme znao šarmirati publiku i dobro napuniti novinarske notese.

Izdvojit ću dvije anegdote.

Trojica dječaka su vidjela mrežu punu lopti i jedan se odvažio povikati: 'Ćiro, možemo li dobiti jedan balun?'

Blažević im je prišao pa ovoga što je pitao strogo pogledao:

- Ti si onaj što mi je vikao 'Ćiro pederu'.

'Nisan ja ništa vika', ovaj mu je odgovorio.

- Onda je ovaj drugi - sad se već i Ćiro počeo smijati te na ogradi srdačno pozdravio mališane.

Drugi slučaj se odnosi na trenutak kada mu je jedan stariji muškarac povikao 'Ćiro, umri muški!' Ćiro je ispalio jednu od svojih upečatljivih izjava:

- Upozoravam te, sine: nikad nije umro onaj koji je muški odigrao!

Nama možda najjača izjava je bila u dijelu priprema na kojima je sve oko sebe uvjeravao kako za protivnika u kvalifikacijama Lige prvaka želi baš aktualnog prvaka Europe.

- Dovedite mi taj Liverpool, zgazit ćemo ih! Eto, ja bih baš njih najradije volio za protivnike, pa da im jebemo majku, sine!

Potom je kazao:

- Oni koji budu sa mnom jurit će 100 posto. Znaš kad čovjek daje sto posto? Kad spašava svoj ili život svog djeteta. Kad izvuče maksimum koji ne zna da ima.

Ćiro je bio sto posto 'unutra', pun energije i želje za uspjehom. Iz tog dijela priprema u slovenskom Zreču nemoguće je preskočiti šišanje Nike Kranjčara, zapravo spektakl, gdje je u 22 sata stigla iz Zagreba frizerka Mila, a Ćiro sve novinare i fotoreportere poveo u Kranjčarovu sobu. Niko je ostao iznenađen.

- Ne mogu vjerovati - bila mu je prva reakcija, ali srdačno je pozdravio frizerku koja ga je šišala od malih nogu.

- Šišaj! - vikao je Ćiro.

- Ali, moguće je skupiti kosu ili nositi traku - još se malo pokušavao obraniti Kranjčar.

- Znaš, sine, ko nosi traku? Đikani, samo đikani! Kakav je to igrač koji treba rukom maknuti kosu prije nego što loptu udre glavom.

Da ne zaboravimo, upravo je Niko Kranjčar golom u produžetku protiv Rijeke donio Hajduku Superkup, čime je za Ćirinog mandata osvojen trofej. No, ono po čemu se najviše pamti taj period je europski brodolom. Ždrijeb nije donio Liverpool, već Debrecen, Mađari su na svom terenu slavili 3:0, a uzvrat na Poljudu je donio nedoživljeni nokaut - 0:5. Sva Ćirina energija, uložen trud, uvjeravanja u prolaz, ništa nije pomoglo. Živio je 24 sata za momčad koja nije mogla, znala... I usred tog debakla je Poljud znao zapljeskati na neki potez Kranjčara, ali, realno gledajući, bio je to kadar nespreman za europske izazove, oslabljen čak i u odnosu na momčad koja je nešto ranije osvojila naslov prvaka ('otišao je Vejić, koji je bio visok i odnosio sve lopte glavom, a sve su mi golove u zraku zabili' - kasnije je govorio). 

I dok je publika tužna napuštala Poljud nakon Debrecena, mi smo pohitali u hotel Marjan, gdje je Ćiro sjedio u nevjerici u društvu svog sina Miroslava. U jednom trenutku se podigao, te svakog od nas nekolicine novinara upitao: 'Sine, smatraš li da sam ja odgovoran i da trebam otići?'.

Tada sam napisao: 'Upisao se u Hajdukovu povijest, ali ne na stranicama koje je želio, no bez obzira na sve, ne smatramo ga ključnim faktorom neuspjeha. Dao je sve od sebe, to smo vidjeli još prvoga dana priprema, živio je 24 sata uz momčad, ali sve je to bilo premalo u ovoj oskudici kvalitete'. Isto mislim i danas.

U domaćem prvenstvu je Hajduk zaostajao pet bodova za Dinamom u trenutku kada se 11. rujna 2005. godine trebao odigrati derbi u Zagrebu. Prvi nastup Nike Kranjčara u Maksimiru od dolaska u Hajduk. Ćiro i Niko protiv Dinama.

Situacija je bila baš naelektrizirana. Blažević je s urednikom sporta u Slobodnoj Dalmaciji, Marijom Garberom, dogovorio da pusti u autobus od hotela Palace do stadiona novinara koji će, ako se dogodi nekakav napad, izvještavati s lica mjesta. Taj je zadatak dopao mene, sjedio sam iza Ćire u prednjem dijelu autobusa, s malim fotoaparatom u ruci. Policije je bilo doslovce na svakih desetak metara, tako da se osim verbalnog dobacivanja i pokazivanja srednjeg prsta baš ništa nije dogodilo, no meni je u trajnoj uspomeni ostao taj neočekivani, jedini put kada sam u autobusu s momčadi stigao na stadion. Ostalo je 0:0, još je Kranjčar u drugom poluvremenu uzdrmao gredu. Hajduk je napokon odigrao hajdučki, na gnjusno vrijeđanje Kranjčara od strane domaćih navijača odgovorio je hrabrom igrom i na trenutak smo pomislili da je to prekretnica - novi početak 'bijelih' pod Ćirinim vodstvom. No, bio je to kraj. Samo sedam dana kasnije je uslijedio domaći poraz od Rijeke i Ćiro je definitivno morao otići s Poljuda. Otišao je kao džentlmen, prije nego što je napustio Split, došao je pozdraviti svog nasljednika Ivana Gudelja i poželjeti mu sreću.

Nakon svega napisanog, jasno je zašto je pisati priču o Ćirinoj epizodi u Hajduku jedan od najtežih zadataka. Jer bio je rezultatski neuspješan, a u isto vrijeme je ostavio trajni pečat, kako na mene, tako vjerojatno i na svakoga tko je imao priliku s njim provesti određeno vrijeme.

U vrijeme kada stižu sućuti sa svih strana, nekako mi je pažnju privukla rečenica Aljoše Asanovića:

- Jedini trener kojeg sam ikad u svojoj karijeri zvao 'šefe' bio je Ćiro Blažević. Zato jer je bio šef, nije bio trener, bio je šef. Žao mi je da nikad nisam imao dublju komunikaciju s njim, ali jebiga, to je život.

Iz mog kuta - nevjerojatno mi je koliko je vremena provodio s nama novinarima. Znalo se na pripremama razgovarati i do debelo iza ponoći, ali on bi već od sedam ujutro bio na nogama, iznova svjež, razigran, pun novih ideja. Otvoren za priču, s njim baš ni sekunde nije bilo dosadno.

Kasnije, godinama nakon što je otišao s Poljuda, rijetko smo se sretali, ali potrefilo se da baš u isto vrijeme pripreme na Pohorju 2010. godine imaju njegov tadašnji klub Shangai Shenhua, te Hajduk pod vodstvom Stanka Poklepovića, još jednog nezaboravnog trenera starog kova, ali potpuno suprotnog profila od Ćire (Špaco je bio trener, a ne šef). Bio je to prijateljski susret dvojice nekadašnjih rivala, istinskih legendi. I svjestan sam da smo bili privilegirani svi mi koji smo imali priliku razgovarati s njima, doživjeti ih 'iz prve ruke'.

Dan nakon odlaska Ćire Blaževića na posljednje počivalište mogu reći da mi je iskreno žao što ga na Poljudu nije poljubio rezultat, ali nikad ga neću zaboraviti. Bio je kralj komunikacije i reakcije, duhovit, šarmantan i neposredan. Još jedan velikan nakon čijeg odlaska ostaje praznina... Jer takvi se ne rađaju dva puta.