DUPLIN OSVRT: Počivaj u miru, dragi Maradona, pokazao si kako se klub sa siromašnog juga može izdignuti iznad onih s bogatog sjevera

Živio je kao smrtnik i griješnik, ali nogomet je igrao poput božanstva. Možda ova rečenica jednog Napolijeva kroničara najbolje opisuje Maradonu, nenadmašnog genijalca koji je obilježio nogometno odrastanje generacija školaraca iz osamdesetih.

Listao sam ova dva dana požutjele stare fotografije i tekstove o Maradoni koje sam tada skupljao, pokušavajući se prisjetiti kada je zapravo započela ta fascinacija. I da, Svjetsko prvenstvo u Meksiku 1986. godine je uistinu bilo prekretnica, ta čuvena Božja ruka, dribling za drugi gol Englezima u četvrtfinalu, bili su ključni za kultni status 'Malog zelenog', kojemu se nitko do dana današnjeg nije uspio približiti.

Zašto kod nas školaraca u Splitu nije taj status uživao i prije tog trenutka? Maradona je iz Barcelone u Napoli prešao u ljeto 1984. godine. Bio je to tada rekordan transfer, ali u prvoj njegovoj sezoni je Napoli završio na osmom mjestu Serie A. Drugo je osvojio Torino, predvođen Juniorom, velikom brazilskom zvijezdom iz generacije Socratesa, Zica, Falcaaa, koja je igrala najljepši nogomet, ali i ispala od Italije na SP-u 1982. godine. Torino je tim plasmanom izborio Kup UEFA, gdje je u prvoj rundi eliminirao Panathinaikos, a onda se namjerio na Hajduk, odnosno volej Blaža Sliškovića u prvom susretu i slobodan udarac sa 30 metara u revanšu, najljepši gol iz prekida kojega je Poljud ikada vidio.

U to vrijeme nismo imali prijenose stranih utakmica kao danas, a svjetska i europska prvenstva bila su istinski praznik gdje smo mogli doživjeti najveće nogometne zvijezde svih zemalja. Baka je bio naš jedini Maradona sve do tog Meksika '86., dok nismo u punoj snazi na djelu vidjeli argentinsku 'desetku'.

S ove vremenske distance je puno stvari jasnije pa tako i zašto danas još više poštujemo Maradonu. Prije svega jer je svojim transferom jedan manji klub učinio velikim. Napoli prije ni poslije njega nikad nije bio prvak Italije, a igrački kadar iz šampionske sezone 1986/87, gdje za Napoli nije igrao niti jedan reprezentativac Italije, sugerira kako su naslov osvojili 'Diego i ostali'.

U zadnje vrijeme se stalno povlače paralele Maradona ili Messi. Meni je Maradona definitivno bolji, a jedan od razloga je baš taj što je kao pojedinac u potpunosti promijenio pogled na Napoli pa i Argentinu, koja je, doduše, imala jedan naslov prvaka iz 1978. godine, ali ni blizu toliko romantičan i popularan.

Uglavnom, Barcelona je bila velika i prije Messija, osvajala je europski naslov i s triom Romario, Stoičkov, Koeman, te kasnije imala u svojim redovima biljantne zvijezde poput Ronaldinha ili Brazilca Ronalda. U redu, i Messi je uistinu nogometni čarobnjak, ali nedostaje mu i kruna svjetskog prvaka. U najboljim godinama na SP-u u Rusiji ga je isprašila Hrvatska (3:0), te tako sebi otvorila lakši ždrijeb i otišla sve do finala.

S Maradonom se uistinu lako poistovjetiti. Nizak je, pun poroka, nema baš desnu nogu ni skok glavom, pomalo je i debeljuškast, ali je najbolji i najkarizmatični nogometaš koji je ikada zakoračio na nogometne travnjake. Ostavio je toliko dubok trag da meni i danas na radnom stolu stoji njegova sličica. Jer, Maradona već dugo nije samo ime nogometaša, već simbol talenta i podviga. Jedan Argentinac je krajem osamdesetih učinio Napulj najljepšim mjestom za život, a o tome koliki je ushit zavladao nakon prvog naslova prvaka u povijesti kluba najbolje svjedoči natpis koji je tih dana osvanuo na tamošnjem groblju:

- Mrtvi, ne znate što ste propustili!

I na kraju: Boro Primorac je u više navrata istaknuo Hajduk, Napoli i Marseille kao posebne klubove po tome što imaju navijače koji žive za klub. Mi u Splitu (pre)dugo čekamo istinsko nogometno veselje, ali poručujemo: 

- Budite nam živi i zdravi, to svakako valja doživjeti!

Do tada, počivaj u miru, dragi Maradona. Pokazao si svojim primjerom da se klub sa siromašnog juga može izdignuti iznad onih s bogatog sjevera, a tvoji vanzemaljski potezi pamtit će se dok je svijeta i nogometa.